Radim predstave kakve bih htio gledati

Kazalište za mene nije koncept, nego prvenstveno živ čovjek na sceni, glumac i publika preko puta njega / Ako postoji neka zasluga mene kao nekoga tko je na čelu Exita, onda je ona ponajprije u tome što sam otvorio ili odškrinuo vrata velikom broju mladih glumaca / Redatelj mora unaprijed imati viziju predstave i uloga / Ponekad pročitam da je nekim kritičarima važniji svjetonazor autora predstave od onoga što je napravio, od onoga što publika vidi / Kazalištu je nacionalno itekako važno / Kazališta bi mogla zabraniti svojim glumcima nastupanje u sapunicama, ali to bi bilo krivo / Režiram kroz glumački proces / Dobro je imati dobre uzore, ali to ne znači i kopirati ih / Više nema šanse da žiri ne pogleda kandidiranu predstavu kao što nije pogledao Dekadenciju jer bi to danas bio skandal / Institucije koje su stare i trome, a financirane i zaštićene, trebale bi biti provjerljive po kvaliteti

Glumac, redatelj, osnivač, umjetnički ravnatelj i vlasnik Teatra Exit Matko Raguž od 1994. intenzivno je prisutan u hrvatskom kazališnom životu. Prva predstava toga kazališta Dekadencija najavila je novo, posebno i umjetnički intrigantno kazalište koje ne prestaje umjetnički iznenađivati. Inventivnost i dostignuće koji krase to kazalište, ali i uspjeh postignut radom i umijećem te mnoštvo osvojenih nagrada, bili su povod za ovaj razgovor.

Snimio Danko Vučinović

Jeste li spasitelj hrvatskoga kazališta, kako je negdje napisano?

Hahaha... Spasitelj nisam, fala Bogu da nisam. Ja samo pokušavam raditi kazalište u uvjetima kakvi jesu, s ljudima s kojima mogu raditi najbolje što znam.

Što znači „s ljudima s kojima mogu raditi“?

To znači da biram suradnike u koje vjerujem, s kojima mogu realizirati ideju koju imam, a najviše glumce s kojima mogu raditi.

Dakle, nema šanse da to kazalište ima stalni ansambl.

To ne bi bilo dobro.

Zašto?

Zato što ekonomski ne mogu imati na plaći dvadeset glumaca. Bez velikog ansambla samo bi se ponavljali.

A kreativnost?

Ako isti glumci idu iz predstave u predstavu, s njima ide i ista kemija. Mogu biti genijalni, ali kombinatorika unutar iste grupe ostaje više-manje ista. Govorim o kemiji, o energiji koja je na neki način zajednička, što bi vrlo brzo dovelo do umora i zasićenja publike. U postojećim okolnostima predstave nastaju tako što za svaku biramo glumce koji su za određeni projekt najtočniji, najbliži najtočnijemu.

Osnivanje Exita pokazao se pravim potezom. Zašto ste ga osnovali?

Više puta rekao sam da radim predstave kakve bih htio gledati. Jednostavno, htio sam raditi neko svoje kazalište. Godinama sam bio glumac u ITD-u te glumio u drugim kazalištima, na filmu, na televiziji, ali sam se stalno želio izraziti potpunije. Želio sam napraviti nešto posebno.

Dakle, osnovali ste ga iz nezadovoljstva?

Ne mogu reći da nisam bio zadovoljan, ali nisam bio dovoljno zadovoljan. Nisam bio ostvaren kako sam mislio da trebam biti ostvaren. Naravno, pitanje je hoću li ikada biti ostvaren dokraja. Dakle, htio sam raditi svoje predstave i htio sam režirati. Da sam tada tražio režiju u nekom kazalištu, vjerojatno je ne bih dobio pa mi je jednostavnije bilo osnovati svoje kazalište i režirati svoje predstave. I to sam napravio.

Kada se rodila i koliko je zrela ideja o vlastitom kazalištu?

Pojavila se ranih 80-ih godina, odmah nakon Akademije. Neko vrijeme bio sam u Histrionima kao mnogi glumci u Zagrebu, okolo sam putovao i razmišljao: možda bi bilo zgodno jednog dana pokrenuti vlastito kazalište i raditi ga sa svojim istomišljenicima. Zato sam pokrenuo jednu produkciju prije Exita i napravio Ghelderodeova Escuriala. Premijera je bila u Lapidariju na Gornjem gradu, koproducent je bio nekadašnji CKO; malo su pripomogli i dali prostor, ali nisu napravili ništa više pa se vrlo brzo ugasila. Na tom neuspjehu shvatio sam koliko je to teško i ako ne postoji netko tko to može produkcijski pratiti da je gotovo neostvarivo. Bila je to dobra škola pa sam dobro promislio kada sam krenuo s Exitom.

Prva predstava Exita bila je Dekadencija. Kako ste došli do tog teksta, koji je umnogome odredio Exit?

Ta je predstava odredila Exit, a za tekst sam se odlučio gledajući londonske predstave, među kojima i neke po tekstovima Berkoffa.

Jeste li vidjeli i Dekadenciju?

Znam što mislite jer se u nas često prenose već viđene predstave, ali tu predstavu u Londonu nisam vidio. Za tekst sam se odlučio jer mi je Steven Berkoff tada bio najzanimljiviji. Čitao sam njegove tekstove, a Dekadencija mi se zbog maloga broja glumaca činila najprihvatljivijom. Bila je produkcijski najnezahtjevnija, ali glumački itekako zahtjevna pa sam se odlučio za taj tekst.

Zašto ste dali ulogu tada u nas malo poznatoj Nataši Lušetić, koja je igrala s Vilijem Matulom?

Nataša je bila moja prijateljica dugo prije toga, a kada sam posjećivao London, često sam odsjedao u njezinu stanu. Nakon studija glume u Londonu otišla je u Pariz kod Lekoka, a onda je posjetila Zagreb, gdje sam joj rekao da pokrećem Exit i nagovorio je da neko vrijeme ostane u Zagrebu kako bismo radili tu predstavu. Znao sam je i kao glumicu jer smo prije toga zajedno radili predstavu u ITD-u, u Francuskom paviljonu, s jednim francuskim redateljem.

Nakon Dekadencije uslijedio je uspjeh?

Moglo bi se reći. Ali nakon Dekadencije uslijedili su Izbacivači, Imago itd.

Jesu li i društvene okolnosti pogodovale osnivanju Exita? Jeste li ga zato nazvali Exit?

Exit, dakle izlaz, jest simboličan naziv jer je tada bilo vrijeme u kojem smo svi na neki način tražili svoj izlaz iz postojeće situacije. Moj izlaz je bio u Teatru Exit. S obzirom na okolnosti htio sam nešto učiniti, pa sam osnovao kazalište.

Je li vas uspjeh iznenadio?

Iznenadio me, ali se dogodio i obvezivao. Shvatio sam da je Dekadencija, koju smo radili dugo i temeljito, dobar način rada na predstavi pa sam na taj način nastavio raditi.

Je li taj uspjeh bio samo uspjeh kod publike ili ga je prihvatila kritika i struka?

Bio je jednodušan. Naravno, bilo je pojedinaca kojima se to nije svidjelo, koji su rogoborili kako je to odveć žestoko, radikalno u govoru, u načinu. Bilo im je važno nešto prigovoriti, puhali su na hladno jer se radilo o žestokoj kritici engleskoga društva. Međutim, danas je Dekadencija mnogo aktualnija u Hrvatskoj nego što je bila prije šesnaest godina jer se više i bolje prepoznaje ono što je tada prepoznavano kao tipično englesko. Kada smo prije nekoliko godina predstavu obnavljali, iznenađivala nas je novim značenjima određenih misli koje su upisane u taj tekst.

Kada osnivate Exit, dosta se hrvatskih glumaca počinje baviti režiranjem; Rene Medvešek, Nadarević, Vitez, poslije Svrtan, Anočić... Glumci postaju važan dio hrvatskoga redateljskog kazališta, određuju poetiku... Znači li to da glumci bolje osjećaju potrebe publike?

Nije bez vraga da su predstave koje su radili glumci publika sjajno prihvaćala, publika ih je održala. Ali moram biti iskren i reći da nas je i kritika jako poduprla. Rad glumca s glumcem je nešto drugo od klasičnoga rada redatelja s glumcem. Jasno to ovisi od redatelja do redatelja, netko više radi iz glumca, dok neki pak nameću svoje koncepcije i režiraju svoje koncepte. Ima sjajnih redatelja koji su iznimni pedagozi, ali glumci redatelji apriori razumiju glumca.

Spomenuli ste koncepcije i koncepcionaše. U jednom razgovoru Vladimir Gerić rekao je da ih ne voli.

Svi oni imaju pravo na svoju koncepciju na kraju krajeva, ali pravo je pitanje koliko je to meni blisko, pristajem li na to često intelektualiziranje nečega što je zapravo nešto drugo? Kazalište za mene nije koncept nego ponajprije živ čovjek na sceni, glumac i publika preko puta njega. Koliko glumac ponudi i proizvede to nešto i s druge strane kako to gledatelj primi, to je meni kazalište. A koncepcije, ideje, bez živoga u prvom planu, to je kazalište koje me ne zanima. Nekada me likovno kazalište može zadiviti likovnošću, ljepotom, ali apriorni me idejni egzibicionizam ne zadovoljava, za to jednostavno nemam afiniteta.

Znači li to da su glumci bolji redatelji?

Ne! To je osobna stvar. Primjerice, kada bi neki od glumaca, koji su se dokazali kao vrsni redatelji, uzeli krivi tekst i napravili lošu predstavu, ne bi bili dobri redatelji.

Izlazi li vaša kazališna poetika iz osjećaja društvene stvarnosti?

Moglo bi se reći, jer je samosvijest gdje smo, tko smo, odakle dolazimo, kamo idemo, gdje nam je društvo ovog trenutka, veoma važna. Makar bila u nekakvim krhotinama, djelićima stvarnosti, važno je da se to vidi i osjeti u predstavi. Kontekst i socijalna samosvijest vrlo su važni.

A identitet?

Identitet je osobito važan. Recimo Exit se dosta bavio engleskim tekstovima, što itekako ima veze sa mnom koji ne govorim njemački nego engleski pa sam na taj način dolazio do tekstova. Ali unutar tih tekstova uvijek smo tražili svoju prepoznatljivost.

U Exitu su počeli i afirmirali se mnogi danas poznati glumci. Zašto ste im davali šanse?

Moram priznati da sam na taj način vojevao vlastitu bitku ili ispravljao krive Drine sjećajući se svojih mladenačkih pokušaja, kada se vrlo teško dolazilo do kvalitetnih poslova i kvalitetnih uloga. Zato sam pokrenuvši kazalište odlučio dati šansu onima koji šansu zaslužuju. Tako sam od sama početka birao mlade glumce za koje sam vjerovao da imaju što dati. Ako postoji neka zasluga mene kao nekoga tko je na čelu Exita, onda je ona ponajprije u tome što sam otvorio ili odškrinuo vrata velikom broju mladih glumaca koji su završili ili završavali Akademiju. Mnogi od njih danas su nositelji repertoara drugih kazališta te naši veoma bitni glumci.

Ne strahujete li da će ti glumci doživjeti zamor u mainstream ansamblima?

Odgovor na to pitanje dat će oni. Nemoguće je čovjeka zaštiti od njega sama, svatko bira svoj put. Mnogi veoma mudro vode svoje karijere i pokazuju to iznimnom kvalitetom uloga koje glume.

Ne postaju li smetnja mladim, još neafirmiranim glumcima kakvi su sami bili?

Vremena od nekada bitno su se promijenila. Ovoga časa postoji velik broj nezavisnih kazališta koja su okrenuta tržištu, koja moraju opstati na tržištu i samim time davati šansu onima koji su kvalitetni.

A tko određuje kvalitetu? Negativnu selekciju imamo u svim segmentima društva.

Da, to je dobro pitanje.

Kako vi prepoznajete kvalitetu nekoga glumca?

Ne znam što je to, ali je prepoznajem.

Kako prepoznajete talent?

Neki ljudi pokažu nešto što povjerujem da je umjetnost, talent, i onda ga angažiram. Npr. Živko Anočić dobio je ulogu u Shakespeareu na Exit nakon što sam ga vidio na ispitu scenskoga pokreta. Prelazio je preko scene bez riječi, okrenuo se prema publici, vratio pogled i bez riječi izašao na drugoj strani bine. Prepoznao sam da glumi ždrala. Taj prolaz preko scene odlučio je da dobije ulogu. Pitao sam kako se zove, zapisao njegovo ime, taj detalj i pozvao ga. Taj prolazak bio mi je prvi impuls za angažman. Jasno da sam se i raspitao.

Da vam je netko rekao, nemoj njega, nije talentiran!?

Ne bih mu vjerovao.

Radite li inače audicije za predstave?

Ponekad. Preko audicije ulogu je dobio Rakan Rushaidat u predstavi Istok, Darija Lorenci također, bilo ih je još. Audicije smo radili za određene predstave i određene uloge, ali prolaze samo oni koji najviše odgovaraju za određenu ulogu. Netko može biti genijalan, a da ne prođe audiciju jer ne odgovara za tu ulogu. Redatelj mora znati što hoće, mora unaprijed imati viziju predstave i uloga.

Kada gledate naše predstave, imate li dojam da mnogi redatelji ne znaju što od predstava hoće?

Ima svega i svačega. Nažalost, mnogi redatelji režiraju jer im je to profesija.

Ali ima i redatelja koji iz pomodnosti i egzibicionizma rade predstave koje nisu po mjeri publike, po mjeri trenutka...

Teško mi je komentirati kolege. Svi mi iz jednoga vrta uzimamo biljke i uzgajamo ih na način kako tko misli da ih treba uzgajati, a publika i kritika presuđuju. Ponekad se publika i kritika spoje, a češće se razilaze.

Je li vam važna kritika?

Lažu svi koji kažu da im nije važna.

I loša kritika?

Osobito loša, jer se nad njom zamislim. Pritom ponekad treba uzeti u obzir i osobnost kritičara kako bi se bolje razumjela kritika, bez obzira bila pozitivna ili negativna. Nad negativnom se zamislim dok pozitivna često nahrani taštinu, što opet nije dobro.

Redatelj i prevoditelj Vladimir Gerić misli da je naša kritika navijačka, da kritičari pišu ponajprije po svojem ukusu i svojoj poetici...

Kritičari bi trebali pisati o onome što vide, a ne iznositi svoj svjetonazor. Ili bi unaprijed trebali napisati da je njihov svjetonazor takav i takav, da predstava nije dio njihova svjetonazora, da su svi elementi predstave ovakvi ili onakvi, ali da su glumci dobri ili loši. Onda je to kritika. Kritika treba reći što je što, a svjetonazor ostaviti postrani. Predstava ne smije stradati zbog kritičarskoga svjetonazora.

Čini se da niste zadovoljni recentnom kritikom?

Ponekad pročitam da je nekim kritičarima važniji svjetonazor autora predstave od onoga što je napravio, od onoga što publika vidi. Ako je autor po svjetonazoru blizak kritičaru, odjednom loša predstava biva bolja od fantastične predstave autora čiji svjetonazor nije blizak kritičarevu. To nije dobro, ni pošteno, jer se mediji tada rabe za neku vrst obračuna, a ne za umjetnost.

Jednom se jedna kritičarka lijevog svjetonazora čudila Peri Kvrgiću što je igrao u po njoj desničarskoj predstavi, zatim je napisala da bi Goran Grgić bio dobar glumac da nije desničarskih uvjerenja. S druge strane redatelj i književnik Miro Međimorec javno je prozvao kritičare Dalibora Foretića, Petra Brečića i Mani Gotovac što su u hrvatsko kazalište doveli Ljubišu Ristića, a on je hrvatskom kazalištu nanio veliku štetu...

Ne vjerujem da su ga baš oni doveli, kao što se ne može reći da Ristić nije bio darovit redatelj. Druga je stvar kakav je bio čovjek, iz kakve je sredine došao, koliko je bio kazališno iskren... Ristić je bio zanimljiv redatelj, s energijom koja možda ne odgovara našem mentalitetu, kojemu itekako nedostaje te energije. Treće, iza njega su stajale političke snage kojima se poslije priklonio, stajali su oni koji su izmislili Slobodana Miloševića. Osim svega, i kritičari su ljudi s uvjerenjima od kojih ne mogu lako pobjeći. Samo nije pošteno da se uvjerenja nameću kao vrijednosni sud.

Koliko ljevičarsko političko istomišljeništvo određuje današnji naš teatar?

U posljednje vrijeme mnoštvo predstava nisam vidio i ne mogu meritorno govoriti o mnogo toga, ali to da se neki ljudi prepoznaju, međusobno guraju, da utječu i žele utjecati, vjerojatno je istina. No meni je zaista teško govoriti o ljevičarima i desničarima jer ne pripadam ni jednima da bi mi to bilo važno.

Koliko je kazalištu važno nacionalno?

Kazalištu je veoma bitan jezik, prema tome nacionalno je itekako važno. No što znači nacionalno? Znači li ono da moramo nekritički govoriti o vlastitoj stvarnosti i busati se u prsa zato što smo nacionalno svjesni? Ili bi trebalo značiti da prema svemu u društvu moramo biti kritični zato što nam je žao da nije bolje?

Što vi preferirate?

Apsolutno ovo drugo. Kritiku svega što je anomalija i svega što stoji iza anomalija.

Je li kazalište kultura ili zabava, na čemu se sve više ustrajava?

Kazalište bi trebalo biti kultura, ali to ne znači da isključuje zabavu. Kada to kažem, mislim na publiku, od koje kultura živi. Bez publike kultura ne može preživjeti.

I morate je zabaviti?

Moram je pridobiti. Ali to još ne znači da moramo ići na jeftinu zabavu kao što se dogodilo televizijama, gdje su sapunice postale glavna produkcija. Više nema TV-drama ili klasičnih serija, nego dominira sve što brzo donosi novac i brzo se troši. Kazalište ne bi smjelo pokleknuti pred time. Nažalost, kazalište je tu nemoćno jer je televizija jak medij. Tomu se mogu suprotstaviti samo pojedinci, a kazališta bi mogla zabraniti svojim glumcima nastupanje u sapunicama, ali to bi bilo krivo.

Zašto krivo?

Zato što se iz štete počela događati korist i to na vrlo apsurdan način. Naime, glumci koji malo bolje žive nakon što snime sapunicu dolaze u kazalište, glume, i tog časa publika zna tko su. Velik broj poznatih i eksponiranih glumaca kazalištu povećava broj publike, što ravnatelji kazališta i redatelji trebaju dobro iskoristiti.

Ali ti su glumci počeli šaptati u kazalištu kako šapću u sapunicama.

E to je pitanje redatelja koji s njima radi i pitanje glumca. Ne treba generalizirati.

Ne mislite li da je loš govor problem kazališta? Ili se šapće ili galami, a da ne govorimo o lošoj artikulaciji, zar to nije pitanje redatelja?

To je ponajprije pitanje glumca, ali i redatelja, jer on bira glumce, režira i odobrava glumu.

Dok režirate, radite li to kao glumac ili kao publika?

Ne dolazim uvijek savršeno spreman i ne tražim da nešto mora biti baš tako i nikako drukčije, nego režiram u glumačkom procesu. Improvizacijeama izazivam glumce da dokraja budu svoji, da daju sebe i postanu koautori predstave. Na taj način predstave postaju bolje i slojevitije nego što ih često gledamo.

Zašto tekstovi vaših predstava imaju uglavnom socijalnu komponentu?

Da sam umjetnički ravnatelj druge, veće kazališne kuće, tada bih radio drukčije, jer sam odgajan na kompleksnoj literaturi. No Exit nije kazalište koje može postaviti klasičnog Shakespearea ili neke druge klasične pisce jer financijski to ne bi mogao izdržati.

No predstava SHAKEspeare na EXit, koju ste izrežirali, zgodna je, humorna parodija Shakespearea?

Parodija na vrijeme i društvo putem Shakespearea, a onda pomalo i na Shakespearea. Poigrava se svime jer je npr. u jednom dijelu parodija na globalizaciju, na rat u Iraku, potrošačko društvo itd.

Je li globalizacija korisna svijetu?

Ona je neizbježna jer kapital svijetom vlada, potrebna je velikom kapitalu. Ono što se nekada osvajalo imperijalističkim ratovima danas se osvaja velikim korporacijama.

Ne izvoze li velike sile ratove iz svojih dvorišta?

Ti su ratovi izrežirani zbog trgovine i profita. Osobno smatram da je i sadašnja recesija dio režije, što publika sve više prepoznaje.

Georgij Paro tvrdi da današnjem kazalištu nedostaje dijalog s publikom. Potičete li taj dijalog?

Dijalog je temelj opstanka kazališta. Ako ne postoji dijalog, odnosno međusobna komunikacija, gledateljevo prepoznavanje onoga što ga se tiče u predstavi, tada je kazalište mrtvo. Tada imamo kazališne koncepcije i koncepte koji se zbog neprepoznavanja igraju veoma malo. Meni se takva predstava može svidjeti na intelektualnoj razini, zbog ovoga i onoga, ali ona je lišena duboka prepoznavanja.

Što mislite o teatru alkohola, krvi i sperme, tzv. teatru nove drame, o čemu je Sanja Nikčević napisala knjigu? Moramo li baš sve uvoziti iz svijeta ili toga imamo dovoljno?

Imamo mi dovoljno i alkohola i krvi i sperme, da to ne moramo uvoziti. Ali kako smo povezani sa svijetom, prate se trendovi. Sada ti trendovi stižu malo brže, ali i brže odumiru. Dobro je imati dobre uzore, ali to ne znači i kopirati ih. Ne trebamo biti klonovi. Kada se radi strani autor, trebalo bi tekst prilagoditi lokalnim problemima. Čak i nalaziti lokalne karaktere. Na kraju krajeva publika svemu sudi i presuđuje. Mi smo prošli dugo ružno razdoblje i samim time naša publika za crnilo i nihilizam nema više želuca. U to sam siguran.

Čini mi se ipak da publika itekako utječe na vaše promišljanje kazališta?

Meni je publika bitna, da je nije bilo, ne bismo opstali. Ali joj ne povlađujem.

Jeste li se kadri suprotstaviti publici?

Bilo je predstava i scena koje se publici i nisu sviđale.

Kako su Exitove predstave prihvaćene izvan Hrvatske?

Uglavnom kao u Hrvatskoj. Jasno da smo ograničeni jezikom, iako u našim predstavama ima puno mimskoga i fizičkoga, za razliku od većine klasičnih predstava. Zadnje tri, četiri godine u BiH pojavili smo se na festivalima s pet predstava i uglavnom smo na svim festivalima osvojili glavne nagrade. Dosta smo gostovali u Sloveniji, Mađarskoj, a s nekim predstavama i znatno dalje.

Jeste li bili u Srbiji?

Bili smo s Dekadencijom. Imamo dosta poziva, samo su nam problem termini jer većina glumaca ima razne angažmane i teško je sastaviti repertoar u Zagrebu, a kamoli za turneju.

Publika često ističe da u Exit ide zbog smijeha, da se nigdje ne nasmiju kao na vašim predstavama.

Drago mi je da nas publika tako doživljava i zato što se kroz smijeh najlakše kaže i ponešto drugo. Već sam rekao da nam zabava nije apriorna namjera, ali nam je stalo do publike, stalo nam je da publika koja je jednom došla dolazi stalno. Smijeh je jamstvo da će se vratiti, ali ne radimo predstave zbog smijeha nego zbog dobra kazališta. Smijeh je uvijek bio dio dobra kazališta.

Ne radimo hitove, nego predstave postaju hitovi, jednom ste izjavili. Jesu li baš sve predstave postale i bile hitovi?

Nisu, ali najpoznatije jesu. To je Dekadencija, Izbacivači, danas Kauboji apsolutno, Kako misliš mene nema?!, SHAKEespeare na EXit… To su veliki hitovi. Malo manji hitovi su Pas, žena i muškarac, To samo Bog zna, iznimna predstava je Imago itd.

Jesu li vaše predstave posjećenije jer su druga kazališta loša?

Nikomu nismo oteli njegovu publiku, nego smo svoju uporno i dugo stvarali. U početku su to bili studenti, srednjoškolci, koji danas imaju četrdesetak godina.

Tko odlučuje o repertoaru?

O repertoaru odlučujem ja uz određene konzultacije s drugima. Ja sam onaj koji odlučuje na temelju teksta, dobre ideje ili na neki treći način. Moja je zadnja, a često i prva.

Imate li dramaturga?

Stalnoga nemamo, ali za neke projekte ih angažiramo. Redatelji su često sami sebi dramaturzi.

Pročitao sam da na predstavu Dekadencija nije uopće došao žiri za Nagradu hrvatskoga glumišta.

To je točno. Nijedan član žirija nije se pojavio iako je to propisana obveza žirija. Pogotovo što je Dekadencija pripadala u bitne predstave te godine.

Tko su bili članovi žirija?

Ne bih o njihovim imenima.

Jesu li se ikada ispričali?

Nikada se nitko nije ispričao, ali bez obzira na to Dekadencija je bitno utjecala na hrvatsko kazalište. Exit je utjecao na etabliranje nezavisne scene. I to je važno. Više nema šanse da žiri ne pogleda kandidiranu predstavu jer bi to danas bio skandal. Tada to nije bio skandal jer se razmišljalo; dobro, to je slučajan uspjeh i to će se ugasiti. Ali nije se ugasilo.

Je li politika digla ruke od kulture i kazališta?

Politika ulaže u kazalište, samo je pitanje u koje i kakvo. Financiranje u kulturi odvija se po inerciji i o tome bi trebalo razgovarati. Velike institucije, stare institucije, zaštićene su i financirane, a svi mi ostali mlađi moramo se boriti za dio kolača bez obzira koliko društvu bili važni. To bi trebalo mijenjati. Institucije koje su stare i trome, a financirane i zaštićene, trebale bi biti provjerljive po kvaliteti. Ako netko godinama uzima glavne nagrade u svojoj djelatnosti, ako godinama radi ponajbolje predstave, a stvari se bitno ne mijenjaju, ako se to ne prati na neki kvalitetniji način, onda je to jako loše.

Da vam financijaši, država i grad, kažu, evo vam novaca koliko trebate, što biste napravili u Exitu?

Ne bih to zlorabio. Sigurno bih bio kreativniji i neke bih stvari napravio bolje nego što ih radimo. Mi smo kazalište koje nema nijednog cuga, nemamo round binu, nemamo gotovo ništa od potrebne opreme.

A da vam netko kaže, evo budite ravnatelj kojeg hoćete kazališta u Zagrebu, biste li prihvatili?

Nudili su mi, ali nisam prihvatio.

Da jeste, možda biste bili nešto promijenili?

Tog časa to je značilo ukinuti Exit koji sam stvorio. Previše bi bilo ubiti Exit za neku administrativnu funkciju.

Možda su to i htjeli?

To je drugi par rukava.

Gledao sam vašu predstavu Antigona u Tebi, koju je produciralo Splitsko ljeto, koja je bila jako dobra, a brzo je skinuta s repertoara. Zašto je skinuta?

To biste trebali pitati vodstvo Splitskog ljeta i tadašnjeg ravnatelja Milana Štrljića. I zato što su sve predstave bile pune, a za zadnju se tražila karta više.

Jesu li vas zvali da režirate još na kojem festivalu?

Imao sam mnogo poziva za režije u kazalištu, ali na festivale me nisu zvali.

A da vas pozovu na Dubrovačke ljetne igre, biste li prihvatili?

Pod nekim uvjetima bih.

U razgovoru stalno izbjegavate politiku. Mnogi su izjavili, ako se ne bavimo politikom, tada će se ona baviti nama.

Politika se nama bavi, samo je pitanje koliko će se više politika baviti nama ako se mi počnemo baviti politikom.

Ne vjerujete u demokraciju?

Vjerujem. Vjerujem u kontroliranu demokraciju. To je pitanje zrelosti društva.

Koliko je naše društvo zrelo?

Po tome da svatko može pričati što hoće, ono je vrlo demokratsko. Ali kad je riječ o odgovornosti, onda nam je demokracija vrlo upitna, jer prava demokracija zahtijeva odgovornost za izrečeno i učinjeno. A dobro znamo da tako u nas nije.

Tko su vam kazališni uzori? Imate li ih?

Da navedem neka imena, odgovor bi bio nepotpun. S vremenom složiš svoju sliku kazališta na koju su utjecali mnogi. Pa i mnogi razgovori, knjige, odgledane predstave ili čak samo neke scene koje zapamtiš i poneseš sa sobom zauvijek.