Pučke svečanosti

U zavičajnim pučkim svetkovinama zapravo sam nigdje. Iz vremena prikupljanja prvih uspomena nemam ni jednu. Kako bih ih i imala kad su me prvim vlakom transportirali iz ratnoga Vukovara (davne 1945. godine) u Zagreb, koji je postao tezaurus svih mojih uspomena. Nisam sa suseljanima koracala u procesijama, nisam sa susjedama mijesila tijesto, pekla kolače, kuhala gomile hrane za svečani objed o crkvenom godu. Jedan nedavni posjet Slavoniji (Magić Mala) za Ivanje (Glavosijek sv. Ivana Krstitelja, 29. kolovoza), njihov kirvaj / kirbaj (njem. Kirchweih, crkveni god, proštenje, crkvena slava), mogao je što se mene tiče biti bilo kojega dana, jer ja ne nosim u sebi magičnost negdašnjih proslava, ne sjećam se ljudi koje ovi oko mene spominju, ne znam pravo ni tko je tko, pa ne sudjelujem ni u njihovim stoput ispričanim anegdotama. Sada je za taj dan bio instaliran tek jedan bijedni vašarski vrtuljak za djecu, balavci su bučno turirali svoje mopede i jurcali po selu, ispijajući prije toga pivo u šancu ispred ušorenih kuća. Prizori su bili u raskoraku s razdraganim pričama mještana o negdašnjim proslavama, jer su se i oni grijali na davnoj prošlosti. Ostala sam ravnodušna.

I ljetne Stipanje u Dobrinju na Krku (3. kolovoza), kojih sam nanizala poprilično, zapravo su me kao vikendašicu na ljetovanju samo okrznule. Nedostaje mi punina davnine („kako smo mi prije tancali“, „kako je Ive sopi, ma čuda“). Njima uz bok u tom tancu i kantu stoje preci, a uza me ne tanca i ne kanta „niki“. U svakom ću kraju rado pogledati svaki običaj ako se još tradicionalno održava, no više onako „indijanski“, domorodački egzotično, jer ne mogu u njemu sudjelovati kao što sudjeluju mještani s popudbinom prohujalih desetljeća. Nažalost, upravo u ubavom Dobrinju svjedokinja sam vandalizma, a ne razdragane pučke zabave. Opijanje, bezobzirno urlanje do iznemoglosti i razbijanje – to su obilježja današnjih proslava. Stariji žitelji sada se pripremaju za svoj dan (nekoć sveti) kao da nastupa opsadno stanje; sklanjaju u strahu sve što im je pred kućom i/ili oko kuće (stolove, stolce, cvijeće i sl.). Prolaz povorke „gostiju“ nakon fešte ostavlja im razbijene prozore, aute, ulične svjetiljke, a koliko li je starica žalilo za svojim „rožicaman“ jer ih je obijesna mladost bacila u polje, iščupala i zgazila ni zbog čega drugog nego sebi za zabavu?!

Ni zapaljeni drveni kaić u čast sv. Nikoli u Komiži, koji je stajao kao kruna na plastičnoj lomači pasare ispod sebe (jer je drvenih barki sve manje) i čekao da ga obližu i progutaju plameni jezici uz bok gordoga Mustera i komiškoga groblja ponad grada, ni kilometarsko hodanje Za križem noću s Velikoga četvrtka na Veliki petak (Jelsa) nisu me ukorijenili ni u te prostore ni u te običaje. Bila sam i ostala tek zainteresirana promatračica. Ni na Festi sv. Vlaha nisam nikad bila. Valjda i zato što bi osjećaj bio isti kao i na drugim pučkim svetkovinama. Dubrovčani za svoju svečanost nikad ne kažu fešta nego festa. To je bliže izvornom lat. festum, svetkovina. U množini, festa, riječ znači blagdani, vjerske svečanosti (lat. festus, svečan). Oni vrlo dobro odjeljuju bilo koju veselicu (feštu) od one jedne, jedine i jedinstvene, posvećene njihovu parcu, sv. Vlahu. S toliko privrženosti i odanosti štuju svoga sveca zaštitnika. I tradicija toga štovanja vrlo je duga; traje od 10. stoljeća. Prema legendi, sv. Vlaho još je 971. čudom spasio Dubrovčane od Mlečana, koji su prijevarom htjeli osvojiti njihov grad. Od 1190. taj je svetac, parac, i službeno zaštitnik Dubrovnika i negdašnje Dubrovačke Republike. Kad ih je 1348. godine izliječio i od kuge, podigoše harni Dubrovčani svojemu parcu velebnu crkvu. S njezina pročelja svetac desnom rukom blagoslivlja puk, a u lijevoj drži maketu grada. Samo se ime, lat. Blasius, javlja u više oblika. Pod imenom Vlaho taj je svetac poznat poglavito u Dubrovniku. U Komiži mu kažu Bjaž, a u kontinentalnoj Hrvatskoj Blaž. Kako su naša prezimena nastajala i od osobnih imena, evo nekih od Blaža: Blaškić, Blašković, Blažek, Blažeka, Blažeković, Blažić, Blažević, Blažina, Blažinčić, Blažon, Blažeta, Blažuna itd., Bjaž Bjažić, Bjažević i sl., a na dubrovačkom području Vlaho je dao Vlahović, Vlahinić, Vlahutin (drugdje se izvode od Vlah, Vlasi, što znači Roman; tako je i Vlaška ulica u Zagrebu nazvana po Talijanima). Blaž se ugradio i u imena mjesta – Blaževci, Blaškovec i sl. Podignute su mu i mnoge crkve, a u Hrvatskoj najpoznatije su ona u Vodnjanu i ona u Zagrebu (djelo arh. Viktora Kovačića, građena od 1912. do 1915). Sveti Blaž živio je u Sebasti (današnji Sivas u središnjoj Turskoj), u onom dijelu kojim je upravljao Rim. Prije nego što je postao biskup, oskudni podaci govore da je bio liječnik. Sjećam se da sam s velikim zanimanjem pročitala (mnogo prije nego što je u siječnju 2009. u novinama objavljeno da su turski arheolozi pronašli kod Sivasa grob koji bi mogao biti grob sv. Vlaha) poglavlje knjižice Ive Banca Acta turcarum iz 2006. godine, u kojem piše kako ga je jedan njegov student odveo na to mjesto. S velikim sam oduševljenjem (u zao čas) o tome pričala jednom organizatoru na HTV-u, koji je stjecajem prilika znao turski, predlažući mu da HTV snimi dokumentarni film o tom mjestu i prikaže ga jednom uz Festu sv. Vlaha. Posudila sam mu i Bančevu knjižicu da uvjeri „kreativne glavonje“ na HTV-u u korisnost takva filma, no – zacijelo slutite rasplet. Ostadoh bez knjige, a film nikada nije snimljen.

Blaž se, kao i mnogi kršćani prije i poslije njega, povukao u brda (Kapadocija), no nije ondje uživao u miru i molitvi, nego su ga posjećivali i sve brojniji sljedbenici kršćani i divlje životinje. Liječio je i jedne i druge, stjecao sve veću popularnost, a to se nije svidjelo bezbožnom rimskom upravitelju Agrikolu – politički moćnici svih predznaka i razdoblja tvore neraskidivo pobratimstvo lica u svemiru – koji ga je, naravno, podvrgnuo mučenju. Grebli su ga željeznim češljem, bacili u jezero, ali tek kad su mu odrubili glavu, mogli su biti sigurni da su ga dokrajčili (štono riječ, skratili za glavu). Spomen na jedno Blaževo izlječenje (spašavanje djeteta kojemu je riblja kost zapela u grlu) slavi se do dana današnjega u običaju grličanja, tj. blagoslivljanja grla prekriženim svijećama. Vjernik kao u rašlje stavi grlo u dvije isprepletene svijeće (koje podsjećaju na negdašnje dječje praćke spletene od žice), a svećenik ga blagoslivlja protiv grlobolje, promuklosti i drugih bolesti. Malo ću se našaliti, pa reći da je stvar i praktična. Nakon Svijećnice (Kandelore), koja se slavi 2. veljače, kad se u crkvu nose svijeće na blagoslov, što je prirodnije nego ih splesti dvije po dvije i tako se pripremiti za grličanje o Sv. Vlahu dan kasnije (3. veljače)?! Kako se taj svetac bavio grlom, razumljivo je da su ga i otorinolaringolozi imenovali svojim patronom (na radost veterinara, jer je već otprije bio zaštitnik divljih životinja). S mocijskom imenicom, patrona, valja biti oprezan, jer nju danas lakše dovodimo u vezu s oružjem (s oružnim listom i/ili bez njega) nego s njezinim muškim parnjakom. Patrona je metak zatvoren u čahuru. Zanimljive su riječi patron i parac. U starom Rimu patron (lat. patronus) bio je patricij, pokrovitelj slobodnjaka i plebejaca te njihov zaštitnik na sudu. Danas se najčešće rabi u prenesenom značenju – pokrovitelj, zaštitnik, pomagač, zagovornik, odvjetnik, branitelj, a u crkvenom za sveca zaštitnika. Dok je parac još bio obična, stilski neobilježena riječ, Parčić je u svojem Hrvatsko-talijanskom rječniku (1874) ima kao hrvatski ekvivalent za tal. avvocato, attore in guidizio (tužitelj na sudu), a u množini, parci, imenica baš i ne ide uz bok svecima. Bile su to posvađene stranke u sporu pred sudom. Sveti je Vlaho obuzdavao požare, kugu, napadaje stranih vojski na cijelo područje negdašnje Dubrovačke Republike, no nigdje ne piše je li uspijevao pomiriti i zapjenjene protustranke pred sudom. Da je uspio, sigurno bi se znalo i za to čudo. Njegov sjeverniji imenjak, Blaž, ostao je u tome među Zagorcima, zaljubljenicima u parničenje, dokazano nemoćan.