Pravo na novo čitanje

Svrtan, prepoznavši aktualnost Krležine Lede, uspješno je postavlja gotovo bez intervencija u maniri klasičnog teatra; ipak, s neizbježnim nanosima nove epohe

Sedamdeset je godina prošlo otkad je Miroslav Krleža napisao Ledu, zaključnu dramu znamenita glembajevskoga ciklusa, te bi već ta obljetnica, po sebi, bila dostatan razlog pojačanom zanimanju hrvatskih kazališta, tijekom sezone 2010/11, za to djelo. Nepuna dva mjeseca nakon osječke verzije (redatelj Ivan Leo Lemo, produkcija HNK), vidjeli smo 14. siječnja i zagrebačku (redatelj Boris Svrtan, GDK Gavella). Ipak, obljetnica nije jedini razlog – ona je, možda, tek inicijalni impuls koji je potaknuo novo čitanje drame koja je zasigurno jedan od vrhunaca Krležine ibsenovske faze, koja je uslijedila nakon njegova simbolističko-ekspresionističkoga ranog stvaralaštva te polemičkih ratnih drama. Pojam psihološkog realizma ne obuhvaća u potpunosti žanr i stil Lede: možda je likove te drame najtočnije definirao Velimir Visković, koji – govoreći u terminima Fryeove teorije modusa, konstatira da se oni nalaze „na prijelazu iz niskomimetskog u ironijski modus“. Doista, nakon mračnih, retoričkih, überspannt – svjetova Agonije ili Gospode Glembajevih, Leda jasno pokazuje neka obilježja komedije: disproporciju između konvencionalnoga (prividnog) i realnog, zbiljsku površnost deklarativno dubokih emocionalnih izljeva i međuspolnih odnosa te opće ozračje malograđanske frivolnosti. S druge strane, Leda je i nevjerojatno aktualan komad, koji svjedoči o stalnosti pojedinih fenomena unutar „ovih naših jadnih provincijskih prilika“, te djeluje – izuzev jezično – kao da je napisan recentno i utemeljen na izravnu uvidu u suvremeno društvo, koje se u njemu može prepoznati i, do neke mjere, ogledati.

Janko Rakoš (Klanfar), Ozren Grabarić (Urban) i Franjo Dijak (Aurel)

Dekadencija nekad i danas

Naime, Krleža je sasvim točno tvrdio da su cjelokupni Glembajevi proizvod literarne fikcije, te da mi takvih – nikada nismo imali; da jesmo, rezultiralo bi to znatno višom općom civilizacijskom razinom. Naši su Glembajevi provincijalne barabe ili velegradska klatež koja se prometnula u tajkune i magnate, s rijetkim iznimkama, 1930. kao i danas. Svijet je to lišen obzira ili suptilnosti, u njemu vlada novčarsko ili sasvim doslovno i brutalno pravo jačega, a umjetnost – o kojoj se u Ledi tako mnogo govori – potrošna je roba sa svojom burzovnom kotacijom ili statusni simbol poput vile, luksuzna automobila ili jahte. Ljubav je, jasno, poslovna transakcija, a brak formalna institucija koja pridonosi materijalnoj sigurnosti ili stabilnosti investicija, te u kojoj je najvažnije sačuvati fasadu. Krležini su likovi zapetljani u složene interesne, ljubavne i, recimo, prijateljske odnose: njihove relacije spram života svode se na relacije spram novca, jedine referentne točke u tom kaotičnom kolopletu. Imati ili biti, pitanje je koje se ne postavlja; pojednostavnjeno je, i glasi: imati ili nemati? Da bi se imalo, sva su sredstva dopuštena, i pred mogućnošću, makar i dalekom, neimaštine, prestaje svaki propis konvencionalnoga morala. I sve dileme svode se na jedan jedini, uporni i neizostavni zajednički nazivnik: novac. Kako do novca? I hoće li ta količina novca biti dovoljna za očuvanje stila i dekora, ili tek za puko preživljavanje? Vođeni, ili mučeni, tim jedino važnim, ili čak jedino postojećim pitanjem – Krležini su likovi slabići, varalice ili ljudi koji žive u autogeneriranoj obmani: nijedan od njih nema snage ni za kakav ozbiljniji egzistencijalni zahvat ili preokret. Njihovi su životi gotovo pirandelovska igra uloga te im je krinka sasvim zastrla i zamijenila istinsko lice. Status quo, na podlozi od novca, njihova jedina moguća i zamisliva realnost – koju oni neprekidno (teoretski) preispituju, vrednuju i prevrednuju pravom bujicom retoričkih fraza, većinom ipak posve banalnih apologija svojih činova ili položaja.

Ozren Grabarić (Urban) i Jelena Miholjević (Klara)

Danas, kad smo osim s rasapom tradicionalne etike suočeni i s vjerojatno ireverzibilnom dekadencijom jezika i govora, fascinira rječitost kojom je Krleža tako obilato obdario svoje junake, i to bogatstvo izričaja i formalna zapletenost frazâ – neosporno kondicioniraju (i fasciniraju) gledatelja svake suvremene izvedbe, pa i ove. Čak i ako se ima u vidu teza po kojoj „nikada nitko nije tako govorio“, ipak su širina, nijanse i druge mogućnosti jezika koje je razotkrio i prezentirao Krleža jednostavno zavodljive, osobito u kontrastu s današnjom utilitarnom kontrakcijom i sintakse, i vokabulara. Svrtanovu verziju Lede odlikuju još razmjerna mladost glumaca (svaki novi naraštaj ima pravo na svoje pokušaje, i to je pravo – ma koliko bili nostalgični i sentimentalni – neotuđivo) te gotovo školska preciznost režije, lišene komentara, naglasaka ili, čak i minimalnih, eksperimenata. Vizualno je predstava sjajno uokvirena, i tu valja pohvaliti rad scenografa Miljenka Sekulića i kostimografa Lea Kulaša, koji se držao epohe, te (pre)mladim interpretima pridao dostojanstvo i značenje koja oni nisu uvijek inherentno posjedovali ili iskazivali. Epohu podcrtava i izbor glazbe (charleston i drugo iz vremena zlatnih dvadesetih, tridesetih), i kao da se tim inzistiranjem hoće diskretno ali jasno gledatelju sugerirati svojevrsna vremenska petlja, slika današnjice u vjernoj i točnoj rekonstrukciji prošlosti. Prije sedamdeset godina bilo je, recimo, isto: zakrinkana vulgarnost i pohlepa, potom je uslijedila utopijska cezura autoritarnog socijalizma, pa danas nastavljamo gdje smo tada stali.

Bojana Gregurić Vejzović (Melita) i Jelena Miholjević (Klara)

Salonska neelegancija

S razmjerno mladim dijelom ansambla Gavelle Svrtan je, očigledno, mnogo radio: postigao je da većina fluentno i s razumijevanjem izgovara Krležinu složenu i namjerice zapetljanu frazu, no tek manjina iskazuje onaj salonski duh koji bi interpretiranim likovima morao biti prirodni ambijent, habitat, takoreći. Ta svi su likovi, osim „male“ Lede (koja ionako ne govori) i, donekle, Klanfara (njegovo je grubijanstvo ujedno i poza) – stari salonski vuci, kojima je to afektirano, preciozno i mjestimice izvještačeno melodramatično vladanje ušlo pod kožu! Pođimo redom: Bojana Gregorić Vejzović uložila je očigledan trud da svlada zadanu Klanfarovu suprugu Melitu, plemenitu damu koja se udala za utjelovljenje uspjeha i novca; mjestimice je bila vrlo uvjerljiva, mjestimice jedva dovoljno. Jelena Miholjević kao Klara, supruga slikara Aurela, pravo je uporište predstave, od prve pojave do poentirana kraja – pronašla je ispravan ton. Ozren Grabarić (priučeni likovni kritičar Oliver Urban) i Franjo Dijak (Aurel) najbolje su funkcionirali – zajedno, dok je Janko Rakoš „veleindustrijalca“ (danas bismo rekli – tajkuna) Klanfara predočio jasno i točno, ali moguće odveć plošno. Napominjemo da je riječ o nijansama te da se u cijelosti glumačka ekipa može ocijeniti dobrom, s permanentnim problemima mlađe generacije: povremenom neuvjerljivošću govora kad su u pitanju kompliciranije i nesvakodnevne konstrukcije, te nedostatkom salonske okretnosti i elegancije. U predstavi su nastupili još i Mirela Videk (efektna Leda), Damjan Sabolić Novaković i saksofonist Marko Gudelj.

Povratak kazališta

U konačnici, „mlada“ Leda redatelja Borisa Svrtana precizno je i na tradicionalnom teatru zasnovano čitanje Krležine drame: predstava je dostatno dinamična i koherentna, ne nudi jeftine trikove, već ozbiljnu zagledanost u problematiku koju je Krleža detektirao još prije sedamdeset godina, a kojoj svjedočimo, uza sve promjene, još i danas. Oni koji dulje pamte, i koji su za sobom ostavili mnogo Leda s velikanima hrvatskoga glumišta na sceni – neće moći sebi pomoći, i bit će nostalgični, a možda i ne posve zadovoljni. Njima mogu samo ponoviti aksiom: svaki naraštaj ima svoje pravo – a i teatar, opet, ima svoje zakonitosti. Ni u životu, ni na pozornici, sve uskladiti – nije uvijek moguće. Ipak, zasigurno ohrabruje povratak kazališta, nakon godina lutanja, svomu ishodištu, i onomu što ga jedino može održati u naše, multimedijsko doba: riječi (ideji, emociji…), i glumcu.