Portreti autodestruktivnih psihotika

Aronofskyijeva filmska ostvarenja, dosljedna u eksperimentiranju, složenim psihološkim nijansiranjima, beskompromisnoj hladnoći prema protagonistima i provokativnom izboru tema, kritika i publika prima dvojako: ili kao originalna, promišljena i istinski umjetnička ili kao hermetična, negledljiva, diletantska, čak odurna

Kad se 1998. pojavio njegov dugometražni redateljski prvenac Pi, fantastična psihološka drama o vrhunskom matematičaru koji gledanjem u sunce zaključi da bi primjenom matematičkih formula mogao znanstveno i racionalno objasniti svijet oko sebe, činilo se da je Darren Aronofsky još jedan od onih redateljskih vunderkinda koji se pojavljuju naizgled niotkuda, koji stvaraju filmske trendove i svojim djelima obilježavaju razdoblja sedme umjetnosti. Tim su dojmovima pridonijele i nagrade osvojene na tada prestižnom Sundance Film Festivalu, a zavodljivom crno-bijelom fotografijom snimljena i dobrano pretenciozna priča koja se na svjež i stilski inovativan način bavila teorijom kaosa i igara, Arhimedovim zakonom, Fibonaccijevim nizom, mitom o Ikaru, kabalom i tko zna čime sve ne, inicirala je nastanak niza tematski srodnih filmova poput korektnoga ratnog trilera Enigma Michaela Apteda i precijenjenog oskarovca Genijalni um Rona Howarda. U redateljskom rukopisu Darrena Aronofskyja bilo je lako prepoznati utjecaj Davida Lyncha, konkretno klaustrofobičnost i bizarnost njegova kultnog remek-djela Eraserhead, a tjeskobno i paranoično ozračje cjeline nalikovalo je na ono kanskoga pobjednika Barton Fink braće Coen.

Natalie Portman u Crnom labudu

Mladom pak redatelju neskloni kritičari prigovarali su da Pi nudi izrazito neugodno gledateljsko iskustvo usporedivo sa snažnim napadom migrene, a podijeljena mišljenja o Aronofskyju i njegovim djelima dodatno su se polarizirala kada se dvije godine poslije pojavila halucinantna psihološka narkodrama Rekvijem za snove.

Eksperimentiranje formom i stilom

Adaptaciju romana Huberta Selbyja Jr.-a jedni su držali iznimno poticajnim ostvarenjem i najreakcionarnijim filmom američke nezavisne produkcije na prijelazu stoljeća, dok su drugi rogoborili da je riječ o nepodnošljivo tezičnu, nerealističnom, dosadnom i u cjelini odurnom djelu koje od negledljivosti spašava izvrsna i za Oscara nominirana uloga Ellen Burstyn. Slično Uliju Edelu u filmu Posljednji izlaz za Brooklyn, ekranizaciji još jednoga Selbyjeva romana, i Aronofsky je u Rekvijemu za snove pokušao predočiti galeriju tipičnih piščevih protagonista, narkomana, prostitutki, svodnika, razočaranih osoba srednje dobi svjesnih prohujala i propala života, redom očajnika i autodestruktivaca čije se bivstvovanje na društvenom dnu prikazuje u naglašeno realističnom kontekstu. No dok je Selby hladan i nezainteresiran promatrač agonije svojih likova, kojima ne nudi nikakvu mogućnost spasa, već ih pušta da se batrgaju u bezizlaznim situacijama, Aronofsky prema njima ipak osjeća sućut. Štoviše, beskompromisno provocirajući publiku i bombardirajući je sa čak dvije tisuće oštro rezanih kadrova iz neobičnih rakursa, što je broj dva do tri puta veći od onog u standardnim filmovima, autor gledatelje pretvara u sudionike svoga celuloidnog eksperimenta, gotovo imperativno od njih zahtijevajući da suosjećanjem i reakcijama nadomjeste piščevu hladnoću i mizantropiju.

I fantastična melodrama Fontana života, adaptacija redateljeve kratke priče napisane u suradnji s Arijem Handelom, naišla je na oprečne kritičarske recepcije. S jedne strane, film je hvaljen kao vrlo originalna i emotivna, filozofskim razmišljanjima, psihodelijom i misticizmom prožeta metafizična storija o putovanju kroz vrijeme i traganju za vječnom ljubavlju. S druge pak strane pridavani su mu atributi diletantske grozote, nepodnošljivo zbrkane, hermetične i nerazumljive cjeline izgubljene u ispraznoj metafizici i ustrajnu kontraproduktivnom izbjegavanju pregledne naracije. Iz svega navedenog, baš kao i iz redateljeva pretposljednjeg i za dva glumačka Oscara nominirana te dvama Zlatnim globusima ovjenčana naslova Hrvač, razvidno je da je Darren Aronofsky osebujan filmaš beskompromisno sklon eksperimentiranju, podjednako stilskom i izvedbenom, autor zaokupljen rubnim stanjima ljudskoga tijela i duše, redatelj koji uvijek, bez obzira ostvaruje li to manje ili više uspješno, uspijeva izazvati snažnu gledateljevu reakciju. Uz užetematsko bavljenje konkretnim protagonistima i njihovim osobnim ovisničkim dramama, Aronofsky u svim djelima daje i širu sliku socijalnoga konteksta kojem oni pripadaju te nudi i neuvijenu kritiku otuđenog američkog društva, zajednice koja počiva na konzumizmu, lažima i trgovanju snovima. Svi njegovi antijunaci gubitnici su i marginalci, pojedinci ovisni o znanosti, drogi, iluziji savršene ljubavi ili tek o zadržavanju privida smislenosti vlastite egzistencije. Aronofsky dojmljivo vizualizira njihovu osobnu, duševnu i tjelesnu degradaciju, gledateljska osjetila smišljeno napadajući nerijetko do granice podnošljivosti.

Životi na rubu

U tom je smislu i antijunak Hrvača Randy Robinson zvan Ram, nekad popularni wrestler, svjestan da se nalazi na zalazu karijere, tipičan redateljev protagonist. On je čovjek suočen s krajem profesionalnog i životnog puta na kakve je naviknut, prividni grubijan meka srca koji, nakon pretrpljena srčanog udara predosjećajući skori tragičan završetak, odluči pokušati izgladiti odnose s otuđenom kćeri koju je odavno zanemario, i stvoriti si makar privid konvencionalne egzistencije. Kao i svi redateljevi protagonisti, i Randy fatalistički neumoljivo slijedi svoj put, stazu posutu trnjem i poprskanu krvlju, na kojoj se samodestruktivnost i pristajanje na konačnu žrtvu mogu učiniti boljim izlazima od gubitka dostojanstva i potpunog poniženja. Gledano sa strane, on možda i jest slabić koji nema dovoljno snage pobijediti sama sebe, i koji djetinje prostodušno i uporno želi zadržati privid vlastite važnosti, ne razumijevajući da je tek objekt zabave i izražavanja frustracija ljudi s društvenoga dna i nesretnika sličnih sebi. No gledano iznutra Randy je stoik koji shvaća da je ulaskom u ring još prije dva desetljeća izgubio svaku mogućnost za dostojanstveno povlačenje, čovjek djetinje naivna duha zarobljena u steroidima nabildanu tijelu. Dakako, od prvog je trenutka razvidno da je tragičan kraj neizbježan, no omogućivši mu dostojanstvenu smrt u ringu, Aronofsky prvi put prema protagonistu pokazuje naglašenu empatiju. Općenito, riječ je o cjelini izvedbeno bitno drukčijoj od prethodnih redateljevih filmova. Gledateljske reakcije ovdje se više ne izazivaju napadnom režijom, frenetičnim montažnim rješenjima i vizualnim ekstravagancijama, nego ponajprije osobnom dramom tragičnog antijunaka i društvenim kontekstom sredine kojoj pripada.

Aronofsky vrlo vješto kreira polusvijet profesionalnog američkog hrvanja, opskuran mikrokozmos namještenih borbi i grubih udaraca, milje lažnog showa i spektakla čiji su protagonisti ljudi nesređenih privatnih života obilježeni nelagodnim intimnim dramama, disfunkcionalnim bračnim životima te otkliznućima u alkoholizam i narkomaniju. Upravo je efektan socijalni kontekst, dodatno naglašen ispranom zrnatom fotografijom i uporabom kamere iz ruke, najuspjeliji segment cjeline koju nosi dojmljiva povratnička uloga Mickeyja Rourkeja, zasluženo nominirana za Oscara. Autobiografskim detaljima obilježenu ulogu tragično ponosna i neprilagodljiva Randyja on tumači vrlo sugestivno i uvjerljivo, s lakoćom osvajajući gledateljevu pozornost i naklonost. Uz grubu i neposrednu priču, koju nerijetko krasi dokumentaristička vjerodostojnost, u vrline djela svakako valja ubrojiti izvrsnu, dominantnom erotskom notom obojenu sporednu ulogu također za Oscara nominirane Marise Tomei.

Nakon što nas je Hrvač upoznao s drukčijim, promišljenijim, slojevitijim psihološkim nijansiranjima protagonista sklonijim te umjetnički i osobno zrelijim Aronofskyjem, pred nama je sjajna melodrama s elementima trilera Crni labud, najuspjelije djelo u dosadašnjoj autorovoj karijeri, zasad nagrađeno Zlatnim globusom za najbolju glumicu Natalie Portman. Kao što je u prethodnom ostvarenju gledatelje sugestivno uveo u svijet profesionalnoga wrestlinga, Aronofsky ih u Crnom labudu još superiornije vodi u milje baleta koji okružuje mladu njujoršku balerinu Ninu Sayers. To čini na pomaknut, provokativan i dojmljivo stiliziran način sličan onom na koji se Michael Haneke u remek-djelu Učiteljica glasovira pozabavio nelagodnim mikrosvijetom psihotične klaviristice Erike Kohut, što je dovoljna preporuka za uživanje u filmu.