Pikarska poezija

Svojevremeno je Zvonimir Mrkonjić, u predgovoru antologije hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća Međaši, nastojao afirmirati viđenje povijesti spomenutoga pjesništva kao „žestokog susljeđivanja stilova“. U takvu pak susljeđivanju pojedini stil može poput rijeke ponornice neko vrijeme postati nevidljiv, a poslije ponovno – ponešto modificiran dakako – izroniti u nekom drugom vremenu kod nekog drugog pjesnika. Čini se da su takve književnopovijesne paradigme bjelodane i u najnovijoj hrvatskoj poeziji pa, nakon što se na neko vrijeme smanji utjecaj jednoga način pisanja, on se nenadano ponovno pojavi i nastoji osvojiti mjesto u središnjem pjesničkom toku. To se, u posljednjih dvadesetak godina, uistinu događalo i s neoegzistencijalističkim pjesništvom, neomanirizmom, raznim vrstama poezija označiteljske scene (ludizam, letrizam, semantički konkretizam), kao i s pjesništvom naglašenije intermedijalnosti i intertekstualnosti.

Tako je, napokon, i s takozvanim stvarnosnim pjesništvom. U vezi s njim, jedan od protagonista takve poezije Drago Glamuzina u intervjuu časopisu Poezija nedavno je ocijenio kako je danas nazivanje nekoga stvarnosnim pjesnikom gotovo uvreda. Time je zapravo htio plastično pokazati koliko je taj stil, nakon njegova razmjerno kratka, ali naglašena apogeja početkom ovog stoljeća, obezvrijeđen i nepopularan na našoj poetskoj sceni. No nakon pretjerana uspjeha stvarnosnoga pjesništva, a potom i njegova pretjerana omalovažavanja, neke od najočiglednijih obilježja takva pisanja odjednom izranjaju kod jednog drugog pjesnika koji posljednjih godina ima sve zapaženije mjesto – Roberta Roklicera. Njegov stvarnosni gard nipošto nije jednak onim poetičkim profilacijama, unutar kojih su se u nekim knjigama kretali, primjerice, Tatjana Gromača, Glamuzina, Branko Čegec, vjerojatno neće imati ni jednako snažan utjecaj na pjesničku scenu kao što je to bilo početkom desetljeća. No nedvojbeno je da je Roklicer antimetaforički poetski govor snažnih mimetičkih tendencija ponovno ubacio u igru, aktualizirao ga je ne kao prezreni stil iz nedavne prošlosti, već kao snažan i svjež način poetskoga hrvanja sa suvremenošću.

Uglavnom, Roklicer u već nekoliko svojih zbirki pjesama stavlja u prvi plan prepoznatljiva pjesmovnoga protagonista koji na svagda sličan način reagira na stvarnost i svagda sličnim poetskim sredstvima uobličuje tu reakciju. To je, dakle, svojevrstan gubitnik tranzicije, čovjek koji je s jedne strane na rubu društva, ali je počesto – u posvemašnjoj izgubljenosti u poratnome divljem kapitalizmu – i njegova vrlo vjerna sinegdoha. Protagonist je to koji je uzdrman ratom, koji u nedostatku neke budućnosne profesionalne i osobne perspektive zapada u alkoholizam, apatiju i sasvim izravno reagiranje na sasvim izravne provokacije stvarnosti, koji život uglavnom vidi kao vodoravnu crtu na kojoj se do razmjerno ravnodušno čekane smrti izmjenjuje niz uglavnom predvidivih svakodnevnih događanja – pijančevanja sa sebi sličnom cugerskom braćom, slabašna nastojanja literarnoga kruhoborstva, nefunkcionalan odnos prema ženi i djeci te neobvezni seksualni izleti s drugim ženama („Bez detalja, molim – rekla je / i navukla deku preko glave. / Kad dođeš pijan uvijek govoriš / iz sumaglice koja kroz tebe isparava. / Budi dobar i idi u drugu sobu. / Tvoje mi riječi ništa ne znače. / Govoriš o nevažnim stvarima, / onda ih dva puta ponoviš. / Svaki put dodaš nešto novo. // Tvoji su prijatelji luzeri. / A tvoji poslovi dosadni. / Tvoje pijančevanje me umara. / A tvoji postupci žaloste“).

No šarm Roklicerove poezije ne proizlazi u prvome redu iz navedenog suhog, izjavnog, neobrađenog stila koji plastično ocrtava životne situacije, već iz pomalo iskošena pogleda na tu stvarnost koja se uglavnom mimetizira, ali joj se pridaju i lucidni komentari. Našem, naime, pjesniku nije svojstven kakav tragizam, patos, mračno zdvajanje nad obesmišljenim životom. On ga prije promatra u nekoj apsurdističkoj oslobođenosti od svih društvenih konvencija i zahtijevanja, pa čak i od same vlastite, deklarirano luzerske, sudbine. Roklicer kao da je temeljito usvojio književnu i životnu aktivu dijela pikarske literature koja na crnu i nepromjenjivu svakodnevicu uzvraća crnim humorom pa i obješenjačkim ruganjem s čovjekovim apsurdnim egzistencijalnim položajem. Zato su njegova poantiranja gotovo redovito u ironijskom, sarkastičkom, apsurdističkom tonu kojim hotimice jednostavno opisanu grubu stvarnost preokreće u svojevrsnu zafrkanciju sa svime oko sebe, a često i sa samim sobom.

Roklicerova jaka strana uistinu je u toj kombinaciji hladnokrvna, namjerno sirova pa zato i sugestivna predstavljenja stvarnih događaja, a potom masnog izrugivanja iz očiglednih životnih karikaturalnosti, u kombinaciji koja je, uostalom, svoj slavni začetak pa i vrhunac doživjela u pikarski obojenoj struji španjolske književnosti od romana Lazarillo de Tormes preko Miguela de Cervantesa sve do Francisca Queveda („Mobitel je zazvonio, preda mnom, na stolu... // Zvukom kokoši oglasila se i prostrla / Dvije tisuće tristo sedamdeset riječi u minuti / i time oborila sve rekorde brzog psovanja u dalj [...] Oprostite, uzeo sam greškom tuđi mobitel sa stola. / Malo sam popio, znate. // Odmah ću vam vašeg dati supruga, / na zahodu je, mislim da sere. // Strpite se da pusti vodu“).

Zbog spomenute, uspješno pogođene poetičke šprance Roklicer je, kao i svi umjetnici koji pronađu neku dobitnu maniru, u opasnosti od ponavljanja jedne te iste poetske situacije i jednog te istog njezina oblikovanja. Toga je i sam svjestan pa na razne načine pokušava proširiti svoj poetički repertoar. Uz pomoć i svoga glumačkog iskustva nastoji, primjerice, govoriti iz različitih likova, prilagođuje čak i izraz pojedinim personama, navlačeći na svoje pjesme njihove jezične maske. Nadalje, uvodi i fantazijske i oniričke elemente u kojima se, opet lucidno i zafrkantski, miješaju stvarnost i san, ovaj i prekogrobni svijet. Nije Rokliceru strano ni intertekstualno poigravanje, kao ni reinterpretiranje mitoloških i kulturalnih slojeva, što je pak znatno vidljivije u zbirci pjesama „Tamo gdje si ti, nema paukova“, koju je u nakladi Altagame objavio nekoliko mjeseci prije zbirke Bez detalja, molim. Stoga se čini kako je naš pjesnik, svjestan rasta svojih dionica na poetskoj, ali i proznoj sceni, shvatio da ne može igrati samo na jednu poetičku kartu koliko god ona bila uspješna. To pokazuje i njegova najnovija zbirka pjesama Bez detalja, molim u kojoj se, kao što smo rekli, pojavljuje upravo roklicerska poezija u svom najboljem svjetlu, ali se – u svijesti od mogućnosti zasićenja baš takvom poezijom – nastoje odškrinuti novi poetički registri koji bi Roberta Roklicera, kao očito vrlo plodnoga autora, spasili od prijetećeg automanirizma.