Od Markova trga do Prisavlja – put jednog orkestra

Simfonijski orkestar HRT-a kontinuirano se razvijao od radijskog orkestra s izvedbama jednostavnijih komada do, brojem izvođača, ozbiljnošću repertoara i zvučnošću imena dirigenata, u europskoj mjeri respektabilna orkestra

Današnji Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije počeo je djelovati pod nazivom Radio-orkestar u dvorišnoj zgradi kurije Rakovac na Markovu trgu br. 9, prvome studiju Radio-stanice Zagreb. Bio je to mali ansambl čija su jezgra bili članovi Akademskoga gudačkog kvarteta – violinisti Aleksandar Szegedi i Ivan Pinkava, violist Željko Jiroušek i violončelist Aleksandar Fučar. Sastav je bio sasvim zadovoljavajuće brojnosti za tadašnje tehničke mogućnosti prijenosa zvuka, a razlika između onoga što se nazivalo orkestrom ili komornim ansamblom bila je u repertoaru. Orkestar je svirao popularni repertoar opernih i operetnih uvertira, fantazija i potpurija iz opera i opereta, odabrane stavke iz popularne orkestralne literature te šlagere, prateći brojne gostujuće pjevače. Takav je repertoar Orkestar svirao nekoliko puta tjedno, poslijepodne i navečer, sve do početka 1938, kada se orkestar pojačava, a repertoar postaje sve ozbiljniji.

S jednog od koncerata Simfonijskog orkestra HRT-a

Početkom veljače 1941. nova uprava Radio-Zagreba udvostručila je sastav radijskog orkestra od tadašnjih petnaest članova. Oni su te godine u velikom koncertnom studiju uređenome u zgradi veleindustrijalca Arka u Vlaškoj već izvodili Mozartov Koncert za klavir i orkestar u A-duru, sa solistom Natkom Devčićem. Godine 1942. radijski koncertni studio postaje odveć tijesan za ambicije nove uprave Hrvatskog krugovala, pa radijski orkestar izlazi iz studija u Hrvatski glazbeni zavod. U toj je dvorani od 1942. do 1958. orkestar nastupao pod različitim nazivima. Do siječnja 1944. naziv mu je bio Komorni orkestar Hrvatskog krugovala, a potom – kada se, kako tada piše Papandopulo „razvio u potpuni i izvrsni orkestar“ – Simfonijski orkestar Državne krugovalne postaje. Kraj rata orkestar je dočekao sa 62 glazbenika, na čelu s koncertnim majstorom Ivanom Pinkavom. Koncertima koje te prve tri ratne sezone osmišljava Zlatko Grgošević dirigirali su Krešimir Baranović, Boris Papandopulo, Mladen Pozajić, Lovro pl. Matačić, Dragan Gürtl i Friedrich Zaun.

Taj je njemački dirigent u Zagreb došao iz Berlina, gdje je bio šef dirigent novoosnovanoga Gradskog orkestra. Iznimno se dopao zagrebačkoj publici i kritici, a ništa protiv nije imala ni politika, kad je mogao biti dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskoga krugovala do svibnja 1945. i u nastavku, od listopada iste godine, Simfonijskog orkestra Radio-stanice Zagreb. Odmah poslije rata preuzeo je i klasu dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a njegov prvi privatni student dirigiranja Milan Horvat uskoro preuzima i nastavu dirigiranja i dirigiranje Simfonijskim orkestrom Radio-stanice. Uz njih često dirigiraju Milan Sachs i Boris Papandopulo, a Antonio Janigro, koji je u Zagrebu od 1939, gdje je prvi put uz Krugovalni komorni orkestar nastupio 1943, orkestrom je počeo dirigirati 1947.

Drugi početak novog orkestra

Sredinom godine 1948. Simfonijski orkestar Radio-stanice preimenovan je u Državni simfonijski orkestar – današnju Zagrebačku filharmoniju. S orkestrom odlaze i Zaun i Horvat, a Radio-Zagrebu preostaje da ispočetka stvara novi orkestar koji ponovno počinje djelovati povremeno od studenog 1949. sa dvadeset i tri stalna člana, a stalno – kao Komorni orkestar Radio-Zagreba – od prosinca 1951. Taj je orkestar, koji je okupio 28 najboljih zagrebačkih glazbenika, za kratko vrijeme uspio steći ugled jednog od najboljih muzičkih tijela u Zagrebu i ondašnjoj državi. Prvim koncertom Komornog orkestra dirigirao je talijanski pijanist i dirigent Carlo Zecchi, a sljedećima Milan Horvat, Milan Sachs, Friedrich Zaun i Antonio Janigro. Već je 1953. gostovao na turneji po Belgiji, Francuskoj, Švicarskoj i Italiji, pod vodstvom Borisa Papandopula i mladoga belgijskog dirigenta Edouarda van Remoortela, koji će Komorni orkestar Radio-Zagreba voditi na još dvjema turnejama po Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj 1955. i 1956. Uspjesi Komornog orkestra potaknuli su upravu Radio-Zagreba da u prosincu 1953. s istim glazbenicima osnuje još jedan izvrsni ansambl, Zagrebačke soliste. Taj ansambl od trinaest gudača djelovao je u okviru Radio-televizije Zagreb do 1978. S tim dvama reprezentativnim ansamblima i zborom Radio-Zagreb pokreće 1954. ciklus pretplatničkih koncerata Muzičke večeri Radio-Zagreba.

Od godine 1956, kada Jugoslavenska radio-difuzija pokreće Simfonijski orkestar, „reprezentativni orkestar za proširene potrebe programa jugoslavenskih radiostanica“, sastavljen najvećim dijelom od glazbenika iz Zagreba, koncerti se sve češće počinju organizirati u dvorani Istra. Bio je to do 1934. tonski studio prve hrvatske tvornice gramofonskih ploča, Edison Bell, a potom tonski studio Radio-stanice Zagreb. Prvim koncertom Simfonijskog orkestra u dvorani Istra dirigirao je Franz Konvichny, drugim Antonio Janigro, trećim Milan Horvat, a nakon iznimno uspješna dirigentskog debija za pultom Komornog orkestra Radio-Zagreba, početkom 1958, Stjepan Šulek. On je te godine preuzeo vodstvo Komornog orkestra i Simfonijskog orkestra Radio-Zagreba, koji pod tim imenom redovito nastupa naizmjence sa Simfonijskim orkestrom Jugoslavenske radio-difuzije. U pet sezona djelovanja tog orkestra za dirigentskim su pultom nastupili i Friedrich Zaun, Samo Hubad, Boris Papandopulo, Zubin Mehta, Živojin Zdravković, Jean Martinon i Oskar Danon.

Komorni orkestar, Simfonijski orkestar Radio-Zagreba i Simfonijski orkestar Jugoslavenske radio-difuzije pod Šulekovim vodstvom odlaze na dvije velike turneje 1959. u Italiju, 1960. u Sovjetski Savez, Norvešku i Poljsku te 1961. u Čehoslovačku.

Pod vodstvom Antonija Janigra Simfonijski orkestar Jugoslavenske radio-difuzije gostuje 1960. u najvećim gradovima Savezne Republike Njemačke uz violinista Jehudija Menjuhina. Pod vodstvom Slavka Zlatića Zbor i Simfonijski orkestar Radio-Zagreba potkraj 1961. gostuje u Italiji.

Godine 1961. Komorni orkestar je dobio Nagradu grada Zagreba „jer su njegovi nastupi pod umjetničkim vodstvom stalnog dirigenta Stjepana Šuleka“, kako piše u obrazloženju, „predstavljali tijekom godine jedinstven i velik umjetnički doživljaj. Taj ansambl, koji čine izvrsni instrumentalisti, većim dijelom solisti, ističe se kao homogena cjelina najvećih izražajnih mogućnosti.“

Godine 1962. vodstvo Komornog i Simfonijskog orkestra Radio-televizije Zagreb Šulek prepušta jednome od svojih studenata, dvadesetosmogodišnjem Pavlu Dešpalju, koji je od 1960. povremeno dirigirao i Komornim i Simfonijskim orkestrom. U četiri sezone Pavle Dešpalj je kao šef dirigent pomladio i povećao orkestar i obogatio repertoar. Godine 1965. Radio-televizija Zagreb odvaja poslove sastavljanja programa i muzičke produkcije te osniva novi odjel, Muzičku proizvodnju. Simfonijski orkestar, najveći ansambl novog odjela, prema popisu osoblja ima 56 stalno zaposlenih članova, uključujući i glazbenike Zagrebačkih solista te Komornog orkestra. U Dešpaljevu su razdoblju Komornim i Simfonijskim orkestrom dirigirali i Antonio Janigro, Carlo Zecchi, Stjepan Šulek, Volker Wangenheim, Takashi Asahina, Loorin Mazel, Claudio Abbado, Henryk Czyz – koji je priredio Večer poljske muzike, Karl Etti, Gyoergy Lehel – s Večeri mađarske muzike te prvi put još jedan Šulekov student kompozicije, Krešimir Šipuš.

On je godine 1968. postao novi šef dirigent Komornog i Simfonijskog orkestra, s kojima je uglavnom izvodio djela suvremene hrvatske glazbe i skladbe francuskog repertoara. Djela svojih suvremenika iz razreda Stjepana Šuleka Šipuš je promovirao ne samo na pretplatničkim koncertima i na Muzičkom biennalu u Zagrebu nego i nekoliko godina zaredom na festivalu Musikprotokol u Grazu te motivirao i svoje kolege da čine isto, tako da je u njegovu razdoblju – u četiri sezone – izvedeno 75 djela hrvatskih skladatelja, od čega čak 27 prvi put.

U Šipuševu su razdoblju gosti dirigenti bili Jurij Alijev, Igor Markevič, Maksim Šostakovič, Odon Alonso, Bruno Martinotti, Mario di Bonaventura, Jean-Pierre Jacquillat, Jean Perisson, Herbert Blomstedt, Jindrich Rohan i Joseph Daniel.

Taj je samozatajni češki dirigent postao treći šef dirigent Simfonijskog orkestra godine 1973. Sam je uglavnom dirigirao djela čeških i ruskih skladatelja. U njegovu su razdoblju orkestrom dirigirali gotovo isključivo hrvatski dirigenti: Mladen Bašić, Igor Gjadrov, Milan Horvat, Igor Kuljerić, Boris Papandopulo i Stjepan Šulek.

Zagrebački simfoničari u Lisinskom

Godine 1974. koncertnom izvedbom opere Postolar iz Delfta Blagoja Berse, pod ravnanjem Mladena Bašića, Simfonijski orkestar Radio-televizije Zagreb seli u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog. Godinu poslije orkestar mijenja ime u Zagrebačke simfoničare Radio-televizije Zagreb, a novi šef dirigent orkestra postaje Milan Horvat. On je, u suradnji s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog, uz stalne koncerte u pretplati pokrenuo novi ciklus koncerata pod naslovom Epohe glazbe. Horvat je, prvi put nakon Šipuševa odlaska, nastavio i tradiciju nastupanja ansambala Radio-televizije Zagreb na festivalu Musikprotokoll u Grazu. Uz Horvata su tada Simfoničarima dirigirali Ernest Bour, Gaetano Delogu, Andrzej Markowski, Igor Kuljerić i Oskar Danon, koji je kao peti šef dirigent Simfoničara u Zagrebu ostao jednu sezonu, tijekom koje je pripremio pet koncerata. U Danonovoj sezoni Simfoničari su prvi put gostovali na muzičkom bijenalu u Berlinu te u nekoliko velikih gradova Istočne Njemačke. Na tom su gostovanju uz Danona dirigirali Igor Kuljerić i Uroš Lajovic, koji će 1979. postati novi, šesti šef dirigent Zagrebačkih simfoničara. On je na koncertima sljedeće četiri sezone repertoar orkestra okrenuo prema djelima baroka i klasike i djelima suvremenih autora. U Lajovicovu razdoblju ostvareno je i nekoliko opernih produkcija.

U istom su razdoblju Simfoničari sa Zborom gostovali u Ljubljani, Beogradu, Salzburgu i na Korzici pod dirigentskim vodstvom Vladimira Kranjčevića, tadašnjega dirigenta Zbora Radio-televizije Zagreb, koji je 1983. postao sedmi šef dirigent Simfoničara. Muzička proizvodnja pokreće tada pretplatnički ciklus Petnaest doživljaja, prvi put uz marketinški osviješten pristup publici. Kranjčević u svojih pet sezona između ostaloga dirigira velika djela baroknoga repertaora. Godine 1984. Zagrebački simfoničari gostuju u Saveznoj Republici Njemačkoj, a razdoblje je to još nekih iznimno zanimljivih programskih iskoraka, između kojih se izdvaja scenska izvedba muzičke drame Rajnino zlato, koju 1984. u dvorani Lisinski postavlja Lovro pl. Matačić.

Godine 1989. na mjesto šefa dirigenta Simfoničara vraća se Pavle Dešpalj, ovaj put s pridjevom počasni, da bi orkestar vodio sljedeće četiri sezone. Dvadesetoga listopada 1990. orkestar nastupa prvi put pod imenom Zagrebački simfoničari Hrvatske radio-televizije. Sljedeća je godina programski bila u znaku Mozartove obljetnice, ali i proglašenja samostalnosti Republike Hrvatske.

Od Domovinskog rata do današnjih dana

Od jeseni 1991. Zagrebački simfoničari izlaze iz udobnosti ove dvorane jer, kako je u njihovo ime poručila tadašnja ravnateljica Glazbene proizvodnje Eva Sedak: „kao umjetnici i kao ljudi žele biti s mislima i činima uz one koji najizravnije stradavaju“. Tako je u domovini orkestar uz nastojanje da održi koncertnu sezonu u Zagrebu nastupao u najugroženijim gradovima Hrvatske – 1991. u Osijeku pod ravnanjem Pavla Dešpalja, 1992. u Osijeku pod ravnanjem Hans-Reinera Forstera, a u Karlovcu, Sisku, Zadru, Šibeniku i Đakovu pod vodstvom Freda Buttkewitza, održavajući koncerte dobrotvornoga karaktera. Izvan Hrvatske orkestar je koncertima dobrotvornog i promotivnog karaktera branio i gradio sliku o Hrvatskoj kao dijelu Europe – godine 1992. dva puta u Berlinu, zatim u Münchenu, Salzburgu i Innsbrucku.

Godine 1992. šef dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije postaje Nikša Bareza. U punih osamnaest sezona ostvario je respektabilan popis standardnog simfonijskog repertoara, rijetko izvođenih djela, suvremenih skladbi i opernoga repertoara. Uz Barezu su u tom zadnjem razdoblju orkestrom najčešće dirigirali Mladen Tarbuk (od 1998, a od 2000. u svojstvu prvog dirigenta) i Tonči Bilić (od 1999) uz brojne gostujuće dirigente, među kojima su najčešći gosti bili Fred Buttkevitz, Klaus Arp, Christian Ehwald i Julian Kovačev.