Oblačno s padalinama

Na svim izborima za najbolje hrvatske filmove protekloga desetljeća ostvarenja Ognjena Sviličića očekivano kotiraju vrlo visoko. Štoviše, ako se osim njegovih kompletnih autorskih projekata (Oprosti za kung fu, Armin) računaju i naslovi za čiji je uspjeh zaslužan kao koscenarist (Što je Iva snimila 21. listopada 2003. godine, Metastaze), na top-ljestvicama kakve su primjerice ona jednog dnevnog lista s kraja 2009. ili nedavna jednoga filmskog internetskog sajta, filmovi sa Sviličićevim (su)potpisom zauzimaju gotovo polovicu mjesta. Posve zasluženo, jer tog za hrvatske prilike mladog, produktivnog i neosporno darovitog autora svježih i slikovitim likovima bogatih TV-filmova u koje pored spomenutog Oprosti... pripadaju i Puna kuća i Da mi je biti morski pas, te među ostalim i koscenarista Puta lubenica Branka Schmidta, većim dijelom opravdano krase epiteti doktora za scenarije i scenarističkog vunderkinda, koji se redovito lijepe uz njegovo ime. Ako navedenom dodamo i popularnu no gotovo posve promašenu, neduhovitu i bezidejnu humorističnu seriju Stipe u gostima, koju Sviličić također potpisuje kao scenarist, a koja se svodi na nemaštovito beskrajno perpetuiranje odavno izraubanih i prilično zamornih općih mjesta o srazu sela i grada, te podatak da se njegovo ime s funkcijom scenarista pojavilo i na špici nekoliko epizoda sitcoma Periferija city, moglo bi se zaključiti da je riječ o vladaru domaćih malih i velikih ekrana. Nažalost, nakon odgledane egzistencijalne romantične drame Dva sunčana dana, zasad posljednjega Sviličićeva filma, netko bi mogao uskliknuti „Car je gol!“.

Leon Lučev u 2 sunčana dana

Moram priznati da mi je povjerenje u redatelja poljuljao već i ponešto precijenjeni Armin, ideologijom, urbanim rasizmom i šovinizmom prožeta priča o nesigurnom tinejdžeru iz naslova i njegovu ocu, prostodušnim i vrlo simpatičnim Bosancima koji se u potrazi za boljim životom pokušavaju snaći u doslovno i metaforički hladnu Zagrebu, do otuđenja usmjerenu ka bezdušnom Zapadu. Odnos urbanog i ruralnog, centra i provincije, suvremenog i primitivnog, Splita i njegova zaleđa te Zagreba i Dalmacije odnosno Zagreba / Hrvatske i Bosne trajne su Sviličićeve tematske preokupacije, baš kao i nepomirljive mentalitetne, kulturološke i karakterne suprotnosti jednostavnih, no grubih, često vulgarnih i arhaičnih ljudi iz Dalmacije, Dalmatinske zagore i BiH u odnosu na egoistične, racionalne, strogo poslovne i pokondirene urbane tipove. Promatrajući te relacije autor je sve dosad stajao na stranu impulzivnih narodskih ljudi prijeke ćudi koji se barem ne pretvaraju i ne glume i koji su predstavnici tradicionalnih i ako ne pravih, a ono ipak boljih i prihvatljivijih vrijednosti, istodobno kloneći se izrazitijega kritiziranja druge strane te zadovoljavajući se bilježenjem ili možda preciznije vlastitom interpretacijom činjeničnoga stanja.

S 2 sunčana dana, međutim, prenaglašavanjem krajnosti suprotstavljenih polova na kojima se ovaj put nalazimo mi Hrvati i oni iz bijelog svijeta, Sviličić prelako otklizava na teren trivijalnosti, banalnosti i šovinizma. Tematiziranje odnosa našeg i stranog, čemu se autor prema vlastitim riječima okrenuo u želji odmaka od svojih stalnih motiva i podizanja priče na višu razinu, pratimo kroz storiju o otuđenim supružnicima Martini (Maya Sansa) i Peteru (Bristol Pomeroy), koji u svrhu spašavanja braka i pretpostavljive obnove strasti tijekom ljeta stižu na odmor na Pag. No umjesto željena zbližavanja njihov odnos i dalje obilježavaju napetosti, svađe i emotivna distanciranost, pa Martina da bi razbila dosadu prihvati poziv Francuskinje Angele (Sylvia Kristel) za zajednički izlet na Velebit, gdje će drama eskalirati kad senzibilnu mladu ženu pokuša zavesti grubi i sirovi lokalni turistički vodič Stipe.

Pojednostavnjeno i tezično bavljenje stereotipnim načinima na koje mi vidimo i doživljavamo njih i obratno dodatno je hiperbolizirano karikaturnim likom Stipe u vrlo slaboj izvedbi Leona Lučeva, čime se apostrofira primitivizam i nekakva primordijalnost tog našeg, dok su stranci predstavljeni kao otuđene osobe labava morala, sklone preljubu, vjerskom fanatizmu itd. Čak i tako površno i traljavo postulirani likovi ne ponašaju se u skladu sa svojim temeljnim osobinama, jer primjerice ostaje nejasan razlog zašto bi se onakva Martina, koja se trudi razbuditi strast u braku koji propada, upustila u odnos s neobjašnjivo grubim i vulgarnim Stipom svedenim na prikaz u kojem neprekidno viče, psuje i nekomu prijeti. Valjda je privlači primitivna egzotika, što li? Ono što također izrazito smeta nevjerojatna je dramaturško-narativna neurednost i površnost, jer gledatelj uopće ne vidi ključne dramske momente poput recimo trenutka kad Martinu ugrize zmija ili kad je Stipe pronađe u planini. U završnici ne znamo ni sudbinu ranjenoga Stipe, jednako kao što posve bivaju zaboravljeni ostali turisti, a svi navedeni detalji ne mogu se objasniti elipsama već jednostavno nemarom. Isto vrijedi i za činjenicu da prvotno posvemašnje nerazumijevanje Stipe i turista, jer on ne zna ni riječi engleskog, u drugom dijelu ustupa mjesto neobjašnjivo skladnu sporazumijevanju njega i Martine, ili pak da navodno obrazovani Peter suprugu koju je ugrizla zmija prisiljava na dugotrajno iscrpljujuće pješačenje kroz neprohodno područje, a da mu prethodno na pamet ne padne da bi joj mogao podvezati ranu ili iz nje isisati krv. Nažalost, i fotografija prerano preminula Vedrana Šamanovića, Sviličićeva stalnog suradnika, u ovom je filmu neuredna i kaotična, s čudnim rakursima i pokretima kamere, sa zamućenim licima osoba koje govore ili čiju reakciju očekujemo, a ne vidimo.

Sve to, kao i neuvjerljiva gluma kompletne postave i tehnički loš zvuk, vjerojatno većim dijelom ide u zaslugu Sviličiću, ali ostaje činjenica da se film vrlo ružno i neprivlačno doima. Ukratko, 2 sunčana dana najslabiji su film dosadašnje Sviličićeve karijere, koji valja što prije zaboraviti, uz nadu da će se autor već sljedećim projektom vratiti u formu.