O mitu s pokrićem

Tema je knjige potraga za cjelovitom slikom rodoskvrne svadbe Perunove djece – Jarila i Morane – koja je u povodu početka rodne godine zaokupljala maštu poganskih Slavena

Dvije godine nakon Božanskoga boja, u kojemu se na temelju donekle još očuvanih tekstovnih ulomaka u usmenoj književnosti raznih slavenskih naroda javnosti podastire mjerodavna filološka rekonstrukcija praslavenskih obrednih tekstova o mitski ustrojenoj borbi između bogova Peruna (u liku orla ili sokola) i Velesa (u liku zmije, zmaja ili divlje zvijeri medvjeda), i time u pojedinostima uvelike zaokružuje slika vjerskih predočaba o dvjema temeljnim, životno neizostavljivim, i stalno djelotvorno međusobno suprotstavljenim silama u božanskom ustrojstvu svijeta poganskih Slavena, Katičić, evo, sintetizirajući svoja naporna dugogodišnja filološka istraživanja, objavljuje i drugu knjigu rekonstrukcijâ usmene praslavenske obredne predaje.

U njoj je riječ o fragmentarno sačuvanim sakralnim tekstovima slavenske poganske davnine što prate obred vezan uz mitska zbivanja u koja se, kao središnja i najprepoznatljivija, smješta sveta rodoskvrna svadba između božanskih brata i sestre, sebi međusobno najbližega roda, u službi pokretanja rodnosti godine, a kao njezini protagonisti, u ulozi mladoženje i nevjeste, pojavljuju se Perunova djeca, mladi bog Jarilo (prvotno zamišljan kao konj) i mlada božica Morana (zamišljana kao kukavica). Dajući im zoomorfne oblike, „nekršteni su Slaveni“, kako veli Katičić, „i u običnom životu susretali svoje bogove okom u oko“. U svakom slučaju, čudesnost prirode u njezinu obnavljanju i propadanju i čovjekova sudbinska ovisnost o njoj već zarana su se duboko utisnule u svijest naših davnih predaka i posredstvom jezika u njoj oblikovale prepoznatljive ili samo tek naslućene mitske sadržaje o kojima je u ovoj knjizi riječ. Po nadovezivanju na mitske sadržaje iz prethodne knjige, suvislom uklapanju u njih, i po načinu istraživanja tih sadržaja, ova druga knjiga u svemu dosljedno slijedi prvu.

Gdje je zeleni lug?

Na temelju izrazito poetski intoniranog naslova, Zeleni lug, čitatelj bi teško mogao od prve zaključiti da je knjigu s takvim naslovom napisao i da iza nje čvrsto stoji nitko drugi nego – filolog. Stručnjak kojemu je predmet znanstvenoga proučavanja isključivo jezik. Sa svom teoretskom spremom i metodološkom opremom koja mu je za to potrebna i koji svoju primarno filološku poziciju u istraživanju i sâm stalno ističe i stavlja u prvi plan. Po naslovu knjige prije bi se pomislilo da je riječ o pjesniku, možda etnologu, ili u najmanju ruku o skupljaču narodnih umotvorina. Ali nije. Riječ je, kao što znamo, ipak o filologu.

No kakve veze naslov knjige ima s filologijom? I zaista, što je Katičića filologa motiviralo da svoju izričito filološki profiliranu knjigu naslovi baš tako: Zeleni lug? Kao i u knjizi Božanski boj, odgovor na to dobrim se dijelom nalazi u njezinu podnaslovu: Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine. A u sačuvanim se ostacima tih pjesama – poglavito u onima s hrvatskoga područja, tzv. jurjaškim ophodnim, iz Turopolja, o zelenom Jurju i njegovu proljetnom dolasku – navedena sintagma pojavljuje kao jedan od tih tragova. S marom istinskoga istraživača Katičić u knjizi filološki ustrajno slijedi te tragove, sve dotle dok mu to omogućuju mjerodavni jezični podatci u tekstovima.

Iz iskustva u čitanju tekstova usmene predaje Katičić oštroumno i metodološki dalekosežno uočava da se naslovnom sintagmom, zeleni lug, ne opisuje samo čest i lako uočljiv te stoga donekle čak i trivijalan motiv iz prirode, to ponajmanje. U kontekstu u kojemu se nalazi, ta sintagma sadrži mnogo više. Ona je bitan sastavni dio izvornoga (do nas došavšega), više od tisuću godina staroga praslavenskoga jezičnog izraza koji upućuje na postojanje i kontinuitet usmene pjesničke predaje što je pratila drevni obred vezan uz pretkršćanske mitske predodžbe poganskih Slavena o svetoj božanskoj svadbi u zelenom lugu kojom se obilježuje početak rodnosti godine.

Perunov sin Jarilo

U sintagmi zeleni lug autora je dakle kao filologa motivirao onaj sadržaj tih riječi koji nije uočljiv na prvi pogled, nego je skrovit, što znači da njemu filologu njegov dublji smisao valja tek tražiti, otkrivati i tumačiti. Tek prepoznata kao takva, kao pjesnički izraz drevnoga obrednog zbivanja vezanog uz mit, ta sintagma postaje zanimljivim predmetom dubljega filološkog istraživanja. Zato s punim pravom ulazi i u naslov knjige u kojoj se o svemu tome filološki mjerodavno raspravlja.

Filolog posebnoga kova

Pri tome valja imati na umu da je naš autor filolog posebnoga kova, u izvornome smislu riječi, onaj koji ljubav za riječ, u njezinoj povijesnoj dimenziji, posvjedočuje kritički iznimno pomnim čitanjem i tumačenjem te riječi, pokušavajući proniknuti u njezinu, rekli bismo, duboko ljudski pretpostavljenu božansku bit. A to znači doprijeti, ako je moguće, do njegova izvornoga značenja, onoga po postanju, što Katičić čini u prvom redu učinkovitom etimološkom analizom riječî i njihovih sklopova, koja se, u punoj svojoj svrhovitosti, uključujući i otkrivanje kulturnih vrijednosti sadržanih u jeziku kao vjerodostojnom izrazu njihove izražajnosti, postiže koliko intuicijom toliko još i više znanjem, usporedbama, povezivanjem, kontekstualizacijom i na kraju znanstvenim verificiranjem. Na taj se način pouzdano utvrđuje ne samo starina određene tekstovne predaje, nego i njezin autentični sadržaj.

Zaista je riječ o istinskom autoru istraživaču koji unatoč poodmakloj životnoj dobi od preko osamdeset godina hrvatskoj humanističkoj znanosti i kulturi u trajni zaklad daruje još jednu iznimno vrijednu jezikoslovnu knjigu od petstotinjak stranica velikoga formata. Knjigu koja će slijedom izvornoga autorova istraživanja obrednih tekstova slavenske, baltoslavenske, a ovdje i posebno obilato zastupljene hrvatske pretkršćanske starine svojim višestruko zanimljivim sadržajem i metodološki učinkovitim načinom njegova prezentiranja od prve do posljednje stranice držati budnom čitalačku znatiželju ne samo znanstveno zainteresiranih znalaca i čitalačkih sladokusaca, nego i šireg kruga obrazovanih laika. S obzirom na to da su istraživanja na području poredbene slavistike u hrvatskoj kroatistici deficitarna, s toga je gledišta doprinos ove knjige izoštravanju cjelovitije slike o nama samima u širem povijesnom kontekstu upravo nemjerljiv.

Slaganje mitskog mozaika

Temelj su istraživanja u ovoj knjizi tekstovi. Poseban se mitski strukturiran sadržaj – često zametnut i izrazito skriven – iz tekstova može odčitati, samo ako se pouzdano utvrdi, kao što to Katičić čini, kontekst njihove prvotne upotrebe. U ovom slučaju obredni. Valja naime znati da mitski sadržaji nisu pohranjeni u svekolikoj usmenoj predaji koja je u zapisima skupljačâ stigla do nas u obliku tekstova usmene književnosti raznih slavenskih naroda, istočnih, zapadnih i južnih. Ne postoje, štoviše, sačuvane, kao zasebne, ni suvisle tekstovne cjeline iz kojih bi se mitski sadržaji mogli izravno odčitati u svom čistom obliku. Toga nema. Do tih se sadržaja može doći jedino posrednim putem, mukotrpnim pretraživanjem golema tekstovnog korpusa.

Kip Jarila u gradu Donetsk u Ukrajini

U nepreglednom moru tekstova slavenske usmene predaje, zapisane na raznim stranama, u različitim slavenskim jezicima, nalaze se, razasuti u pojedinim tekstovnim cjelinama, samo ulomci obrednih tekstova u kojima je moguće nazrijeti i iz njih makar i djelomice odčitati elemente mitskih zbivanja. Teoretska pretpostavka da mit u svojoj autentičnosti može biti sačuvan samo u jeziku, u njemu, kako veli Katičić, kao organizaciji tekstova, i da se samo iz njega, makar i fragmentarno, njegova autentičnost može i odčitati, odredila je u ovoj knjizi i temeljnu metodu autorova istraživanja. To je po načelima genetske lingvistike izvedena filološka rekonstrukcija neposredno s mitom povezanih praslavenskih obrednih tekstova. Sami ulomci sa svojim specifično kontekstualiziranim jezikom svjedoče o mitskoj, ali i mitotvornoj svijesti starih Slavena. I samo se iz njih primjerenom filološkom rekonstrukcijom slika te svijesti može ponovno uspostaviti u koliko-toliko autentičnom obliku. Mit tada izravno progovara iz jezika koji je obredno uza nj vezan, i time otvara pogled u drevan poganski doživljaj svijeta naših davnih slavenskih predaka.

Da bi se do toga došlo, valja najprije, nakon strpljiva prebiranja po velikom broju tekstova iz različitih izvora, filološki detektirati i što je moguće s većom pouzdanosti utvrditi koji su to ulomci, izlučiti ih, kao zlato iz pijeska, iz okolnoga teksta u koji su uklopljeni i potom ih pomno razvrstati po tome kako se koji uklapa u koji dio slike mitskoga zbivanja što ga valja predočiti čitatelju. Respektabilna je, zaista, količina materijala koju je autor ove knjige odlučio pregledati u različitim usmenim predajama raznih slavenskih naroda i još respektabilniji napor koji je u to morao uložiti da bi iz njezine gotovo nepregledne množine kritičkim odabirom, razlučujući bitno od nebitnoga, sporno od nespornoga, uzmogao izdvojiti i privesti istraživačkoj svrsi one tekstovne ulomke koji svjedoče sveto obredno kazivanje vezano uz pojedine elemente mitskoga zbivanja o kojemu je u ovoj knjizi riječ.

Taj posao nije dakle bio nimalo ni lak ni jednostavan. Bio je u punom smislu riječi istraživački. No za njega se uz mnogo strpljenja, ustrajnosti i truda hoće i osobitoga umijeća. Da bi se u sklopu neke cjeline tekstovni ulomak prepoznao kao nositelj određenoga mitskog sadržaja i time identificirao kao sveti obredni tekst, osim posebne čitalačke istančanosti istraživača za uočavanje karakterističnih detalja koji se – nerijetko u različitim varijantama teksta na isti temeljni motiv – motivski-strukturno uklapaju u zamišljenu mitsku cjelinu, nužno je i veliko filološko iskustvo, koje ne uključuje samo široku i temeljitu slavističku i indoeuropeističku jezikoslovnu naobrazbu, nego i posebnu filologovu sposobnost da za potrebe svoga istraživanja svu tu naobrazbu u tom času pokrene i sustavno je usmjeri prema željenom cilju, da je u odnosu na predmet koji istražuje učini živom i maksimalno učinkovitom. U taj golem razludžbeni, koliko analitički toliko i sintetički posao uz autorovu izoštrenu intuiciju upregnuto je i njegovo svekoliko jezikoslovno znanje. A ono uključuje i jasnu svijest o tome da je za temeljitu spoznaju predmeta koji se istražuje potrebno aktivirati ukupan jezični potencijal nekog jezika u njegovu povijesnom razvoju.

Živa filologija

U knjizi koja je pred nama i ne radi se ni o čemu drugome nego o tome da se na temelju utvrđivanja niza nimalo slučajnih jezičnih podudarnosti (glasovnih i značenjskih) iz usmene predaje raznih slavenskih naroda, pridružujući im i pripadajuće podudarnosti iz srodnih baltičkih jezika, rekonstruiraju mjerodavne riječi i sklopovi riječi, tekstovi u kojima se mogu prepoznati elementi drevnoga obrednog pjesništva i iz njih mitska zbivanja o svetoj božanskoj svadbi koja se u njima zrcale. O samome mitu, o odnosima koji u njemu vladaju, o božanstvima koja ga utjelovljuju, u ovoj se knjizi, kao i u prethodnoj, govori samo toliko koliko relevantni jezični podaci dopuštaju. Ništa više, jer to bi za temeljnu Katičićevu poziciju, koja je filološka, bila priča bez pokrića. Ali i ništa manje, jer se pokazuje da u istraživanju dosljedno provedena filološka metoda donosi ne samo obilne nego i prilično pouzdane rezultate. Da bi se došlo do suvisle, vjerojatnosno uvjerljive i koliko-toliko cjelovite slike svete rodoskvrniteljske svadbe u zelenom lugu kao mitskoga zbivanja koje je u povodu početka rodnosti godine zaokupljalo maštu poganskih Slavena i postalo bitan dio njihova svjetonazora, ta se slika zbog golema vremenskog jaza kao cjelovita nije mogla naći sačuvana ni u jednoj usmenoj tradiciji, nego se ona ovdje morala strpljivo i pipavo poput mozaika sastavljati od mnoštva na različitim stranama slavenskoga svijeta razasutih tekstovnih fragmenata, kojima je, da bi kao njezin gradivni materijal bili valjani, na temelju usporedbe valjalo filološki utvrditi njihovu praslavensku razinu.

Ovom se knjigom, od pet opsežnih poglavlja, s uzorno izloženim znanstvenim aparatom, počevši od naslova, preko svih njezinih mnogobrojnih stranica, s bogatom, detaljnom i istančanom filološkom egzemplifikacijom ulomaka baltoslavenskih, praslavenskih i po potrebi ostalih indoeuropskih obrednih tekstova o mitski ustrojenoj svetoj svadbi kao zbivanju kojim se ciklički obilježuje početak rodnosti godine, na najbolji mogući način, suprotno uobičajenom mišljenju, potvrđuje da filologija, posebno njezin etimološki odvjetak, kad je u rukama pravoga znalca i zaljubljenika u riječ, ne mora za čitatelja biti samo neka tamo sporedna, suhoparna i uglavnom dosadna akademska disciplina, nego može biti, kao što ovdje zaista i jest, živa i vrlo uzbudljiva duhovna avantura humanistički visoke spoznajne razine.