Nagrada (ne) čini pisca

Književne nagrade donose autorima financijsku neovisnost, no pitanje je kako naglo povećanje naklade i publicitet koji stvaraju bestseler utječu na kvalitetu kao tržišni kriterij

„Uzimam novac, jer od države treba uzeti sve.” Austrijanac Thomas Bernhard dobio je brojne književne nagrade, neke od njih i financijski vrlo vrijedne. Pa ipak je čin predaje i primanja svaki put iznova proživljavao kao ritual javnoga poniženja pjesnika. “Mrzio sam ceremonije, ali sam sudjelovao, mrzio sam davatelje nagrada, ali uzimao sam njihov novac”, stoji u jednoj od devet kratkih proza posthumno objavljenih u zbirci Meine Preise (Moje nagrade, Suhrkamp, 2009).

Primjerice dodjela Grillparzerove nagrade 1972: Bernhard u novom odijelu sjedi u prvom redu i sluša kako ga hvale, dok kraj njega ministrica kulture tone u lagani sanak. „Premda vrlo tiho, hrkala je, hrkala je onim tihim ministarskim hrkanjem kakvo je poznato u cijelome svijetu.” Suprotno tomu, Nagrada Juliusa Campea 1964. bila je pravi blagoslov: bez protokola, voditelj kuće Hoffmann und Campe predao mu je kovertu u kojoj je bio ček – za Bernharda, jedini prihvatljiv oblik prihvaćanja nagrade. Od novca je kupio bijeli Triumph Herald sa sjedalima od crvene kože, koji je potom slupao na putovanju Jugoslavijom. „Pohlepan sam za novcem, nemam karaktera, ja sam svinja”, zaključuje Bernhard.

Arno Geiger – nakon nagrade početna naklada novog romana mu je čak 50.000 primjeraka

Thomas Bernhard: „Mrzio sam ceremonije, ali uzimao sam njihov novac ”

„Barem nekoliko godina moći ću pisati ono što želim”, napisala je Hilary Mantel nakon dobitka nagrade Man Booker

Kao veteranka popisa finalista o vlastitoj povijesti nagrada – i poraza – svjedoči i Britanka Hilary Mantel. „ Nasmiješeno potiskivanje, toliko godina čestitaka drugima, toliko odlazaka kući, toliko taksija... Sve se to plaća. Postajete gora osoba, premda ne obavezno i gori pisac, dok čekate da vam se osmjehne sreća“, piše u časopisu Intelligent Life prošlogodišnja dobitnica najvažnije britanske književne nagrade Man Booker. Nakon godina čekanja dakle, konačna pobjeda i „primitivno, divlje veselje”, a na licu „nepatvoren cerek oduševljenja širok poput izrezbarene bundeve”.

I premda su nagrade, čini se, loše za dušu, obično su dobre za tekući račun. Booker je vrijedan 50.000 funti, ali dugoročno mnogo više – on donosi slobodu. „Barem nekoliko godina moći ću pisati što želim, onako kako sam mogla prije nego što sam prvi put išta objavila”, kaže Hilary Mantel, čijem je romanu Wolf Hall nagrada otvorila vrata izdavačkih kuća u trideset zemalja. Booker, ali i druge velike britanske nagrade, donose golemu medijsku pažnju i knjizi i autoru, tematske izloge u knjižarama, i prije svega prodaju. Primjerice Lionel Shriver, dobitnica nagrade Orange 2005. napisala je sedam neuspješnih romana, a osmi – We Need To Talk About Kevin – svojedobno je odbilo trideset izdavača. „Knjiga za dlaku skoro uopće nije objavljena, mom bivšem agentu bila je grozna i sugerirao je da je prepravim u komediju”, ispričala je listu Guardian. Nakon nagrade, roman je prodan u 600.000 primjeraka u Britaniji i po njemu je snimljen film. I Hilary Mantel objavljivala je više od dvadeset godina, uvijek u niskim nakladama. Ali kad je proglašena dobitnicom, Wolf Hall postao je najbrže prodavan pobjednik Bookera svih vremena.

Za dobitnika Goncourta – deset eura

I u Francuskoj su glavne književne nagrade jamstvo uspjeha na tržištu, iako laureatu neposredno donose malo ili ništa. Glavne nagrade francuske književne jeseni – Prix Renaudot, Prix Interallié, Prix Médicis i Prix Femina uopće nisu dotirane, dok najvažnija, Prix Goncourt, donosi čitavih deset eura. No sve one jamče publicitet koji će se osjetiti u nakladi: u prosjeku dobitnik Goncourta proda 300.000 primjeraka nagrađenoga romana. Roman Les Bienveillantes Jonathana Littella iz 2006. prodan je čak 700.000 puta.

Kad na koricama piše Man Booker, ili Prix Goncourt, to je čitateljima dokaz kvalitete, koji izravno podiže prodaju. Može li se taj efekt prevesti u hrvatske okvire, odnosno imaju li nagrade poput V.B.Z.-ove ili nagrade Jutarnjeg lista, koje dobivaju relativno velik medijski odjek, snagu izravno povećati tržištni uspjeh nekog pisca? Takve je učinke teško ustanoviti, i zato što su naklade mnogo manje i jer izdavači ne mogu govoriti o konkretnim brojkama. Ipak, one primjerice mogu biti katapult za regionalno tržište, tvrde u V.B.Z.-u, čija nagrada za neobjavljeni roman vrijedi 100.000 kuna. Tako je posljednji dobitnik, beogradski autor Aleksandar Novaković, nagradom i nakladom od više tisuća primjeraka i ušao na hrvatsko tržište, dok je prvom dobitniku Josipu Mlakiću nagrada 2002. poslužila kao odskočna daska, nakon koje mu je rasla popularnost, kažu iz V.B.Z.-a.

Indirektni efekt je jedno, ali u svijetu se ponegdje dijele i stvarno unosne nagrade. Novčano najvrednija je Nobelova nagrada za književnost, koja donosi ček na deset milijuna kruna, oko milijun eura, i time stvarnu financijsku neovisnost, kako je Elfriede Jelinek, dobitnica 2005. godine, novinarima objasnila što joj znači Nobel. Zanimljivo je pak da nagrade koje slijede po vrijednosti dolaze iz Španjolske: Premio Planeta za beletristiku, koju predaje istoimena izdavačka kuća, vrijedi 601.000 eura. Manje poznata Premio de Novela Ciudad de Torrevieja, koju dodjeljuje izdavač Plaza & Janéz, vrijedi 360.600 eura, što je čini trećom najbogatijom svjetskom književnom nagradom. Najpoznatija španjolska nagrada, Premio Cervantes, sa 125.000 eura, financijski vrijedi tek trećinu te svote, ali još uvijek više i od najunosnije nagrade za knjigu na engleskom jeziku, Međunarodne književne nagrade IMPAC Dublin, koja donosi 100.000 eura.

Više od tisuću nagrada godišnje

U usporedbi s tim svotama, njemačke se nagrade doimaju gotovo skromno: jedna od najvrednijih je Nagrada Georga Büchnera s 40.000 eura, dok Nagrada Ingeborg Bachmann, najvažnija nagrada za još neobjavljene, poglavito mlade autore, koja se predaje u austrijskom Klagenfurtu, donosi 25.000 eura i ugovor s izdavačem. Ni glavna nagrada za roman, Njemačka književna nagrada, s 25.000 eura, nije u rangu međunarodno najunosnijih. Ali ako već ne po pojedinačnoj financijskoj težini, onda je po njihovu broju Njemačka raj za nagrade: tko prati vijesti iz književnosti, ponekad ima osjećaj da je predaje svaki grad, selo ili udruga. To je pretjerano, ali činjenica jest da je unatoč rezovima u kulturi poticanje književnosti tu ipak visoko: Goethe Institut izračunao je da se na više od 1300 predanih nagrada godišnje potroši oko 3,5 milijuna eura.

A koliko one pomažu književnosti? U prosjeku, u Njemačkoj se prema navodima Saveza njemačkih knjižara godišnje objavi oko 14.000 novih beletrističkih naslova. U takvoj konkurenciji i uz maloprodajnu cijenu od dvadesetak eura rijetki bi pisci mogli osigurati egzistenciju bez stipendija, subvencija i nagrada. Upravo kao marketinški instrument, a po uzoru na Booker ili Goncourt, Savez je prije pet godina i osnovao Njemačku književnu nagradu i ona u tom smislu i funkcionira: Arno Geiger, prvi dobitnik nagrade 2005. s Es geht uns gut, u nekoliko tjedana prodao je 200.000 primjeraka romana, Der Turm Uwea Tellkampa 2008. popeo se na čak 450.000 primjeraka. Uz nagradu, tu su i prijevodi, licencije, čitanja, dalje nagrade, a i posve nova pozicija s koje autor zatim pregovara o sljedećoj knjizi. Nova Geigerova knjiga Alles über Sally izašla je primjerice u početnoj nakladi od 50.000 primjeraka.

I zahtjevna beletristika kao bestseler

Dio njemačkih pisaca smatra ipak da se u uspješničku orbitu ovdje katapultiraju i naslovi koji to ne zaslužuju te neki traže i ukidanje nagrade. Drugi podsjećaju da se nagrada dokazuje kao uspješan instrument, koji je kadar zahtjevnu beletristiku pretvoriti u bestseler. U borbi za neizvjesnu autorsku egzistenciju, ovakva nagrada ima smisla, smatra i Daniel Kehlmann, autor romana Mjerenje svijeta. „Knjige su u međusobnoj konkurenciji, autori to nisu”, podsjetio je Kehlmann, kojemu je 2005. doduše izmaknula nagrada, ali je i zahvaljujući publicitetu finalista njegov roman prodan u 1,5 milijuna primjeraka i preveden na četrdeset jezika. Na kraju krajeva, kako podsjeća Hilary Mantel, ni važna nagrada ne čini čitavu književnu karijeru, i nakon Bookera pisac je dobar „onoliko koliko i njegova sljedeća rečenica”.