Ključna pitanja za razvoj demokracije

Od uvođenja višestranačja do danas, u Hrvatskoj su provedeni gotovo svi relevantni izborni modeli. Promjene izbornog zakonodavstva bile su posljedica stvaranja neovisne države te traganja novog političkog sustava za organizacijsko-proceduralnim političkim identitetom koji se ocrtava i u načinu kolektivnog izbora predstavnika demokratske vlasti. S druge pak strane, izmjene izbornih zakona bile su i odraz odnosa snaga između glavnih stranačkih opcija te su ciljale osiguravanju povoljni(ji)h uvjeta za pojedine političke stranke. Sadašnji model izbora zastupnika u Hrvatski sabor ustanovljen je 1999. Jedan je od važnih preduvjeta konsolidirane, usidrene demokracije stabilnost demokratskih institucija i postupaka izbora obnašatelja vlasti u demokratskom poretku. Dugotrajnost i stabilnost izbornog sustava ima ključnu ulogu u osiguravanju snage i ukorijenjenosti demokracije u nekoj zemlji te stabilnosti države.

Stabilnost izbornog sustava ima ključnu ulogu u osiguravanju snage i ukorijenjenosti demokracije u nekoj zemlji

Nedavnim ustavno-zakonskim promjenama te međustranačkim dogovorima unutar vladajuće koalicije, ali i u nadstranačkim, saborskim pregovorima, na dva od tri sporna pitanja izbornog sustava ponuđeni su odgovori i nova rješenja, čiju ćemo primjenu i (ne)uspješnost moći mjeriti i vrednovati po održanim parlamentarnim izborima potkraj ove godine. Ta tri pitanja su način i opseg predstavljenosti građana koji nemaju prebivalište u RH u Hrvatskom saboru, način i opseg predstavljenosti hrvatskih građana pripadnika nacionalnih manjina u Saboru te pitanje ujednačene podjele zemlje na višemandatne izborne jedinice koje bi osigurale okvir za izborni proces koji bi mogao, sukladno načelima razmjernog izbornog sustava i D’Hondtova postupka preračunavanja broja glasova u mandate putem tzv. najvećeg broja, osigurati (približno) jednaku glasovnu težinu za svaki saborski mandat.

Pitanje predstavljenosti hrvatskih građana koji nemaju prebivalište u RH riješeno je izmjenama i dopunama Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor. To rješenje, koje predviđa izbor troje zastupnika u zasebnoj izbornoj jedinici te biranje isključivo u prostorijama hrvatskih diplomatsko-konzularnih predstavništva, ishod je kompromisa dviju najvećih stranaka, ali i pokušaj nadilaženja prijepora oko težine utjecaja tih birača na opće rezultate parlamentarnih izbora i transparentnosti provođenja izbora izvan granica države. Europske zemlje koje imaju veliki broj građana što žive izvan matične zemlje, a omogućuju im parlamentarnu predstavljenost, obično ih prostorno grupiraju u nekoliko izbornih jedinica (npr. po kontinentima). Stavljanjem svih građana koji žive izvan Hrvatske u istu izbornu jedinicu ni na koji način se ne diferencira činjenica da su u BiH Hrvati konstitutivni narod, u Austriji autohtona manjina, a u Sjedinjenim Državama iseljenička skupina. Budući da parlamentarna predstavljenost građana koji žive u inozemstvu u najvećoj mjeri znači predstavljenost bosanskohercegovačkih Hrvata, reduciranje te predstavljenosti trebalo bi biti usko povezano s budućim vanjskopolitičkim naporima hrvatske države u iznalaženju rješenja za novo državno uređenje susjedne BiH. Kada bi se, uz afirmativno-aktivnu ulogu Hrvatske i Srbije, u BiH ustoličio takav politički ustroj koji bi doista jamčio jednakopravnost triju naroda, hrvatski građani koji žive u BiH ne bi smanjenje svoje predstavljenosti u Saboru doživljavali kao zanemarivanje svojih interesa i svojega značenja za RH, već kao poticaj za veću samosvojnost unutar bosanskohercegovačke države.

Pitanje načina i opsega predstavljenosti nacionalnih manjina u Hrvatskoj također je riješeno izmjenama i dopunama Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor. Tu je riječ o dvama rješenjima, jednom koje se tiče najbrojnije, srpske nacionalne manjine, i drugom koje utvrđuje pravila predstavljenosti za sve ostale nacionalne manjine. Srpskoj nacionalnoj manjini, kao jedinoj koja u stanovništvu prelazi 1,5 posto, omogućeno je kandidiranje na općim biračkim listama, u deset izbornih jedinica. Stvorena je fiksna kvota od troje zastupnika koja se aktivira ukoliko u redovnom izbornom postupku ta predstavljenost ne bude ostvarena. Pritom ona lista koja osvoji najveći broj glasova automatizmom osvaja sva tri zajamčena mandata. Iako je takvo rješenje djelomično doživljeno kao pogodovanje (trenutno) najjačoj srpskoj stranci, riječ je o dodatnom mehanizmu zaštite predstavljenosti manjine putem homogenizacije mandata. Imajući na umu duboko opterećene odnose Hrvatske i Srbije, kao i hrvatskog i srpskog naroda u Hrvatskoj i nasljeđe Domovinskog rata, uvrštavanje srpskih stranaka na opće, redovne liste imat će zasigurno pozitivan učinak za dalju (re)integraciju te manjine u hrvatsko društvo. Pripadnicima ostalih nacionalnih manjina, koji pojedinačno tvore manje od 1,5 posto stanovništva, omogućeno je istodobno glasovanje na općim izborima, ali i izbor zajamčenih predstavnika u posebnoj izbornoj jedinici. Bitno je naglasiti da time hrvatska država dodatno integrira pripadnike nacionalnih manjina u politički život, ali i vrednuje povijesno-kulturno značenje mnogih manjinskih zajednica koje višestruko premašuje njihov sadašnji broj pripadnika. Ovim demokratskim iskorakom hrvatska država ponovno afirmira duh iliraca, budući da je velik broj pripadnika manjina i „Hrvata prve generacije“ dao vrijedan doprinos narodnom preporodu i stvaranju moderne nacije u 19. stoljeću. No ukoliko se doista željela postići potpuna jednakost građana, trebalo je na jedinstveni, opći glasački listić staviti i kandidature za predstavnike malih nacionalnih manjina te popis kandidacijskih lista grafički razdvojiti na način koji bi omogućio konzumiranje općeg i dopunskog (manjinskog) prava glasa.

Treće pitanje izbornog sustava, koje još nije dokraja definirano, pitanje je podjele zemlje na izborne jedinice. Granice izbornih jedinica uvelike odudaraju od županijske podjele zemlje, s podjelom Zagreba na I, II, VI. i VII. izbornu jedinicu kao ekstremni primjer. Neujednačena podjela na izborne jedinice povoljnija je za pojedine stranke. Ustavni je sud ukazao na potrebu korekcije tih granica kako razlike u broju birača u pojedinim jedinicama ne bi prelazile 5 posto. Istodobno, u Hrvatskoj je sazrelo vrijeme za početak sveobuhvatne i dugogodišnje reforme upravno-prostorne podjele zemlje, koja će uključivati ukidanje manjih općina, a možda i smanjivanje broja županija. Dok taj proces ne bude dovršen, potrebno je izborni proces prilagoditi stanju podjele na županije. Budući da je Sabor jednodoman te time ne omogućuje jaču regionalnu zastupljenost, potrebno je podjelom na izborne jedinice osigurati sustav koji bi prepoznatljivo vrednovao regionalne posebnosti. Danas, na pragu regionalno osviještene EU, potrebno je jačati ovlasti i važnost pojedinih hrvatskih krajeva. Prvi korak u tome može biti pretvaranje županijskih granica u granice izbornih jedinica te izbor broja zastupnika sukladan udjelu broja birača neke županije u ukupnom broju birača. Tako se jača veza birača s demokratskim institucijama te postavljaju temelji za ravnomjerniji razvoj i političku jednakost cijele zemlje.