Kazališni globus - svijet

PARIZ – Jesenji san Jona Fossea premijerno je izveden u pariškom Théâtre de la Ville u režiji poznatoga glumca i redatelja Patricea Chéreaua, a u koprodukciji s Festival d’automne.

Kazališni događaj koji je spojio dva velika kazališna umjetnika izazvao je brojne pozitivne reakcije u francuskim medijima. Fosseova drama događa se na mjestu koje je naizgled prostor muzeja, ali riječ je o metaforičkom groblju na kojem se susreću živi i mrtvi i na kojem pogreb starice postaje pogreb cijeloga svijeta. Ljubav i život, smrt i seks, Bog i čežnja, ljudski odnosi, sve su to teme ove drame u čudesnoj režiji Chéreaua. Kao u Krležinoj pjesmi i tu „mrtvaci viču od čežnje u grobu“, a baš kao u Kraljevu svijet mrtvih prožima se sa svijetom živih u fascinantnoj produkciji.

Kad Shakespeare ostane bez teksta

WASHINGTON – Synetic Theater Company u posljednjih je osam godina u Americi postala poznata po brojnim izvedbama Shakespeareovih drama. Shakespearea igraju, dakako, svi pa se u takvoj masi produkcija teško izdvojiti, ali Synetic je po nečem specifičan: oni se ne koriste riječima, njihova estetika temelji se na fizičkom teatru. A kako produkcije Shakespearea koje se ne temelje na njegovim riječima nisu čest slučaj, Synetic je, zahvaljujući originalnim interpretacijama, postao jedno od najzanimljivijih kazališta istoka američkog kontinenta. Paata i Irina Tsikurishvili, supružnici iz Gruzije koji žive u Washingtonu, osnivači su i duša tog teatra, on pantomimičar, ona koreografkinja i plesačica, a iz njihova temeljnog obrazovanja izlazi i ovakvo viđenje Shakespearea. Sve je počelo Hamletom iz 2002. koji je osvojio američku kulturnu javnost i seriju nagrada, da bi se nastavilo serijom produkcija po dramama engleskog klasika, a ovih dana javnost željno očekuje njihovu novu premijeru, San ljetne noći. Kako samo mjesec dana nakon toga pripremaju i Kralja Leara, nije čudo da su mediji – daleko izvan Washingtona – puni priča o njima i originalnoj estetici koja je očarala i publiku i kritiku.

Krivi spoj

LONDON – Kazalište Almeida pod umjetničkim vodstvom Michaela Attenborougha posljednjih je godina jedno od najvažnijih londonskih kazališta, a produkcije kvalitetnih američkih suvremenih komada česte su na repertoaru. Becky Show Gine Gionfriddo u režiji Petera DuBoisa, komad koji govori o pokušaju mladoga bračnog para da spoji dvoje osamljenih prijatelja, najnoviji je uspjeh toga kazališta.

Zajednička opuštena večera pretvara se u ozbiljnu dramu neočekivana ishoda, koja ostavlja ozbiljne posljedice na živote svih uključenih u nju. Vještina spisateljice Gionfriddo mnoge je podsjetila na umijeće Neila LaButea, a ozbiljne moralne dvojbe koje drama otvara daju joj i dodatnu težinu. Kvalitetna režija i odlična glumačka podjela (David Wilson Barnes, Daisy Haggard, Anna Madeley, Haydn Gwynne i Vincent Montuel) osigurale su Almeidi još jedan dramski hit.

Od farse do drame

MOSKVA – Kazališta ruske prijestolnice ne igraju isključivo klasike i suvremene ruske autore, ovih dana pozornost je skrenula nasilnička farsa Ubojica Joe američkoga pisca Tracyja Lettsa u režiji Javora Gardeva.

Prvi komad poznatog američkog dramatičara napisan 1993. pod očiglednim je utjecajem Tarantinove estetike, ali priča o obitelji koja unajmljuje policajca da špijunira bivšu suprugu i majku glave obitelji kako bi se došlo do novca od životnog osiguranja pokazao se kao mnogo više od puke priče o nasilju. Ono što u početku izgleda kao prezentacija nasilja i straha na sceni s licima koja obiluju klišejima, u drugom se dijelu pretvara u duboku dramu, koja na kraju ponudi i svojevrsnu katarzu. Iznenađenje je osnovni element zapleta ove drame, a ljudski element postupno prevladava nad klišejima i pretvara produkciju u vrijedan prinos ruskoj sceni.