Kazališna čarolija

Minimalistička scena s poredanim listovima papira i rastvorenim knjigama na tlu, dvama crnim stolcima s visokim uzglavljem, uzdignutim praktikablom u pozadini, crnim paravanima koji sa svih strana omeđuju prostor. U gledalište dopire nježna japanska glazba. Bradati glumac s proscenija stupi u središte pozornice i reče: Gdje je moja britva?

Kongenijalna predstava u Rijeci: Život lude Davida Doiashivillija

Tako započinje predstava – ili ju je bolje odmah nazvati kazališnom čarolijom – koju je po motivima kratkih priča japanskoga pisca Ryűnosukea Akutagawe stvorio gruzijski redatelj David Doiashvilli, a čija je premijera bila 22. siječnja u HNK u Rijeci. Kad je 1927. u 35. godini svojevoljno napustio ovaj svijet, Akutagawa je bio stekao ugled najprofinjenijega stilista i umjetnika. Kad je pak 1951. Akira Kurosawa snimio kultni film Rashômon, prema njegovim dvama pripovijetkama, Akutagawu jedva da je itko i spomenuo. Ništa čudno za umjetnika koji je bio promicatelj zena kao misaonoga paradoksa. Bijaše i veliki znalac i poklonik drevne japanske tradicije, sačuvane u pučkim legendama i pričama. Akutagawino književno djelo, koje se sastoji od stotinjak mahom kratkih pripovijetki gradi fenomenalan luk između duha istoka i zapada.

Pripovijetka Život lude, koju je Doiashvilli postavio okosnicom dramatizacije, stavlja u središte ekscentrična i pomalo nastrana pisca koji kroz britke dijaloge sa slugom, odnosno alter egom, te vlastite solilokvije manijakalno raščlanjuje svoj ego, svijet kao društvo i kao svemir. Odmah nakon provodnoga motiva britve u pozadini se ukaže projekcija srebrnasta stabla u čijemu se vrhu sluti sam bitak mudrosti i vječnoga blaženstva. Oko pisca redatelj oživljuje i opleće likove iz piščevih pripovijetki: ljubavni par Shinzo – O-toshi, vješticu čarobnicu, petnaestogodišnju kinesku prostitutku Jin-hua i Kirisuta, koji je zapravo suvremena inkarnacija Krista. U središtu prvoga čina ljubavna je priča, a drugoga potresna pripovijest o maloj prostitutki katoličke vjere iz Nankinga kojoj se dogodi čudo ozdravljenja i otkupljenja po Kristu. Podrijetlom iz zemlje koja je i sama smještena na razmeđu zapada i istoka, Doiashvilli duboko ponire u ciklično poimanje vremena i relativnost prostora. Zato i može, naizgled s velikom lakoćom, pretapati prizore, spajati sve elemente scenskoga govora u jedinstvo, postići upravo matematičku preciznost u provedbi scenske radnje te polučiti najsnažnije emocionalne učinke dotičući samu granicu sentimentalnosti a da je ipak nikad ne prijeđe. Emocija koju ucjepljuje u glumce da bi je oni potom u su-igri i zajedništvu sa svim neživim elementima gradbe kazališnoga čina prenijeli u sinergijski krug koji bez trenutka pada zrači svekolikim teatarskim prostorom.

Scenografija minimalističkim sredstvima posve ispunja scenski prostor, dok sad kostimi istog autora, Giorgija Lapiashvilija, koji već godinama surađuje kao dizajner scene i kostima s Davidom Doiashivillijem u njegovim produkcijama u Državnom dramskom i glazbenom kazalištu u Tbilisiju, ne prezaju od vrlo smjelih, štoviše rizičnih rješenja. Stoga je ostvarena vizualizacija kongenijalna redateljskome postupku, jer kombinira raznovrsne stilove i praktične izvedbe. Tako je kostim Vještice kombinacija istočnjačke kolorističke kričavosti i indijanskih elemenata. Na prvi pogled šaka u oko u odnosu na ostale kostime, koji su zamišljeni i realizirani u duhu stiliziranih varijanti odjeće Dalekoga istoka. No kad se promisli funkcija, postaje jasno da je namjerno uporabljen taj kontrast kao kontrapunkt, što je onda, logično, posljedovalo tomu primjerenom glumačkom kreacijom. Vrsnim suradnikom u oblikovanju vizualnog identiteta pokazao se oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak.

Kad se pak promisli glazbena dramaturgija i njezina izvedba skladatelja Nikoloza Memanishvillija, ingeniozno sastavljena od izvorne i prokomponirane glazbe što istočne što zapadne provenijencije, opet se ne može izbjeći najviša vrijednosna odrednica: kongenijalno.

Valja još spomenuti uzorno izvedenu lekturu i oblikovanje scenskoga govora Edite Karađole, kao i asistenturu Andreje Blagojević.

Doishvilli nije redatelj tiranin, on naprotiv uza svu pomnju koju polaže na gradbu čina s pomoću neživih elemenata bit kazališnoga čina polaže na glumca. Na to njegovo, čini se bezgranično, povjerenje riječki su glumci odgovorili potpunom predanošću i totalnim emocionalnim angažmanom. Na prvom mjestu stoji Damir Orlić, čija je kreacija pisca Senseija nedvojbeno vrhunac dosadašnjega glumačkog puta. Ne samo da je u svakoj žilici tijela, gotovo neprestano nazočan na pozornici, titrao trajno održanim visokim naponom, nego je u ulogu utkao i osobeni intelektualni profil karakterističan za sama Akutagawu. Njegov pandan, sluga Gonsuke, dobio je u Draženu Mikuliću apsolutno primjeren lik i pridružene mu značajke. Mikulić je uvjerljivo vodio svoju igru od nesigurna čovjeka koji želi izučiti nemoguće, zanimanje sveca, da bi to napokon postigao u svome Vjerujem bez ostatka. Veličanstveni klimaks uspona na vrh stabla preko cijeloga gledališta, kojemu slijedi finalni antiklimaks u piščevoj konačnoj osami i najavljenoj smrti, ulazi u najužu antologiju vrhunskih i potpunih teatarskih doživljaja. Igor Kovač u dvostrukoj ulozi piščeva alter ega i mladog ljubavnika dobro se snašao, s tim da je ipak bio dojmljiviji u ovoj drugoj ulozi. Tanja Smoje uvjerljivo je i ljupko ostvarila lik ljubavnice O-toshi, a Edita Karađole kao Vještica vatreno je kontrastirala stilu ostaloga ansambla, ostvarivši svim teatarskim sredstvima dojmljivu sliku strašnoga bajkovitog bića. Napokon, u prekrasnoj priči o iscjeljenju male kineske prostitutke Jelena Lopatić opet je zablistala unošenjem silne tjelesne i emotivne energije, a Andreja Blagojević u začudnoj pojavi ženskoga Krista zračila je istodobno djetinjom radošću i nebeskom duhovnošću.

Jedna od ključnih misli kako Akutagawina djela tako i čarobne Doiashvillijeve predstave glasi: Čuda su moguća! U tom smislu valja svesrdno pozdraviti i malo čudo koje se dogodilo koprodukcijom velikoga nacionalnog kazališta i maloga alternativnog teatra, na dobro riječkoga i hrvatskoga glumišta.