Javnost pod narkozom

Onur i Šeherezada, Kosoričini broševi, ispadi populističkih političara i crna kronika ispunjavaju naslovnice dnevnih listova i prikazuju se u prvim minutama radijskih i televizijskih vijesti. Vrišteći naslovi koče se i po internetskim stranicama. Tek s mukom mogu se pronaći komentari koji stilom i dubinom ne zaostaju odveć za populističkim novinarstvom. Ništa čudno, reći će mnogi, ljudima je dosta ozbiljnosti. I dok se s tom tvrdnjom donekle možemo složiti, posve je neozbiljno nemati ozbiljne dnevne novine. Hrvatska je, čini se, došla do tog stanja.

Malo si koja država, poput Hrvatske, dopušta da nema ozbiljan dnevni list ili tjednik

Javnost je vjerojatno jedan od najvažnijih političkih pojmova suvremenog doba. Kao iznimno moćan čimbenik u društvu, odnos javnosti prema državi ključan je za društveno-politički razvoj. Ono što je javno jest političko, pa radilo se i o modnoj reviji ili nogometnoj utakmici. Ipak, kad čujemo da javnost ima pravo znati, najčešće se misli da novinari imaju pravo saznati, objašnjavati i objavljivati javne spoznaje. Kao takva, javnost je i temeljni pojam demokracije. Još je Napoleon govorio kako se više boji novina nego stotina tisuća bajuneta. Svaka osoba koja se uspinje karijernom ljestvicom na politički, gospodarski, društveni vrh zateći će ondje novinara. U takvu razmjeru snaga dolazi do sukoba, a prema posljednjim podacima sve je više ubojstava, zatvaranja, otmica i prijetnji novinarima te gašenja medija. U demokratskim državama najviši čelnici vlasti podnose ostavke pod pritiskom javnosti, a ako političar i pred kim strahuje, onda je to javno mnijenje, čiju presudu nikako ne može opovrgnuti.

Sloboda medija jedna je od temeljnih odlika demokracije. Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 3. svibnja Međunarodnim danom slobode medija kako bi povećala svjesnost o važnosti slobode medija i podsjetila vlade o njihovoj dužnosti da poštuju pravo na slobodu izražavanja, koje je dio Univerzalne deklaracije ljudskih prava u članku 19. Tim se danom također poštuje Deklaracija iz Windhoeka, koja je nabrojala načela slobode medija zajedno s borbom za prava afričkih novinara 1991. Ne radi se tu samo o grabežljivcima, diktatorima i skrivenim navalama na medijske slobode. Pojednostavnjenost u medijima, autocenzura, smiješno niske plaće, gospodarski pritisak, loša opremljenost i obrazovanost, ovisnost o privatnim vlasnicima kojima je na prvom mjestu profit i šikaniranje novinara na radnom mjestu kao nekvalificirane radne snage koja je tu, eto, zato da se ispuni prostor među reklamama pokapa novinarstvo i novinarsku struku već godinama. Iz toga se rađa neprofesionalizam, strašno žutilo, a u Hrvatskoj potpuni nedostatak politički relevantna novinarstva, izostanak analiza i suvislih komentara te posvemašnja neozbiljnost. Nije to hrvatska osobitost, svaka država doživljava slične trendove. No malo si koja država dopušta da nema ozbiljni dnevni list ni tjednik. Hrvatska je pak vrlo blizu tomu da više nema ozbiljnoga lista velikih naklada. Ozbiljnost je zastala na pojedinim glasilima usmjerenim na usko čitateljstvo, dok su senzacionalne vijesti dovele do stanja u kojem je važnije što pojedini političar nosi na sebi nego što su posljedice njegovih odluka.

U tom procesu dvadesetčetirisatizacije medijske scene svoj obol imaju i radijske postaje te televizija. I dok ne možemo posebno odgovornošću teretiti privatne medije koji postoje radi zarade, nacionalni servisi pokazuju trendove koji zabrinjavaju. Tko je tomu kriv? Zakon traži zastupljenost pluralnoga mišljenja. No nadzor nad provođenjem zakona provodi Vijeće za elektronske medije, koje je vrlo tajnovito društvo radno neaktivnih osoba. Njihove bi odluke trebale biti dostupne na internetu, javne i jasne, i to od rezultata nadzora do utemeljenosti davanja koncesija. Ništa od toga ne može se lagano saznati. U konsolidiranim demokracijama tijela koja ne ispunjavaju svoju ulogu bivaju raspuštena. U nekonsolidiranim dobivaju novim zakonima još veće ovlasti.

Washington Post, Die Zeit, Voice of America i PBS, među ostalima, nemaju preveliku čitanost, odnosno slušanost i gledanost. No javno mnijenje ne samo tih država nego i cijeloga svijeta bilo bi nepojmljivo bez analiza, komentara, članaka, izvještaja i reportaža tih medijskih kuća. Kompleksnost svijeta ocrtava se, na svoj način, u svakom od tih medija. Pojednostavnjenje tema jest moguće, ali samo do određene mjere, koja ne prelazi granicu ozbiljnosti. Narkotik humora prerastao je u krivo usmjeren sarkazam koji više nije sredstvo potkopavanja već temeljni način komunikacije u društvu. Preduvjet hrvatskoga javnog mnijenja, a slično je i drugdje u zapadnom svijetu, jest ironično odvajanje od ozbiljnosti. Senzacionalizam, cinizam (pa i kinizam) te humor ne dopuštaju kvalitetan ni ozbiljan sadržaj. Oni koji su ozbiljni, neobični su do te mjere da propadaju pod egzistencijalnim bremenom okrutnoga medijskog tržišta.

Diktatura mediokriteta koja je zavladala u Hrvatskoj u potpunosti je izbacila s medijske scene intelektualce. Izuzev nekolicine odabranih, ostali se smatraju sanjarima ili zastarjelim kadrom koji, eto, ne shvaća o čemu se zapravo radi u današnjem svijetu. Kao zalog političkome jednog od najvećih filozofa 20. stoljeća Jean-Paula Sartrea ostaje pitanje obveze intelektualaca prema društvu, pa i što ostaje od intelektualne uključivosti ako ideologije više ne drže vodu u današnjem svijetu. Sartre se o tome sigurno više puta propitivao, iako je bilo i onih koji su vjerovali da su Raymond Aron ili Albert Camus bili bar malo u krivu kad su spominjali kraj ideologije kao kraj mita o obvezama intelektualaca. Ni Aron ni Camus vjerojatno nisu mislili da će toliko dobro pogoditi budućnost. Inteligencije postmodernizma kao da su abdicirale, neki su se povukli na sveučilišta gdje govore o idejama za male novčane naknade, drugi su se okrenuli show businessu (i onom političkom), a pojedini su ostaci prošlosti koje nitko ne shvaća ozbiljno, čak ni oni sami sebe. Kao takvi, i intelektualci snose krivnju za današnju medijsku sliku koja socijalizira nove generacije, a ona seže od neiskustva u prodaji svojih ideja do konformizma.

U slobodnom društvu nedodirljiva je sloboda mišljenja i izražavanja misli, ali ta sloboda sa sobom nosi i društvenu odgovornost. S medijskom slikom koja odbija ozbiljnost u svom nastupu, izuzev nekoliko svijetlih primjera, pitanje je koliko smo danas kao društvo slobodni, a koliko smo robovi medijskoga kapitala i bezobzirna žutila.