Ivana Sabljak

Pečuh – otvoreni grad

Europska Unija svake godine barem jednom europskom gradu dodjeljuje naslov – Europski glavni grad kulture, tijekom koje taj grad predstavlja svoju kulturno-povijesnu baštinu raznim umjetničkim i kulturnim sadržajima. Iako smo na izmaku godine, još aktualne europske kulturne prijestolnice za 2010. su Essen, Istanbul i Pečuh.

Pod motom Grad bez granica Pečuh je ovaj naslov izborio 2005, pobijedivši druge mađarske kandidate, među njima i Budimpeštu.

Nama posebno zanimljiv Pečuh grad je u jugozapadnom dijelu Mađarske, smješten u podnožju planine Mecsek. Ovaj grad, koji prema popisu iz 2005. broji 156.576 stanovnika, oduvijek je multikulturan s velikom koncentracijom nacionalnih manjina od kojih prednjače Nijemci, a odmah iza njih su Hrvati. Danas ovdje djeluje ukupno devet manjinskih samouprava, uz njemačku i hrvatsku, to su romska, srpska, bugarska, poljska, grčka, ukrajinska i rusinskam, koje imaju gospodarsku i kulturnu autonomiju. Važno je istaknuti da je Pečuh jedini mađarski grad u kojem se Romi školuju na svom materinskom jeziku i to od vrtića do visokoškolskih ustanova.

Sve to dokazuje da je u Pečuh dolazilo, a još i danas dolazi do doticanja kultura, prije svega zapadne s istočnom, odnosno balkanskom. Izvorno Pécs, jedan je od najstarijih gradova u Mađarskoj, čija su prva naselja izgrađena u vrijeme Kelta, da bi na tom mjestu početkom 2. stoljeća Rimljani osnovali grad nazvavši ga Sopiane, koji je do 4. stoljeća bio sjedištem provincije Panonije Valerije (Pannonia Valeria). Naziv Quinque Ecclesiae (od lat. „pet crkava“) spominje se 871, što je zanimljivo jer se gradovi u vrijeme Rimljana nisu mogli pohvaliti s pet izgrađenih crkava. Kad su se Nijemci doselili u Pečuh, nazivali su ga Fünfkirchen, upravo po nazivu iz rimskog doba. Za vladavine ugarskoga kralja Stjepana I. Arpadovića grad postaje sjedištem biskupije, a pod imenom Pechyut prvi se put javlja u dokumentu iz 1235, gdje se spominje kao Péci út, što u prijevodu znači put za Pečuh. Službeno ime Pécs navodi se u gradskoj povelji 1290, ime potječe iz slavenskog jezika, a znači peć.

Danas je Pečuh najveće sveučilišno središte u Mađarskoj, u kojem studira više od 35.000 studenata. Osnovano je za vladavine hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca 1367. i jedno je od najstarijih sveučilišta u Srednjoj Europi.

Da poveznice Pečuha i Hrvatske sežu još u 15. stoljeće, svjedoči podatak da je u Pečuhu u to doba biskupovao Janus Pannonius, tj. Ivan Česmički, važan pjesnik hrvatskoga humanizma, za čijega stolovanja Pečuh postaje središtem umjetnosti i kulture. Kao humanist i pjesnik Ivan Česmički pripada jednako hrvatskoj kao i mađarskoj književnosti, kao i uostalom Nikola Zrinski, tj. Miklos Zrinyi. Koliko je Pannonius bio važan za Mađare, svjedoči njegov brončani kip ispred Katedrale sv. Petra, kao i njegov grob u samoj Katedrali. U svakodnevnoj vrevi studentskoga života na sveučilištu koje nosi ime Janusa Pannoniusa osjeća se suživot i duh Europe, a time i ne samo sjećanje nego i stalno spominjanje tog našeg i europskog povijesnog velikana.

Velikoga hrvatskog pisca Augusta Šenou, kojega je majka Terezija pl. Rabacs bila Slovakinja iz Budimpešte, također povezujemo s Pečuhom, jer je upravo ondje pohađao gimnaziju, a danas Udruga mađarskih Hrvata iz Pečuha nosi njegovo ime. Hrvatski klub August Šenoa otvoren je 1982, a nalazi se u Ulici Esze Tamás na broju 3. Udruga je 2002. organizirala u suradnji s Odsjekom za povijest hrvatske književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izložbu Miroslava Krleže, koja je otvorena 30. svibnja te godine u doba kada je hrvatski konzul u Pečuhu bio Zvonimir Marić.

Da je Krleža rado čitan u Mađarskoj, svjedoče brojni prijevodi njegovih djela, koja je u najvećem broju preveo Zoltán Csuka, čijim je prijevodima sâm Krleža skidao kapu. O najprevođenijem hrvatskom piscu u Mađarskoj, čija djela obiluju mađarskim likovima, lokalitetima, povijesnim događanjima i ličnostima, svjedočila je i izložba u povodu Krležina 80. rođendana priređena 1973. u Petőfijevu muzeju u Budimpešti.

Katedrala sv. Bertalana

Svoju mladenačku dob Krleža je proživio u Mađarskoj, upisavši nakon četvrtoga razreda gimnazije Mađarsku kraljevsku honvedsku kadetsku školu u Pečuhu, no do danas je ostala nepoznanica zašto se Krleža odlučio za ovu školu: ili je to učinio svojom voljom ili na očev zahtjev ili je pak njegov motiv prkos prema ocu i rezignacija zbog činjenice da je ponavljao četvrti razred gimnazije. Ono što sa sigurnošću možemo potvrditi jest to da je molbu za upis 1908. podnio njegov otac upisavši sebe i sina mađariziranom verzijom imena Miroslav, kao Frigyes Krleža.

Kadetska škola u Pečuhu jedna je od osamnaest nižih vojnih škola za pješaštvo Austro-Ugarske Monarhije, a primala je mladiće od 14 do 17 godina, koji su nakon četiri godine školovanja bivali promaknuti u kadete.

U mađarskim vojnim arhivima ne postoji dokument o samu toku Krležina školovanja, kao ni službenih dokaza da je tijekom školovanja bio uzoran đak, kako navodi Đorđe Zelmanović u knjizi Kadet Krleža iz 1987, no prema sačuvanoj svjedodžbi treći razred Krleža je završio s vrlo dobrim uspjehom, što je tada bila najbolja ocjena. Iz devetnaest predmeta ocijenjen je vrlo dobrim, a iz četiri predmeta; tjelovježbe, mačevanja, topografije i francuskog jezika, dobrim. Među 54 učenika Krleža je na kraju školovanja bio peti po rangu, što je jako dobar uspjeh s obzirom da se radilo o tada kadetu s hrvatskim materinskim jezikom, koji ni u jednom trenutku boravka u toj školi mađarski jezik nije deklarirao kao svoj materinski.

Ovaj uspjeh osigurao je Krleži 1911. carsku stipendiju, pravo upisa na vojnu akademiju Ludoviceum, a o tome je Krleža u Mom obračunu s njima zapisao: „Svršivši taj niži oficirski zavod dobio sam kao jedan od najboljih đaka svoga godišta carsku stipendiju za mađarsku vojnu akademiju u Budimpešti, Ludoviceumu, nazvan imenom austrijske nadvojvotkinje Ludovike, koja je osnovala tu akademiju za vrijeme napoleonskih ratova…“

U kadetskoj školi Krleža je stekao široku naobrazbu iz mađarske književnosti koju mu je približio tadašnji profesor mađarske književnosti te se već kao petnaestogodišnjak susreo s djelima Petőfija, Vörösmartya, Adya. Preveo je ovdje za vrijeme školovanja Petőfijev „četrdesetosmaški ep“ Az apostol, što saznajemo iz razgovora Krleže s Predragom Matvejevićem. A da su se djela ovog velikog mađarskog pjesnika dojmila Krleže vidimo iz njegovih riječi što ih je napisao u knjizi Moj obračun s njima „Petőfijeva pjesma o kurjacima prvi je poticaj da sam počeo pisati.“

O svojim sjećanjima na godine školovanja u Pečuhu Krleža će 1942. u dnevnik napisati: „Ležim u lipanjskoj travi negdje oko Ráczvárosa pečujskog, pod Mecsekom, pod brdom svetoga Jakoba, pod Makarijevim brdom, signaliziramo, pucamo, gledamo u daljini plavi Papuk, čeznemo za Hrvatskom, sanjamo o zvuku zvona zagrebačke katedrale, tamo daleko pod Medvednicom.“

Pečujska veduta

Sliku Pečuha u očima Krleže možemo iščitati u prozi Sprovod u Teresienburgu iz ciklusa o Glembajevima, gdje spominje gradsku vijećnicu, isusovački samostan, ali i ono tipično za tada još na industriju i rudarstvo orijentiran grad – dimnjake.

Danas imamo drukčiju, izmijenjenu sliku Pečuha pred sobom. Grad se počeo mijenjati s dolaskom gradonačelnika Zsolta Páve, koji je preuzevši vlast 30. ožujka 2007. započeo s obnovom gradskih trgova, ulica, predgrađa te tako dao novi umjetnički štih gradu.

Nakon proglašenja Europskim glavnim gradom kulture uz financijska sredstva iz fondova Europske Unije u Pečuhu su dovršena četiri velika projekta: Koncertna dvorana s 999 mjesta, ujedno najveća u Mađarskoj, zatim Regionalna knjižnica i znanstveni centar. Tek dio ulica i trgova uređen je jer je ponestalo novca, pa je tako i zgrada Narodnog kazališta sagrađena 1895. ostala netaknuta, prepuštena zubu vremena.

Središnji trg Istvána Széchenyija u Pečuhu

Pečuh je jedan od najuzbudljivijih mađarskih gradova, a već spomenuta multikulturnost grada vidi se na svakom koraku. Šetajući uskim središtem, pronalazimo tragove iz vremena turske vladavine, 16. i 17. stoljeća, kada ga je okupiralo Osmansko Carstvo. Iz tog razdoblja sačuvani su brojni spomenici poput Džamije paše Kazima na trgu Széchenyi, najveće u Mađarskoj, koja je u drugoj polovici 17. stoljeća posvećena za kršćansku crkvu, no na vrhu kupole još ima islamski simbol, polumjesec i zvijezdu, što su uz kaligrafiju na ulaznim vratima i molitvenu nišu podsjetnik na originalnu građevinu.

Ovdje se još nalazi i Gradska vijećnica s tornjem i satom koji svira predivne melodije. Jedna od najvećih, može se reći, svjetskih atrakcija koje nudi Pečuh i privlači brojne turiste, ali i znalce i umjetnike, bogata je zbirka porculana iz vremena historicizma i secesije čiju je tvornicu utemeljila pečuška obitelj Zsolnay, a ona djeluje i danas. Razvila se iz lončarske radionice utemeljene 1852. Pogon je pokrenuo Ignác Zsolnay, a nastavio njegov brat Vilmos, koji je bio trgovac, izumitelj, tvorničar, keramičar i umjetnik. U iduća tri mjeseca trebao bi biti dovršen i centar Zsolnay kada će se obnoviti 25 objekata, a uz postojeću tvornicu sagradit će se četvrt s izložbenim prostorima, kavanama i obrtničkom ulicom što će dodatno privući turiste željne kulturnih sadržaja.

Ako prolazimo dalje ulicom Janusa Pannoniusa, koja je ujedno jedna od najstarijih u gradu, doći ćemo iz tog građanskog centra u crkveno središte, gdje na trgu Dóm dominira Katedrala sv. Petra izgrađena u neoromaničkom stilu 1009. Spaljena je 1064, a zatim su je potpuno srušili Mongoli, da bi u 15. stoljeću bila obnovljena kao gotička crkva. Katedralu krase četiri tornja koja datiraju iz 1891, a djelo su venecijanskog arhitekta Friedricha Schmidta. Interijer je ispunjen dojmljivnim freskama Károlya Lotze. Ispred Katedrale kip je Janusa Pannoniusa, a nasuprot Katedrale nalazi se biskupski dvor na čijem se južnom balkonu nalazi statua Ferenca Liszta.

Od ostalih građevina valja spomenuti neorenesansnu sinagogu iz 1860. kao i ranokršćansku nekropolu Sopiane iz 4. stoljeća s dekoriranim grobnicama, koja se od 2000. nalazi se na UNESCO-ovu popisu zaštićene svjetske kulturne baštine kao spomenik iznimne vrijednosti. Upravo u ovom kompleksu starokršćanskih grobnica u samu središtu Pečuha ove godine izlagali su suvremeni hrvatski kipari Slavomir Drinković, Marij Ujević-Galetović koja je „vratila Krležu u Pečuh“ izloživši skulpturu Krleže, zatim Ivan Kožarić i Kuzma Kovačić. Ova izložba poznatih hrvatskih umjetnika znatno je pridonijela bogatoj kulturnoj ponudi Pečuha u ovoj godini. Valja podsjetiti na Zlatka Pricu, velikoga hrvatskog slikara i grafičara, na čijoj rodnoj kući u samu središtu Pečuha stoji spomen-ploča.

Zagreb kao grad prijatelj s Pečuhom predstavio se 15. rujna putem različitih kulturnih programa s područja glazbe, kazališta, likovne umjetnosti. Tako je u Pečuh stigao Muzej suvremene umjetnosti, koji je uz novu zgradu predstavio i buduće izložbe i projekte te zbirku filmova i videa. Četvero studenata sa zagrebačke Muzičke akademije izvodilo je djela klasika, a kazalište Žar ptica predstavilo se komadom Strah u Ulici lipa u režiji Olivera Frljića.

Budući da u Pečuhu živi i oko 70.000 Hrvata, sasvim je prirodno da oni ovdje imaju svoj vrtić, osnovnu školu i gimnaziju, a na Sveučilištu Odsjek za hrvatski jezik i književnost, zatim radijski i televizijski program te Hrvatsko kazalište Pečuh, važnu hrvatsku manjinsku ustanovu u Republici Mađarskoj. Utemeljitelj je i organizator Antun Vidaković, kojem su se u vrijeme borbe za dobivanje kazališta pridružili ne samo hrvatski intelektualci nego i oni iz Mađarske.

Nije zanemarivo spomenuti da je prva premijerna izvedba u sklopu Hrvatskoga kazališta u Pečuhu bilo Kraljevo Miroslava Krleže 1990.

Pečuh danas živi bogatim kulturnim životom cijele kalendarske godine neovisno o službenom statusu europskoga grada kulture. Često ga u turističkim vodičima nazivaju gradom Panonije koji živi mediteranskim životom, doduše podosta zahvaljujući i ugodnim klimatskim uvjetima, koji dopuštaju da se veći dio godine programi odvijaju na otvorenom. Šarolikost kultura jače se osjeća za vrijeme festivala, od kojih su poznati proljetni festivali u povodu kojih se organiziraju glazbene, književne i folklorne večeri. Tijekom ljeta pečuške ulice žive punim životom i on nipošto nije mrtav grad u srpnju i kolovozu, jer ovamo hrle studenti iz cijelog svijeta, pa tako i iz Hrvatske. Sredinom rujna posebno oživi ulica Király (Kraljevska ulica), pješačka zona prepuna dućana, restorana, kafića, u koje zalaze uglavnom mladi. Na glavnom gradskom trgu koncerti su urbane glazbe i kušanja vina. Publike ne nedostaje jer Pečuh je grad mladih, ponajprije studenata, koji gradu daju živost tijekom čitave godine, a umjetnost ove godine vlada doslovno svakim trgom i svakom ulicom.