Inovativno i relevantno

U vremenu globalizacije, komercijalizacije i liberalizma, kada stvarnost konstruiraju mediji, a vrijednosti oblikuju profit i egoizam, pojmovi kulture, jezika i identiteta sve češće nailaze na reviziju svojih temeljnih definicija. Trendovi formiranja supraidentiteta, poput europskoga i američkoga, dovode u pitanje ulogu regionalnoga i nacionalnoga, a rastuće multinacionalne korporacije i konvergencija globalne kulture usmjeravaju se unifikaciji životnih stilova, kulturnih simbola i transnacionalnim oblicima djelovanja. I hrvatska se kultura kao dio europske, sa svojim baštinicima, susreće i suočava s negativnim svjetskim trendovima, odgovarajući im višestoljetnom tradicijom, specifičnostima i kulturno-povijesnom raznolikošću. Jedan je od odgovora zasigurno i pokretanje znanstvenoga „časopisa za hrvatsku kulturu“, Kroatologije, zaposlenika i suradnika Hrvatskih studija i svih drugih znanstvenika koji interdisciplinarno istražuju hrvatsku kulturu.

Kroatologija će izlaziti dvaput godišnje, a prvi je broj posvećen akademiku Radoslavu Katičiću za 80. rođendan, jezikoslovcu koji je utemeljio doktorski studij kroatologije i čije su zasluge za hrvatsku kulturu nemjerljive. U prvom je broju objavljen velik dio izlaganja, njih dvadeset i dva, s Prve međunarodne kroatološke konferencije, održane u Zagrebu 2009. O relevantnosti te publikacije svjedoči i Uredničko vijeće u kojem su, uz glavnu urednicu Branku Tafru, u kroatistici poznatu po leksikološko-leksikografskim i gramatikološkim radovima, mnogi znanstvenici s hrvatskih i stranih sveučilišta, od sveučilišta u Cornellu, Kielu, Heidelbergu, do Oxforda i Beča. Prinosi pokrivaju različita kroatistička, kulturološka, muzikološka, leksikografska, pedagoška, teatrološka i arheološka područja, pokazujući kako hrvatsku kulturu treba istraživati poredbeno, u suodnosu s drugim kulturama, a ne isključivo u nacionalnom kontekstu i granicama.

O tome što je uopće kroatologija i kako je definirati u prvom tekstu izlaže akademik Katičić, naglašavajući „netipičnu narav hrvatske kulture“ poput dvojezičnosti njezinih početaka, nimalo uobičajenih za Europu, ali ukazuje i na prisutnost i važnost jezika susjednih kultura: talijanskoga, njemačkoga, ali i češkoga, „koji su hrvatskoj kulturi dali mnoge vrijedne poticaje“. Naglašujući pripadnost hrvatske kulture trima velikim krugovima – mediteranskomu, srednjoeuropskomu i istočnjačkomu – Katičić ističe kako njezino istraživanje zahtijeva metodske pristupe koji će proučavati „i pismenu, i likovnu, i glazbenu, i društvenu kulturu kao razne vidove jednoga cjelovitog kulturnog izraza“.

O lingvističkim specifikumima hrvatskoga jezika koji je „sintaktičarima širom svijeta poznat po ponašanju enklitičkih oblika zamjenica i pomoćnih glagola“ govori Wayles Browne, deklarirajući „instituciju lektora“ posebno karakterističnom za hrvatsku sredinu (Lingvistički pogled na hrvatski jezik, njegovo normiranje i mjesto u društvu), a o Odjecima talijanske muzike u kulturi hrvatskoga priobalnoga područja u šesnaestom stoljeću Bojan Bujić. Hrvatsku kao ogledalo europske urbane baštine promatra Ludwig Steindorf iz Kiela, dok iscrpnu analizu reklama, usmjerenu prema „njihovoj društvenoj i mogućoj političkoj ulozi“ u članku Reklame u listu Naša sloga: semiotički pristup donosi Mislava Bertoša. Zanimljiv je i prinos Jadranke Gvozdanović Jezik i kulturni identitet Hrvata koji promatra odnos jezika i identiteta čija je osnovica „duhovne naravi“, prikazujući „slojevitost hrvatskog jezičnog identiteta na razini sistema, norme i kulture“. Na temelju istraživanja zaključuje da je „tzv. hrvatskosrpski dijasistem postojao samo na razini standardne norme, ne na razini jezika kao sredstva komunikacije“. Dok o Hrvatskim akademijama (od 16. do 18. stoljeća) u europskom kontekstu i njihovoj ulozi u izgradnji i standardizaciji hrvatskoga jezika pišu Petra Košutar i Branka Tafra, Dva lica kućnoga kazališta u Dubrovniku u 18. stoljeću otkriva Lada Muraj. Aktualna pitanja uloge životinja kao objekta „klanja“ u ime postavangardne umjetnosti postavlja Suzana Marjanić u članku Zooscena i kao etička pomutnja: primjeri s hrvatske performerske scene, promišljajući „može li se ubijanje životinja u ime umjetnosti interpretirati kao umjetnikovo duševno stanje“? Hrvatsku umjetnost i nacionalni identitet od kraja 19. stoljeća do Drugoga svjetskog rata predstavlja Petar Prelog, a Kontinuitet i diskontinuitet starogrčkih odgojnih sadržaja u hrvatskoj pedagoškoj praksi Marko Pranjić.

Potrebu za interdisciplinarnim i poredbenim pristupom proučavanju hrvatske nacionalne kulture svjedoče i ostali radovi s različitih područja koji pridonose tomu širokom polju. Kroatologija – prvi časopis za interdisciplinarno istraživanje hrvatske kulture – njezinoj afirmaciji i popularizaciji otvorio je nove dimenzije.