Gluma i intima – strane istog novčića

Potpuno različite izložbe dviju fotografkinja iste generacije (diplomirale su s godinom dana razmaka), Mare Bratoš i Ane Opalić, prikazuju se i u dvije potpuno različite galerije.

Fotografije predstava Zagrebačkoga kazališta mladih Mare Bratoš izložene su u Muzeju suvremenih umjetnosti, dok se fotografije Ane Opalić nalaze u malenoj galeriji Lang u Samoboru, koju vodi Želimir Koščević.

Iako su i na jednim i drugim fotografijama ljudi, riječ je o potpuno različitom pristupu i njihovu prikazu. Bratošičine fotografije predstava velike su, dramatične, žarkih boja i vrlo se dobro uklapaju u velik prostor novoga muzeja. Likovi na njima dramatični su: očajavaju, tuku se, pužu po pozornici, zbunjeni su ili mračno zamišljeni. Kontrasti su snažni – glumci u žarkim bojama izranjaju iz mraka. Nekad je statičnost prikaza pretvorena u sam pokret ili, kada je riječ o snimkama glazbenika i glumaca zajedno, intenzivna crvena boja, koja stvara gustu atmosferu, potpuno zaklanja likove i čini ih dijelom ugođaja. Uz to je način snimanja, rekli bismo, suvremen – radi se naime o fotografijama jakih stimulansa. Boja, pokret, izraz lica i tijela, veličina fotografija napadaju promatrača – na jednak način kako to čini suvremeni život.

Kazališna fotografija Mare Bratoš tako je na tragu novinske i komercijalne fotografije, one koja igrajući na prvu loptu postiže zgoditak u očima nestrpljiva promatrača i daje trenutnu zadovoljštinu. Kazališni izraz u kojem su osjećaji preglumljeni također ide na ruku suvremenoj fotografiji, koja je u mnogim slučajevima u traganju za što žešćim izričajem.

S druge strane, na fotografijama Ane Opalić samo je jedna osoba – autoričina majka. Dimenzije fotografija su malene, uokvirene bijelim rubom koji govori o tome da je uslikano upravo ono što je autorica vidjela, da nije bilo rezanja. Prizori nisu dramatični, nego kontemplativni. Prikazani lik ima mirno lice, koje je ponekad zamišljeno, ponekad se smiješi te gleda ravno u kameru, u promatrača. Ana Opalić majku je fotografirala u vlaku, u kuhinji, u autu, u kafiću, dakle u prostorima svakodnevice, a položaj njezina tijela prati tu opuštenost i prirodnost.

Video koji zauzima središnji dio izložbe prati fotografije i još više pojašnjava autoričinu namjeru prikazujući božićni ručak majke i kćeri u gostionici na Kvaternikovu trgu. Cijeli prizor nepomičnošću podsjeća na živu fotografiju. Majka i kći samo jedu i prozbore tek pokoju tako da bi atmosfera videa – da kadar nije toliko dug – podsjećala na scenu iz nekog Almodóvarova filma. Kičaste pjesme koje zaglušuju rijedak govor, nepromijenjeni izrazi lica, kockasti gostionički stolnjak duhovita je i ironična slika obitelji koja detabuizira i iznova kreira uvriježenu božićnu konstrukciju obiteljskog ručka. Sastanak u lokalu suprotstavljen je božićnom obiteljskom okupljanju u američkoj kući sa stubištem i velikom blagovaonicom, ali više odgovara današnjem načinu života. Utoliko prvobitni dojam hladnoće i apsurdnosti prizora prati onaj drugi, mnogo snažniji, a to je identifikacija i prepoznavanje takve situacije.

Bilo bi odveć jednostavno reći da fotografije predstava pripadaju suvremenom, a fotografije majke postsuvremenom, onom što upravo dolazi nakon prezasićenja jakim stimulansima, a to je traganje za običnošću, jednostavnošću i ljudskošću koja se može pronaći u intimi dnevničkih fotografija. Bilo bi odveć jednostavno reći i da je riječ o autoricama koje njeguju dva različita stila. Riječ je naprosto o različitoj poruci, a zajedničko im je propitkivanje identiteta: kako onih glumljenih, tako i obiteljskih. A budući da je motiv preobrazbe imanentan svemu ljudskom, u tom bi se smislu moglo reći da su fotografije Ane Opalić i Mare Bratoš, premda poetički vrlo različite, dio jedne te iste igre, dvije strane univerzuma ljudskoga postojanja.

Izložba Mare Bratoš može se pogledati do kraja siječnja, a izložba Ane Opalić ostaje otvorena do 6. veljače.