Floramye opet voli Osijek

Popularna i svevremena opereta Mala Floramye Ive Tijardovića u petak je 21. siječnja 2011. deveti put uprizorena i izvedena na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, nakon gotovo tri desetljeća šutnje.

Način razmišljanja redateljice Nine Kleflin danas, 2011, jasan je: uronimo bezbolno u čistu teatrološku recepciju kroz prizmu osječke glazbene povijesnosti. Nemojmo gledati unatrag... Imajmo na umu najdramatičniji moment na kojem se zasniva drugi čin predstave kao dramaturški vrhunac. Poput lajtmotiva odnosno parole provlači se u tekstu Tijardović-Kleflin ideja: „Živio junak kote 212!“.

Iz osječke postave Sanja Toth (Floramye), Danijela Božičević (Tonkica, kolegica Floramye), Iskra Stanojević (Marica, kolegica Floramye)

Tijardovićeva Mala Floramye dosad je osam puta premijerno postavljana na osječku scenu. Prvom postavom dirigirao je Lav Mirski, a redatelj je bio Đuka Trbuhović (1939); drugom je ravnao Maks Mottl, a režirao Stjepan Dobrić (1945); isti redatelj, Stjepan Dobrić, postavio je i treću premijeru, izvedbom koje je ravnao Dragutin Savin (1953); četvrta postava ostvarena je pod dirigentskim vodstvom Karla Radingera s redateljskim ostvarajem Branka Mešega (1955); petom premijerom dirigirao je Vladimir Kobler s istim redateljem, Brankom Mešegom (1959). Šesta postava Male Floramye ostvarena je pod glazbenim vodstvom Željka Milera, a redatelj je kao gost bio Slavko Midžor (1963); sedmu je ponovno kao gost redatelj postavio Đokica Milaković, dok je glazbeno vodstvo bilo u rukama Josipa Škunce (1971) i konačno, osmi postav glazbeno je vodio Željko Miler, a redatelj je bio Ivica Krajač (1983). Ova povjesnica svjedoči o Osijeku kao središtu razvoja i ove vrste glazbenog žanra. I Osijek, kao i Split, te mnogi drugi gradovi u nas, u tradiciji vlastite operne povijesnosti nose i operetu kao konstantu svojih repertoara i to od druge polovice 19. stoljeća sve do danas.

Pod ravnanjem maestra Mladena Tutavca, u sjajno ostvarenoj koreografiji Dinka Bogdanića, scenografiji Osmana Arslanagića, kao i kostimografiji Marije Šarić Ban, napravljenoj prema uzoru na izvornu kostimografiju Rute Knežević, pronašli smo skicu stare nasmijane i vedre Tijardovićeve Male Floramye. Uz vrsne soliste, u uprizorenju su nastupili dobro pripremljen orkestar, karakteran u svakoj situaciji, dobro i ukusno razrađen zbor (uvježbala Ljubica Vuletić) i uvježbana plesna skupina (pripremio Vuk Ognjenović).

Mala Floramye na osječkoj je sceni predstavljena u tri čina. Svaki je definiran svojim lokalitetom, odnosno ljudima domaćega krajolika. Mnogi od njih su prototipovi osoba i naravi toga područja. Kao faktor stalnosti u predstavi je važnu ulogu imala i žanr-scena, što je znatno uljepšalo pradstavu. Izgrađivali su je likovi iz naroda; primjerice Šjora Petronila – tumačila ju je izvrsno Blaženka Targuš, te likovi Tonkice i Marice – glumački i pjevački donijele su ih Danijela Božičević i Iskra Stanojević.

U izgradnji tkiva Tijardovićeve operete na osječkoj sceni važnu ulogu odigrao je muški dio ekipe: lik Šjora File utjelovio je izvrsni Vlaho Ljutić, a lik Šjora Dane odlični Roberto Adamček. U izgrađivanju dramske radnje važno je bilo isticanje specifičnosti dodavanjem novih karakternih crta; Damir Baković kao Redarstveni organ, Miroslav Čabraja kao Šjor Felicijo te Milenko Ognjenović u ulozi Markeza Armanna. Od ostalih iz te žanr-scene spominjemo likove Davora Panića, Nenada Tudakovića i Krunoslava Tumu.

Vrhunac izvedbe na osječkoj sceni bio je drugi čin. Oplemenile su ga sopranistica Sanja Toth i neuništiva Ljiljana Čokljat. Sopranistica Sanja Toth profilirala je duboko osjećajnu Floramye, izvrsne tehnike pjevanja, legato-fraziranja i sjajne dikcije. I Ljiljana Čokljat kao Miss Eveline Beauty-Flower plijenila je šarmom I spomenutom neuništivošću, slobodom scenskog kretanja, otvorenošću, razigranošću. Stoga i ne čudi veliki pljesak kojim je nagrađena te večeri na sceni osječkog HNK-a. Tenor Tvrtko Stipić bio je vokalno i scenski dominantan u ulozi studenta Mirka. Posebno dobar nastup ostvario je zbor; istaknuo se u dijaloškim sekvencama kako muškog (Baković, Čabraja, Ognjenović) tako i ženskog dijela (Targuš, Božičević, Tomaš-Grubešić).

Dinamika predstave, duh vedrog i nasmijanog kazališta, bio je konstanta i devetoga osječkog uprizorenja Tijardovićeve Male Floramye. I na kraju, podsjetimo se još jednom riječi Nine Kleflin: „...nije to bio samo stari već i onaj metaforični, kazališni grad... mjesto gdje su ljudi autentični, stvarni, živi i punog srca.”

Tako je to bilo i na našoj osječkoj sceni...