Dvanaest soneta

Rumunjski bard

Mihai Eminescu (1850–1889) neprijeporno je najslavniji i najutjecajniji rumunjski pjesnik. Prve su mu pjesme tiskane kad je imao šesnaest godina; gimnaziju je napustio ne završivši posljednja dva razreda, a u devetnaestoj otputio se u Beč da studira filozofiju. Najznačajnije mu je djelo poema Večernja zvijezda (Luceafărul), koja se smatra rumunjskim nacionalnim epom. Među pjesmama ističu se pet Poslanica (Scrisoarea I-V), Modri cvijet (Floare albastră), Molitva jednog Dačanina (Rugăciunea unui Dac), Mortua est! te mnoge ljubavne pjesme. Umro je u naponu snage, na navršivši ni četrdeset godina.

U doba kad se rumunjska književnost kolebala između svjetskih i nacionalnih tema, a rumunjski jezik počinjao objedinjavati sve raznolikosti u govorima pojedinih pokrajina, Eminescu se pojavio kao pomiritelj raznorodnih struja i glas autohtone duše rumunjskoga naroda. Iz njegovih je stihova izbijala trajna patnja čovjekova duha koji je razapet između nedosanjanih snova i nesmiljene stvarnosti. Napisao je relativno velik broj pjesama, oko tri stotine i pedeset, i mnoge su među njima vrhunske vrijednosti, jer je u bogatstvu poetskih slika stvorio neponovljiv lirski jezik i savršen pjesnički oblik.

Okušao se u mnogim formama i metrima, od dugačkih klasičnih stihova do kratkih redaka pod utjecajem pučkih pjesama, od rimovanih kupleta do izvornih oktava, a nisu mu strani ni terza rima ni hendekasilab; pisao je i prozu. Za njim je ostalo i tridesetak soneta od kojih se neki redovito uvrštavaju u antologije; ovdje dvanaest njih prvi put objavljujemo u hrvatskom prijevodu.

M. Maras

* * * * * * *

Misleći na te...

 Gândind la tine fruntea-acum mă doare

Misleći na te čelo sad me tišti.

Životu smisla ne znam više dati

Kad ni trenutka ne oćutjeh slasti:

Gorčina vječna i san što me ništi!

Zašto se noću zamrzne tvoj glas!

Hoće li oči vidjeti još jednom

To lijepo tijelo – nasmiješena ženo! –

Što rukama ga stezah jedan čas?

Ti, plava srećo nekih tlapnja pustih,

Ti, plava tlapnjo o neznanoj sreći,

Dođeš li, znadi da ti ne oprostih.

Jer moj će bol sve prijekore ti reći,

I ljubeći te moram ti pakostit

Grdnjama kakve nikom ne izustih.

(1876)

U misli danju...

Pe gânduri ziua, noaptea în veghere

U misli danju, u bdijenjima noću,

Tako mi život teče sav u mori.

Zar će se narav doista pokorit

Molbi da meni dâ što iskat hoću?

Ne ištem ništa osim hladna groba,

Počinak dug za dugu moju muku;

Samo da ljubav podnesem u múku,

Pa neka smrt mi suši oka oba.

Jer ovaj svijet je postojbina jada:

Muka je val, a misao je pjena,

I čari bića bolna su tajanstva.

Ja vidjeh tebe samo jednog trena,

I osjetih gorčinu čovječanstva...

A što mi vrijedi što to znadem sada?

(1876)

Silazak voda

Din munţi bătrâni şi din păduri măreţe

S nizina silnih i prastarih gora

Rode se vrela, klokoću brzaci,

Redom se viknu na svoj jezik mora,

I pjevaju kroz šume pustinjaci.

Zanjišu mirno valovite bore

Vijugajući kroz bjelkaste stijene;

Tisuću lica na svom putu tvore –

Ista su lica tijekom stalne mijene.

S dubinom vode padajuć sve niže

Glasovi muklo na ljestvici zvuče;

Tugaljiv napjev postupno se diže,

Dok se u more ne zaputi slano,

Ko blaga rijeka što umorno muče –

Glas mladosti zaboravljen odavno.

(1876)

Kolike zvijezde...

Oricâte stele ard în înălţime

Kolike zvijezde plamte u visini,

Koliki vali u propnju se bijele,

Sa svojim sjajem, s blijeskom na pučini,

A nitko ne zna što znače, što žele.

Stoga na putu što god hoćeš čini,

Zločinom kaljan, il dobar i prav,

Prah isti bivaš, na istoj dubini,

Sva baština je tvoja zaborav.

Ja kanda mrijem... kraj vrata u mraku

Čekaju oni što kopaju raku...

I čujem poj i vidim plamen svijeće.

Oh, priđi bliže, slatka sjeno mila,

Osjećam da me duh smrti nadlijeće –

Vlažne mu vjeđe, crna su mu krila.

(1878)

Vani je jesen

Afară-i toamnă, frunză-mprăştiată

Vani je jesen, lišće se kovitla,

Kapima teškim vjetar okna bije;

A svežanj starih pisama ti štiješ,

Za jedan sat na život misliš čitav.

Ne želiš da ti kucne tko na vrata,

Dok gubiš vrijeme u draži sitnica;

Bolje je, kad je vani susnježica,

Kraj vatre sanjat, dok te drijemež hvata.

Ja isto sjedim, misli mi se gube,

U drevnoj bajci sanjam kobnu vilu;

Sve gušća magla oko mene kroči.

Odjednom nešto šušti, čujem svilu,

Mek korak jedva dodiruje stube...

A hladne ruke pokriše mi oči.

(1879)

Godine teku...

Sunt ani la mijloc şi-ncă mulţi vor trece

Godine teku, još će mnoge proći,

Od svetog časa u kojem se sresmo,

Još pamtim čudo kako se voljesmo,

I hladnu ruku i velike oči.

Oh, dođi opet! Dahni slatke riječi,

Tvoj pogled preko mene neka prijeđe,

Pod njegovom da zrakom trajem sveđe,

I novom pjesmom lira da zaječi.

Ti ne znaš kako u tvojoj blizini

Spokojstvo do dna srca moga slazi,

Kao kad zvijezda grane u tišini;

A kada smiješak djetinji ti spazim,

Gasi se bolni život koji kušah,

Pogled mi plane, raste moja duša.

(1879)

Kad svaki glas...

Când însuşi glasul gândurilor tace

Kad svaki glas u mislima zašuti,

Gane me napjev neke slatke himne –

Tada te zovem, hoćeš li me čuti?

Doplutati iz ledene nigdine?

Hoćeš li blagu noć razgalit za me

Očima krupnim noseć olakšanje?

Ograni ovdje iz vreména tame,

Da vidim gdje mi stižeš – poput sanje!

Polako siđi... blizu, bliže budi,

Tvoj smiješak neka plavi moje lice,

Pokaži ljubav uzdahom iz grudi,

Nek moje vjeđe dirnu trepavice,

Da ćutim trnce dok me grliš snena –

Ljubljena vječno, zavijek izgubljena!

(1879)

Ukaži mi se...

Răsai asupra mea, lumină lină

Ukaži mi se, o svjetlosti blaga,

Kako te dugo u snovima hoću;

Navrati se u moje misli noću,

Djevice čista, sveta majko draga.

I ne dopusti da mi umre nada,

Premda na meni leži mnoštvo zlosti;

Tvoj pogled prepun tople samilosti

Sa sažaljenjem neka na me pada.

Tuđinac svima, ja duboko patim

U svojoj pustoj izgubljen taštini,

I nemam snage, ništa ne vjerujem.

Mladost mi daj, i vjeru mi povrati,

I opet s neba zvjezdanoga sini:

Marijo, da te odsad navijek štujem!

(1879)

Stojim na tvojem trijemu...

Stau în cerdacul tău... Noaptea-i senină

Stojim na tvojem trijemu... Noć je vedra.

Nada mnom grane stabala se šire,

S dugih me grana cvat u sjeni dirne,

U vrtu stabla njišu se od vjetra.

Ali kroz prozor promatram dok stojim

Kako ti oči gledajući svijetle.

Umorit ćeš se dok ti ne rasplete

Ta drobna ruka zlato vlasi tvojih.

Kose po snježnim plećima ti lijeću,

Na grudma jelek raskopčavaš sneno,

Ustaješ sporo da puhneš u svijeću.

Nada mnom zvijezda kroz grane svjetluca,

U tami moje oko napušteno,

A mjesec tužno još na okno kuca.

(1879)

Ljubeći tajno...

Iubind în taină am păstrat tăcere

Ljubeći tajno šutnjom se zaštitih,

Misleći da ćeš tako mene htjeti,

Jer čitah da iz pogledâ mi prijeti

Sva vječnost slatkih snova ubojitih.

Ali ne mogu više. Riječ nek dade

Mojega bola snagu tajanstvenu;

Utopiti se želim u plamenu

Te duše koja moju dušu znade.

Zar ne vidiš da žeđ mi usta spali,

Da oči mi se smrznuše od studi,

Curice s dugim uvojcima plavim?

Svojim mi dahom jecaje razgali,

I smiješkom moju misao zatravi,

Okončaj patnju... dođi mi na grudi.

(1883)

Godine prošle...

Trecut-au anii ca nori lungi pe şesuri

Godine prošle, na dug oblak sliče

Ponad ravnica, ne vrate se veće,

Jer mene danas očarati ne će

Popijevke pučke i poganske priče.

Što dječačko je vedrilo mi čelo

Jedva razumjeh, smislom ispunjeno –

Danas me zalud okružuješ sjenom,

O času tajne, sutonsko opijelo.

Da jekne zvuk iz prošlosti života,

Da opet, dušo, prožme te milota,

Uzalud rukom po liri povlačim;

Mladosti traga na zreniku nema,

I negdašnja su slatka usta nijema,

Al vrijeme za mnom raste... ja se mračim!

(1883)

Venecija

S-a stins viaţa falnicei Veneţii

Zgasnuo život gorde Venecije,

Ne čuješ pjesmu, sjaj ne vidiš bala;

S mramornih stuba, starinskih portala,

Zidove bijeleć, mjesečina lije.

Neptun u tmurnim kanalima plače...

U cvatu vječne mladosti ostao,

Životni dah bi zaručnici dao,

U valu zvoni, stare zide plâče.

Kao na groblju, grad u muku spava.

Svećenik, drevne dane što svjedoči,

San Marco tužno ponoć odbrojava.

Dubokim glasom, govorom Sibile,

U sporom hodu trenutaka sroči:

„Zalud je, dijete – mrtvi ne ožive!“

(1883)