Domoljub svjetskog ugleda

Za Hrvate se ne može reći da su bili sretne ruke kad je riječ o uspješnim nacionalnim institucijama koje na čudotvoran način udružuju viziju i genijalnost, lucidnost i nesebičnost, znanje i upornost većeg broja pojedinaca. Hrvatsku je spasilo to što je imala pojedince koji su znanjem, golemim radom i nevjerojatnom skromnošću postali sami prave institucije. Jedan od tih rijetkih pojedinaca bio je i prof. dr. Branko Franolić, Hrvat krčkih korijena, zagrebački klasičar i student, diplomant europskih sveučilišta i doktor Sorbonne, jezikoslovac i polihistor, enciklopedijskog obrazovanja i znanja, gospodin u punom smislu te riječi – europske uljudbe i duhovitosti, koji je najveći dio svog života proveo izvan domovine, u Parizu i Londonu. Dugi niz godina on je u svoj interes za hrvatski jezik, kulturu i povijest upregnuo toliku silu energije, ustrajnosti i slobode od materijalnih računica, da dobrobit za naciju nije izostala.

Veliki Franolićev znanstveni i intelektualni opus treba posebno cijeniti zbog krajnje nepovoljnih uvjeta u kojima je nastajao. Neumorni kroničar hrvatskih doprinosa europskoj kulturi i svjetskoj znanosti, strpljivi istraživač i popisivač knjiga o Hrvatskoj i hrvatskom jeziku, koji je stotinama dana i sati radio u brojnim knjižnicama Europe, od one sv. Marka u Veneciji (Marciana), preko pariške Sorbonne i drugih knjižnica, do najveće londonske British Library, prvi sastavljač bibliografije hrvatskih rječnika kao i drugih izdanja hrvatskih znanstvenika kroz povijest, borio se za hrvatski identitet i njegovo mjesto pod suncem kad je Hrvatska bila u mraku i kad su izgledi za njezinu samostalnost bili potpuno neizvjesni. Ne samo da je Franolić sav svoj rad sam financirao, od svoje profesorske plaće i mirovine, nego su postojali i mali izgledi da će za to ikada doživjeti priznanje i zahvalnost nacije.

Njegova želja da dokaže hrvatsko pravo na izražavanje vlastitog nacionalnog i kulturnog identiteta bila je jača od svih sumnji i svih prepreka pred kojima je stajala Hrvatska i hrvatski narod općenito. Kao moto svojoj knjizi Language policy in Yugoslavia – with special reference to Croatia (Jezična politika u Jugoslaviji s posebnim osvrtom na Hrvatsku) on stavlja riječi Françoisa Mitterranda: „C’est blesser un peuple au plus profond de lui-meme, que de l’atteindre dans sa culture et sa langue. Nous proclamons le droit a la difference.“ („Pogoditi jedan narod u njegovoj kulturi i njegovom jeziku, znači duboko ga raniti u samu njegovu biću. Mi proglašavamo pravo na različitost.“) Branko Franolić upravo je tako osjećao i zato je čitav život i cijeli svoj znanstveni rad posvetio istraživanju hrvatskoga kulturnog blaga i na njemu utemeljenih civilizacijskih prava. Njegov rad nije zastajao na istraživanjima. On je svoje znanstvene nalaze i sinteze predstavljao na znanstvenim skupovima u svijetu i objavljivao u najuglednijim europskim i američkim lingvističkim časopisima – od Amsterdama i Haaga, do Pariza i Münchena, svjestan da quod non est in actis, non est in mundo (ono čega nema u zapisima, to ne postoji ni u stvarnosti). Njegova velika briga bila je zatim da izdavači pošalju te znanstvene tekstove u najvažnije svjetske knjižnice, ali i u državne, vladine institucije diljem svijeta. On je bio onaj intelektualni i znanstveni trubač sa Seinne i Temze, koji je svjetsku jezikoslovnu i slavističku javnost pokolebao u njezinu uvjerenju o postojanju „jedinstvenog jezika“ Hrvata i Srba. Branko Franolić bio je znanstvenik koji je u slobodnom svijetu govorio ono što hrvatski jezikoslovci u domovini nisu smjeli i time je pridonio da su polako pojedina sveučilišta i znanstvene ustanove počele priznavati identitet i samosvojnost hrvatskoga književnog jezika. Na taj je način Branko Franolić dao mnogo veći i dugotrajniji prinos jačanju hrvatske samosvijesti nego sva zapaljiva retorika političara i demagoga.

Pisao je jasno i nepolemički, koristeći se superiornom snagom činjenica i stroge kartezijanske logike. Raspolagao je izvanrednim bogatstvom znanja i rijetkim darom nevjerojatne memorije. On se točno sjećao informacija iz pročitanih tekstova ili davnih susreta i razgovora. Iskustva mu nisu blijedila i to ga je činilo duhovitim eruditom i zadivljujućim sugovornikom, čovjekom s kojim su mnogi strani znanstvenici i javni radnici rado izmjenjivali svoja razmišljanja. No usprkos enciklopedijskom znanju i poznavanju mnogih jezika, on se odlikovao nevjerojatnom skromnošću. Svaku svoju tezu, svaki izvor podataka, provjeravao je više puta, a posebno je izbjegavao da i najmanje isticanje vlastite osobnosti ne naškodi vjerodostojnosti onoga za što se zalagao. Kad mu je uredništvo Nove Hrvatske u Londonu dalo tehničku pomoć u izdavanju A Short History of Literary Croatian (Kratka povijest hrvatskoga književnog jezika), predloženo je da se na kraju knjige, jer je ostalo nekoliko neiskorištenih stranica, doda uobičajena informacija o autoru i njegovim dotadašnjim djelima. On je prijedlog odbio bez mnogo razmišljanja. Strana mu je bila svaka vlastita promocija jer pred očima nikada nije imao ni slavu ni novac, već znanstvenu istinu i bonum patriae – boljitak domovine. Za dugih pariških i londonskih godina Franolić nije isticao svoja osobna stradanja, još u ranoj mladosti, od ustaškog režima, a zatim svoje gorke godine izbjeglice iz komunističke Jugoslavije, uvijek pod paskom njezine političke policije.

Najvećom nagradom doživljavao je pozitivne odjeke svoga pisanja, svaki i najmanju interes za hrvatski jezik iz međunarodnih slavističkih krugova, kao i svaku pobjedu u hrvatskoj borbi za pravo na priznanje vlastitog jezika. Bio je izvan sebe i oduševljeno nazivao sve prijatelje kad je godine 1987. CIEMEN, poznati međunarodni centar za jezike u Barceloni, objavio mapu svih europskih jezika i među njima označio hrvatski jezik na znatnom dijelu teritorija tadašnje Jugoslavije. Tomu je prethodila dugogodišnja Franolićeva suradnja s tom ustanovom. Sličan je bio i njegov neskriveni zanos uspjehom u spašavanju Hrvatskoga pravopisa iz 1971. Kad su iz tiskare stigli prvi primjerci Londonca, nitko ih nije listao s toliko ponosa i ganuća kao Branko Franolić.

Potkraj svog radnog vijeka doživio je ipak prva javna priznanja iz domovine. Hrvatska država i kulturna javnost, ali i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, počele je u njemu prepoznavati kozmopolitskog promicatelja hrvatskoga jezika i neplaćenog ambasadora hrvatske kulture u svijetu. Hodočastio je od tada redovito ad limina patriae – na prag domovine, sudjelovao na znanstvenim skupovima, ali je uvijek ostajao umjeren i skroman, lucidan i kritičan, on koji je bio izrastao u intelektualnog barda i u svijetu cijenjena znanstvenika.

Životopis Branka Franolića

Jezikoslovac široke naobrazbe i dopisni član HAZU Branko Franolić umro je u Londonu 11. siječnja. Dr. Franolić bio je u svojoj skromnosti nesklon hvalospjevima pa je teško naći prave riječi kojima će se lako prikazati taj vrijedni znanstvenik i veliki čovjek. Područja znanstvenoga interesa bile su mu u prvom redu leksikologija i sociolingvistika, zatim slavistika i kroatistika te kulturna povijest. Dobitnik je Inine nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 1996. Predsjednik ocjenjivačkoga suda Ranko Marinković istaknuo je kako je Franolić studijama objavljenim u najpoznatijim svjetskim lingvističkim časopisima i knjigama postigao ne samo „pravo građanstva“ za hrvatski jezični, kulturni i povijesni identitet, već je na europsku i svjetsku znanstvenu scenu snažno postavio pitanje prava na autohtonost i priznanje hrvatskoga jezika. Kao poliglot široke kulture i temeljite humanističke naobrazbe, Franolić je svestranim jezikoslovnim radom u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Državama i Kanadi uvelike utjecao na položaj kroatistike, izborivši se i za oznaku HR u slavističkim bibliotekama svijeta. Usto, Franolić je bio strastven istraživač hrvatske knjižne baštine u inozemstvu, starih latinskih tekstova, koje je nerijetko sam otkrivao.

Mišljenja su mu bila uvijek originalna, a sinteze pristupačne najširoj javnosti. Poznavao je mnoge uglednike i družio se s njima, tako i s lingvistom Andréom Martinetom. Svake je godine tijekom Interlibera dolazio u Zagreb i obožavao u dugim šetnjama raspravljati o kulturnim temama i svojoj zagrebačkoj mladosti.

Rodio se 2. srpnja 1925. u Rijeci. Godine 1944. upisao je studij engleskog, francuskog i talijanskog jezika te južnoslavenskih književnosti u Zagrebu, a nastavio 1952. kao stipendist Harlech Collegea u Walesu, a poslije na Cambridgeu. Iste je godine zatražio politički azil, koji mu Velika Britanija odbija, pa odlazi u Francusku, gdje studij engleske i američke povijesti, filologije i civilizacije od 1953. pohađa pri visokom učilištu Slobodne Europe u Strassbourgu i diplomira 1957. Na Sorbonni upisuje poslijediplomski studij francuske i opće lingvistike te 1977. doktorira s tezom Francuske riječi u hrvatskom jeziku. Punih šesnaest godina predaje na prestižnom pariškom Sveučilištu René Descartes. S obitelji se kasnih sedamdesetih vraća u Englesku, gdje predaje francuski jezik i književnost u Beverley Collegeu, a od 1990. francusku lingvistiku i hrvatski jezik pri Atkinson Collegeu u Torontu.

Središnje je polje Franolićeva filološkog rada istraživanje riječi i oblika francuskoga podrijetla u hrvatskom jeziku te njihovo fonološko, morfološko i sintaktičko uklapanje i prilagođavanje hrvatskomu sustavu. Bavio se i sociokulturnim aspektima francuskog utjecaja u Hrvatskoj. O povijesti hrvatskoga jezika i leksikologije pisao je u utjecajnim publikacijama. Njegov rad o razvitku hrvatskoga i srpskoga književnog jezika tiskan je u enciklopedijskom djelu Language Reform, History and Future (Hamburg, 1983). Važnu ulogu u afirmaciji hrvatskoga, ne samo jezičnog, pitanja odigrao je Franolićev pregled sociolingvističkih zbivanja u hrvatskom jeziku, posebno u 19. i 20. stoljeću, u djelu Povijesni pregled hrvatskoga književnog jezika (Pariz, 1984) te studiji Jezična politika u Jugoslaviji, s posebnim osvrtom na hrvatski jezik (Pariz, 1988).

Jezična politika u ondašnjoj SFRJ Franolićevim je radom raskrinkana znanstvenom objektivnošću. Zagovarao je diljem slobodne Europe, poput deklaracionista u tadašnjoj višejezičnoj i višenacionalnoj SFRJ, jedino održivo rješenje, jezični i kulturni pluralizam, kakav danas prakticira EU.

Franolić je neumorno pronalazio među drugim malim jezicima i narodima slične prilike i zgodne primjere te ukazivao na znanstvenu utemeljenost svojih, u tadašnjoj državi shvaćenih kao ustaških, teza. Autor je i trosveščane retrospektivne bibliografije knjiga hrvatskih i stranih pisaca čija se djela odnose na Hrvate i na Hrvatsku u razdoblju od 15. stoljeća do naših dana, a nalaze se u najvećoj znanstvenoj knjižnici svijeta, Britanskoj, na dvanaest jezika.

Vesna Kukavica