Brzina i vještina

Prije četrdesetak godina snimio je Nikola Babić dokumentarni film Šije. Nije tu riječ ni o kakvim vratovima, nego se prikazuju ljudi kako igraju igru koja je nekad bila silno popularna u Dalmaciji, pa se igrala u konobama, na ulicama i u školskim dvorištima.

Sastojala se u tome da dva igrača istodobno ispruže ruku i na njoj pokažu onoliko prstiju koliko žele, od zatvorene šake, to jest od nule, pa do pet; istodobno, svaki od njih izvikuje jedan broj, koji znači njihovu prognozu o tome koliko će prstiju biti kad se zbroji ono što je svaki od njih pokazao. To što igrači izvikuju očito su iskrivljene talijanske brojke, pa je i ono šije zapravo sei, a igru ponekad i zovu šije-šete ili šijavica. Dok se igra, ruke se pružaju i povlače vrlo ritmično, a isto se tako izvikuju i brojevi, pa taj ritam onda posve zaokupi igrače, a igra nalikuje na neku vrstu plesa. Zato je i Babićev film izrazito ritmičan: on ne samo da prati pokrete i uzvike igrača, nego su i rezovi usklađeni s tim ritmom, pa se tako zajedno sa smjenom situacija u igri smjenjuju i kadrovi.

U vrijeme kad se film pojavio kritika je ocijenila da se upravo zbog ritma Babić i latio te teme, jer ona doista daje režiseru priliku da se iskaže. Ipak, meni se već i tada činilo da tu ima još i nečega drugog, da redateljeve ambicije daleko nadilaze puku montažnu igrariju. Nisam, međutim, znao o čemu je riječ, sve donedavno, kad sam film ponovno vidio i kad mi je – valjda zbog promijenjenih povijesnih okolnosti – odjednom sinulo što je njegova prava nakana. Ta bi se nakana mogla opisati ovako: film zapravo želi kontinentalcima objasniti Dalmatince, njihov način života i njihove karakterne osobine. Doista, sve se to vrlo dobro može razabrati iz te šijavice, samo ako čovjek znade pažljivo gledati.

Jer, prvo što promatrača kod te igre fascinira svakako je brzina: on sam jedva da je uspio uočiti koliko je prstiju koji igrač podigao, a oni su već to utvrdili, pa zbrojili, pa zaključili da nijedan nije pogodio i već su ponovno podigli prste i izviknuli nove prognoze. Promatrač će, osim toga, s vremenom uvidjeti koliko je važno da igrač vodi računa o odnosu između broja prstiju koji će podignuti i broja koji će izviknuti. Nema, na primjer, nikakva smisla pokazati svih pet prstiju i pritom uzviknuti kvatro, jer već i tvoji vlastiti prsti nadmašuju prognozu. Isto tako nema smisla viknuti oto, a podići samo jedan prst, jer u takvom slučaju zbroj može biti najviše šest. I već se i iz toga vidi da je tu potrebna brza pamet i potpuna koncentracija.

Ali nije to ni izbliza sve. Jer, čovjek također mora uzeti u obzir protivnikov stil igre, pa praviti u glavi neku vrstu statistike, pamteći koji broj prstiju protivnik najčešće pokazuje i kakvu prognozu najčešće izvikuje. Istodobno mora igrač razrađivati i vlastitu taktiku, pa posezati za nekim trikovima koji će zbuniti protivnika: tako što će više puta uzastopce pokazati isti broj prstiju uzvikujući uvijek različitu prognozu, ili tako što će podići svaki put drukčiji broj prstiju uzvikujući stalno istu prognozu. Mora mu, dakle, mozak raditi punim kapacitetom, a to će koji put rezultirati i duhovitim doskočicama koje igrač izbacuje u času kad pogodi broj, pa protivnik mora odustati (lezi, moj si, i slično).

To osobito dolazi do izražaja onda kad se igra ekipno, jer i to je moguće. Može se, naime, igrati dvojica protiv dvojice, ili trojica protiv trojice, i to tako da igrač iz ekipe A, kad pobijedi prvog protivnika iz ekipe B, odmah igra s drugim igračem iz te ekipe, a da se ritam uopće ne prekida i da uzvici ne prestaju. Lako je zamisliti koliko je mentalnog napora tu potrebno da se razradi strategija i ujedno da se usklade snage unutar istoga tima. Ukratko, svatko tko je ikad promatrao šijavicu morao je zaključiti da su igrači u izvrsnoj intelektualnoj formi, a da sama igra razvija pamet.

A ipak, ona se nikad nije proširila izvan uskih regionalnih granica. Južnjaci su putovali na sjever i ondje se nastanjivali, ponijeli su sa sobom i mnoge običaje iz staroga kraja, ali šijavica nekako nije preživjela na kontinentu: sjevernjaci je nisu prihvaćali, pa su je i južnjaci prestajali igrati.

Ali nisu mogli samo tako odbaciti ona iskustva i one vještine što su ih stekli igrajući tu igru u zavičajnim konobama: počeli su te sposobnosti rabiti na drugim područjima života. Oštrinu percepcije, brzinu računanja, smisao za taktiku i strategiju oni su iskoristili ondje gdje su mogli: u poslu, u trgovini, u politici. A budući da su bili dobro istrenirani, to je bila njihova prednost pred onim ljudima koji su im eventualno mogli biti konkurencija, to jest pred sjevernjacima, koji šijavicu ne igraju. Zato su Dalmatinci brzo napredovali u poslovnim hijerarhijama, zato su mnogo učinili u politici i kulturi. A to nije nelogično, jer mnogi su od tih poslova zapravo šije-šete, tek u nešto složenijem obliku.

Vjerujem da je upravo to htio reći Nikola Babić svojim filmom. A nije ni znao da tim djelom obavlja još jedan, možda još važniji posao: čuva sjećanje na nešto što će uskoro nestati. Jer iz nekih se razloga šijavica danas igra sve manje i manje, gotovo da je više i nema. I to me najviše brine.

Jer, ako nema šije-šete, nema ni intelektualnog treninga, pa uskoro neće biti ni ljudi koji znaju brzo i točno misliti. A to bi moglo imati pogubne posljedice za privredu, kulturu i politiku. Zato predlažem da se nešto učini: za početak, mogao bi se organizirati turnir u šijavici, po mogućnosti s atraktivnim nagradama. To bi pridonijelo zdravlju nacije, a bilo bi zanimljivo i za turiste.