Astralna promišljanja

Preda mnom je skromna knjižica pjesmotvora Nebo nad Drinovcima. Dvadeset i sedam pjesama. Autor, Marko Pavlovski, ima dvadeset i četiri godine i on je svoj lirski prvenac posvetio nadzemaljskim i eteričnim svjetovima. Mladi pjesnik prepušta se nebeskim, bestjelesnim težnjama, tražeći u njima potvrdu za svoje vrline odricanja (Samoća galaksije, Pjesnik na Saturnu, Srce svemira). Taj svojevrsni poetski asketizam, žudeći za nestvarnim i nedokučivim raskriva granice poetskih viđenja. Skromno nazivajući sebe „putnikom, običnim prolaznikom, nebitnom anomalijom“, on promišlja „tamno more nepregledne dubine / ispunjeno milijardama gorućih zvijezda“.

Kontrapostiran ovovremenskim motivima svakodnevnih banalnosti koje proždiru duhovno i oduhovljeno, mladi se pjesnik asketski „sakriva“ u svojim „izvorima kreativnosti“:

Bez svoga svemira ja ne mogu,

nikada neću moći zaboraviti

kako sam na padajućoj zvijezdi ljubio božicu.

(Studentski prosvjed 5. 11. neke daleke godine)

Pjesničke i ljudske dvojbe mladog pjesnika odraz su gotovo mističnih tjeskoba u astralnim slikama udaljenog svemira što prijeti crnom rupom „koja u sebe usisava sve zvijezde galaksije na čijem se rubu / nalazi“.

Usprkos tamnim slikama beskraja, pjesnik je „tjelesnim zvijezdama mladosti“ privržen Zemlji, svjestan da neće biti nazočan u strojevima „supraluminarnih brzina koji će moći putovati zvijezdama“(Pjesnik na Saturnu). Mladost u njemu dirljivo je svjesna činjenice da neće „svojim očima vidjeti / te prizore tamne ljepote“. Prihvaćajući astralnu poetsku alternativu vraća se svojoj poeziji koja „crta karte i opisuje prostore svemira“:

Svemir nam je otvoren, pružit ćemo

ruke zvijezdama.

(Zvjezdana rijeka – Luki Ritzu)

Doista, usred trivijalnosti, nasilja i vulgarnih izazova, mladi pjesnik zna da će poezija biti i ostati „dušom svemira“, dok god bude postojao svemir, dok god bude ljudi…

Pozdravljam, dakle, ono nešto drugačije u promišljanju poezije Marka Pavlovskog, koji astralnom stihotvorenju usprkos, nije izgubio svoju dječačku dušu, pokazavši u pjesmi Baka (1925–2008) da je biće ljubavi, svijetle, duboko ljudske i jednostavne u isti mah:

Draga bako, svjetlosti moja!

Da nije bilo tebe,

ja ne bih bio mlad.

Bako

sjaju eksplozije!

Sijede kose moje mladosti!

Ti, nježnosti sjećanja!

Najdraža moja bako…

I za kraj. Nije li naslov zbirke Nebo nad Drinovcima svojevrsna posveta Antunu Branku Šimiću, rođenu u Drinovcima, kojemu, kao što je to svojedobno naglasio pjesnik Nikola Milićević, „pripada jedno od prvih mjesta u našoj novijoj poeziji“. I pjesma Granice Arkadije u novom tisućljeću posvećena je Šimiću i naglašava neku drugu poetsku osjećajnost:

Jer već smo prešli sve granice,

ali granice Zemlje! Ja sada putujem

do rubova svemira praćen glazbom

promjene.