Vijenac 440

Književnost

Jasminka Domaš, Nebo na Zemlji, Fraktura – Bet Israel, Zaprešić – Zagreb, 2010.

Začudan spoj astralnog i svakodnevnog

Ljerka Car Matutinović

slika

Specifična oduhovljenost u ritmu moderato cantabile čini roman Jasminke Domaš jedinstvenim u začudnom spoju astralnog i svakodnevnog koji se opire banalnosti, običnosti. U gotovo glazbenom ritmu, umjereno i pjevno, vođena sugestivnom, mističnom duhovnošću, autorica pomno i ustrajno razotkriva, u simbolima Neba i Zemlje, smisao postojanja jedne židovske obitelji ili preciznije: postojanja triju neobičnih ženskih likova koji su u ravnoteži duha i ljubavi neraskidivo povezani.

Generacijska i obiteljska povezanost triju žena: bake Haje, kćeri Ade i unuke Lior počiva na unutrašnjem duhovnom skladu i vjerovanju u Višu pravednost te sinergijskom prožimanju prošlosti i prezentnosti.

U romanu Nebo na Zemlji posebno je naglašen lik nadahnute i umne bake Haje, koja na osebujan način nadvladava životne traume prenoseći svoje duhovno bogatstvo, svoje vizije i snove na inteligentnu unuku koja će znati izabrati svoj put u život, po svojoj mjeri. Tri osobine koje mora ispoštovati jesu odgovornost za postupke, povjerenje u svoje snage da bi mogla ostvariti snove i – ustrajna usmjerenost radu. No u životu ima mnogo toga nepoznatog i neotkrivenog. Možda upravo ta mističnost tjera osobnosti da joj se približe, da je razotkriju: „Lior, svemir je u tebi i ti si u svemiru i zato počni graditi most između zamišljenog i stvarnog. I ne boj se odlaska kada za to dođe dan, jer ono što odlučim povezati povezano i ostaje. U mojem dahu vrijeme i prostor nikada nisu odvojeni. U njemu je ono što je bilo, što jest i što će biti…“

Lik Ade, Liorine majke, smirene i sabrane, kontrapostiran je začudnoj, strastvenoj i neuhvatljivoj naravi njezine majke Haje, koja je u plemenitom smislu te riječi junakinja, jer nalazi u sebi duhovnu snagu da zatomi ljubav koja joj je značila – život.

Ono što posebno zadivljuje u ovom nesvakidašnjem romanu umjeren je način kazivanja, umijeće u komponiranju pojedinih epizoda, koje se na skladan način slijevaju u cjelinu. Kako roman kreće prema završetku, raste nezaustavljiv crescendo, koji kulminira u opisu snažne, bezvremenske, gotovo mistične ljubavi.

Doista u cijelom romanu postoji neka unutarnja ravnoteža. Iako se esencijalni događaji zbivaju u Zagrebu, u Indiji, u Izraelu, iako tjeskobno proživljavamo stišane aluzije na progone Židova u Drugom svjetskom ratu i meditiramo zajedno s autoricom o mističnim religijskim dometima, o hinduizmu, judaizmu i nadasve o ljubavi, roman Nebo na Zemlji djeluje pomireno, uravnoteženo, sabrano i mudro. U njemu je čudesan spoj trajnoga osjećaja za lijepo, plemenito, časno i neukrotive žudnje za uzvišenim: „Otkrivat će ti polako značenje riječi Nebo, Zemlja, tajni svijet. Jer onda kada ih budeš znala povezati, moći ćeš razumjeti što se dešava, ne samo tebi nego i ljudima oko tebe…“


Vijenac 440

440 - 13. siječnja 2011. | Arhiva

Klikni za povratak