Vijavica i picigin

Postoji li zima u Dalmaciji?

Sve donedavno postojao je na našoj televiziji zanimljiv običaj. Svakoga siječnja, tek što bi se smirilo uzbuđenje oko dočeka Nove godine, pojavila bi se vijest da su u Dalmaciji procvjetali bajami. Vidjele bi se grane pune bijeloga cvijeća, koji put mogla se nazrijeti i pčela kako oblijeće oko onih prašnika, a sve to bilo je obasjano punim sunčanim sjajem.

Dugo sam vjerovao da je ta slika namijenjena prije svega nama koji živimo na kontinentu, da nam izazove zavist i da nas utješi. Da nam izazove zavist kad vidimo kako je na moru lijepo i sunčano, dok se mi ovdje davimo u magli i bljuzgavici. A da nas utješi poručujući kako proljeće i nama ipak dolazi: dovoljno je da se strpimo samo još dva mjeseca, pa ćemo i mi gledati onakvo cvijeće sa svojega prozora.

Ali onda sam shvatio da te slike rascvjetanih bajama nisu namijenjene nama, nego onima koji bi te bajame mogli vidjeti i uživo, naime samim južnjacima. Razabrao sam da to televizija njima daje službenu potvrdu za ono u što oni i inače vjeruju: da zima zapravo ne postoji. Ako već voćke cvjetaju, onda je to proljeće, a ne zima. A to su oni sve vrijeme i tvrdili: zime kod njih na jugu jednostavno nema.

Treba, naime, znati ovo: njihov sustav obrane od nedaća što ih donosi hladnoća temelji se prije svega na poricanju. Oni tvrde kako ono što osjećamo nije studen, nego nekakva prolazna tegoba, koja se može jednostavno riješiti nekom malo debljom odjećom ili uz nešto tjelovježbe. A ako baš zagusti, uvijek se može upaliti ona grijalica s tri zavojnice, pa je staviti pod noge, i da vidiš uživancije. A ako im kažete da vam je hladno i usprkos toj grijalici, oni će vam reći kako su se toga istog dana ljudi na južnoj strani Marjana sunčali u potkošuljama. To uvjerenje da na jugu zima ne postoji ima tako duboke korijene, da su se sve donedavno ondje i javne zgrade pravile bez dimnjaka: u školama, u sudovima, u općinama, ljudi su zimi sjedili u kaputu.

A pritom su se, što je još važnije, sami pred sobom pretvarali da ne sjede u kaputu, jer teško im je bilo priznati da im je kaput uopće potreban. A u tome ima stanovite logike. Jer, jug se od sjevera razlikuje najviše po tome što se ondje krajolik ne mijenja bitno kako se mijenjaju godišnja doba, dok je na kontinentu ta promjena upravo dramatična. Na kontinentu najprije otpadne lišće, pa onda udari kiša, pa dođe magla, pa se danima ne vidi sunce, a onda još na kraju zaspe i snijeg, te se čovjeku čini da ne prepoznaje ambijent u kojem inače živi. A logično je da ne prepoznaje ni sama sebe, jer je drukčije obučen i drukčije razmišlja, pali grijanje, zatvara prozore i strahuje od gripe. Na jugu se ništa od toga ne događa: lišće ne opada, kiša ne gnjavi danima, magle nema, sunce ugodno grije, a snijeg je nešto o čemu se samo čita u novinama. A kad je sve oko njega isto kao i inače – kad more miriše isto kao i ljeti – čovjek teško vjeruje da je sad nastupilo neko novo doba kad se treba drukčije ponašati. Zato i ne priznaje potrebu za grijanjem.

Radi se, kao što se vidi, o dva posve različita životna stila. Sjevernjaci jedan dio godine borave vani i uz otvorene prozore, a drugi dio godine zatvoreni su u kuće, pa im zato i društveni život izgleda drugačije. Južnjaci mogu otvoriti prozore i usred zime, mogu sušiti rublje, mogu ćakulati na zidiću i u veljači ako sine sunce, pa se u njihovu životu ništa presudno ne mijenja kad dođe zimsko doba. A kad je tako, onda je sasvim logično da se na sjeveru i na jugu različito razmišlja i različito razgovara.

Premda su te razlike danas nešto manje nego što su prije bile. Jer sjever djeluje na jug, a jug djeluje na sjever, dvije regije razmjenjuju iskustva, pa se tu mogu uočiti i neki vrlo zanimljivi novi fenomeni. Spomenut ću samo dva.

Prvo, čini se da je južnjačka navika da se zima naprosto ignorira prešla i na sjevernjake. U Zagrebu je, na primjer, sve više lokala koji ni zimi ne sklanjaju stolove i stolce što stoje na pločniku, nego ondje i dalje poslužuju piće, baš kao što se radi u Zadru ili u Dubrovniku. I ljudi ondje doista sjede, pa makar i u kaputima. Dapače, neki su ugostitelji u tome inzistiranju na poricanju zime zabrazdili u nevjerojatne izmišljotine: iznad onih stolova i stolaca što stoje vani montiraju osobite grijače, tako da se ondje može boraviti i kad je temperatura ispod nule, a pritom se pretvarati da zimu uopće ne zapažamo.

Drugo, sjevernjački strah od hladnoće donekle je zarazio i južnjake, pa su i oni počeli priznavati kako je ipak i njima ponekad hladno. Tako su najprije stali nabavljati one termoakumulacijske peći – koliko košta da košta – a onda su se počele po Dalmaciji podizati zgrade s unaprijed ugrađenim radijatorima i s kotlovnicom za centralno grijanje. Bronhitisa i upala sinusa od tada je znatno manje.

Ipak, razlike između sjevera i juga i dalje su ostale, i naši ih ljudi rado ističu, jer oni vole ekstreme. Zato će sjevernjaci koji u siječnju piju kavu na otvorenome rado pripovijedati o prednostima zimskih guma, dok će južnjaci, grijući se pokraj radijatora, obavezno istaknuti kako su jučer vidjeli rascvjetane bajame.

A mediji znaju kako stvari stoje, pa nude svojim potrošačima dokaze koji osnažuju njihove predrasude. Usred zime na televiziji pokažu kako neki tipovi na Bačvicama igraju picigin, da Dalmatinci vide kako su u pravu kad vjeruju da zima kod njih ne postoji. A odmah zatim pokažu snježnu mećavu u okolici Gospića, tako da sjevernjaci vide kako su i oni u pravu kad tvrde da su zime sve hladnije.