Uzlet hrvatske filologije

U biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti pojavio se izbor iz tekstova Bartola Kašića, osobe za koju prosječno obrazovan Hrvat zna da je otac hrvatske gramatike, a oni bolje upućeni da je stožerna osoba hrvatske pisane kulture 17. stoljeća, autor koji je marljivo brusio svoje darove i stjecao respektabilnu naobrazbu te sve to, zajedno s povjerenjem koje je stekao kod starješina svojega isusovačkoga reda, iskoristio da ostvari djela prevažna za onodobnu vjersku naobrazbu, ali i za oblikovanje hrvatske kulture i hrvatskoga jezika. Edicija u kojoj se knjiga pojavljuje usmjeravala je priređivačicu da prednost u izboru da književnom Kašićevu djelu, originalnom i prijevodnom, i ona je to iskoristila da pokuša i u nešto širim čitateljskim krugovima proširiti svijest da se zasluge velikoga Pažanina nipošto ne iscrpljuju u inače osobito važnoj gramatičarskoj djelatnosti. Knjiga koju je priredila ugledna filologinja Darija Bagarić-Gabrić ima sve dijelove koje i inače imaju knjige u ovoj Matičinoj ediciji: Predgovor, Ljetopis Bartola Kašića, Izdanja djela Bartola Kašića, Važnija literatura o Bartolu Kašiću, izbor autorovih tekstova, Prilozi (Napomena, Tumač imena i izraza, Rječnik). U knjizi se nalazi i dvadesetak slikovnih priloga, knjigu je prelomio Matičin Odjel tehničke pripreme, a ukusnu likovno-grafičku opremu potpisuje Željko Podoreški.

Izbor, transkripcija, filološka aparatura

Izbor počinje tekstovima iz Kašićeva prijevoda Biblije i mislim da nije mogao početi ljepše nego Pjesmom nad pjesmama, nastavlja se Knjigom o Ruti, pa 23. i 24. glavom Lukina Evanđelja (dakle izvješćem o Isusovu susretu s Pilatom, o njegovoj muci, smrti i uskrsnuću), slijedi Pavlova prva poslanica Korinćanima, tj. ona poznata himna ljubavi i izbor biblijskih tekstova završava dijelovima Otkrivenja Ivana apostola. Naravno, izabirući iz Biblije teško možete pogriješiti. Ipak, neki su tekstovi običnom čitatelju bliži, poznatiji (i sama Crkva ih je takvima učinila uključujući ih u različite izbore tekstova respektirajući njihovu teološku dubinu i izražajnost, a neki su, kao Pjesma nad pjesmama, odavno privlačili pozornost i onih koje manje zanima teološka poruka, a više jezično majstorstvo). Svojim izborom Darija Gabrić-Bagarić nam je omogućila ne samo da uočimo odlike najstarijega hrvatskoga cjelovitoga prijevoda Biblije nego i da ga lako uspoređujemo s najnovijim prijevodima i da se po tko zna koji put uvjerimo da razvoj hrvatskoga književnoga jezika odlikuje postupnost koja omogućuje da i nakon četiristo godina može i čovjek bez filološke naobrazbe čitati tekst.

Jer tko ne razumije npr. ove stihove:

Ustani, pospješi se, prijateljice moja, ljepahna moja i dođi.

Jur bo je zima prošla, dažd je otišao i uklonio se je.

Ili ovu prozu:

I zlamen’je se ukaza na nebu: žena ogrnuta suncem i mjesečina pod nogami nje i na glavi kruna dvanadeste zvijezda …

Naravno, prošla su četiri stoljeća i tu i tamo je potrebna manja ili veća pomoć stručnjaka filologa. A u ovom izdanju ta pomoć nije malena jer se Darija Gabrić-Bagarić i svojom transkripcijom, i svojim tumačenjima, i svojim predgovorom i ponuđenim bibliografijama potrudila biti od najveće koristi svakomu tko se odluči družiti s Kašićevim tekstovima. Sve rečeno vrijedi jasno ne samo za izbor iz biblijskih tekstova nego i za izbor koji slijedi iza njih. A prvi slijede liturgijski tekstovi iz djela Ritual rimski (1640) i Vanđelja i pistule (1641), dakle iz djela koja su itekako djelovala na kulturu hrvatskoga književnojezičnoga izraza jer su se tekstovi iz njih čitali i slušali u hrvatskim crkvama u mnogim krajevima tijuekom dugih stoljeća. U svom je izboru iz Rituala prirediteljica dala prednost tekstovima povezanima sa sakramentima krštenja, pričesti i ženidbe, blagoslovima jela, sprovodnim obredima, psalmima i pjesmama, među kojima je i prelijepa Uzveliča duša moja Gospodina, a iz Vanđelja i pistula izabrala je tekstove koji se čitaju uoči Božića, na Veliki petak i na Duhove te uključivanjem Vjerovanja i pjesme Puče moj potvrdila namjeru da na najpoznatijim tekstovima omogući prepoznavanje četiristogodišnjega luka hrvatskoga književnojezičnoga razvoja.

U izboru slijede didaktička i katehetska djela, odnosno izbor iz knjiga Način od meditacioni… (1613), Istorija Loretana od svete kuće Bogorodičine (1617), Zrcalo nauka krstjanskoga (1631) i Nauka krstjanskoga kratkoga (1633). Posebno je poglavlje u knjizi rezervirano za dijelove Kašićeva prijevoda čuvenoga djela Tome Kempenca Nasljeduj Krista (u Kašićevu prijevodu naslov glasi Pismo od nasledovan’ja Gospodina našega Jezusa, duševno i prizamjerno). Kašić je, ističe prirediteljica, motiviran misaonom inspirativnošću djela koje se kadšto naziva i Petim evanđeljem, nudi mirne odgovore u vremenu raspada jednoga sustava vrijednosti, a Kašić, da bi sve to prenio u hrvatski, mora ispuniti složenu zadaću i obogatiti hrvatski teološko-filozofski pojmovnik.

Naslovnica Kašićeva djela Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh iz 1617.

Izbor iz Kašićeve poezije počinje prijevodima psalama iz knjige Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (1617) u kojoj je otac hrvatske gramatike preveo pedeset prvih psalama (u izboru ih se našlo petnaest), a nastavlja se izborom himni (prirediteljica nudi 24) iz neobjavljena rukopisa (nastaloga 1634, s naslovom istim kao knjiga psalama iz 1617). U stihovima (dvanaestercima i osmercima) pisana je i Kašićeva drama Venefrida koju je Darija Gabrić-Bagarić priredila prema rukopisu koji se čuva u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici te cijelu uvrstila u ovaj izbor. Slijedi izbor iz Kašićevih hagiografskih djela (Život svetoga Ignacija – 1624, Perivoj od djevstva – 1628, Život svetoga Frančeska Saverija – 1638, Život Gospodina našega Isukrsta – 1638). Dobro je što je prirediteljica iz Perivoja od djevstva uvrstila Život svete Venefride, djevice i mučenice ingleske, jer je time omogućila usporedbu drame i hagiografskoga teksta u kojima je sveta Venefrida glavna junakinja. U posljednjem su poglavlju izabrani Kašićevi predgovori birani tako da pokažu sadržajnu i jezičnu raznolikost toga zanimljivoga dijela Kašićeva opusa.

Kako je temeljno načelo biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti da se piščev jezik ne dira, ali da se posreduje znakovima suvremene hrvatske latinice, priređivačima djela iz starijih razdoblja hrvatske književnosti kadšto nije lako točno zapisati izgovor i bilo bi sigurno dosta primjera u kojima dva stručnjaka nude dva rješenja, svaki može ponuditi svoje razloge i nije lako reći čiji su uvjerljivi(ji). Darija Bagarić-Gabrić ima veliko iskustvo upravo s hrvatskim tekstovima 16. i 17. stoljeća i mislim da njezinoj transkripciji nema prigovora: odlučila se recimo da sljedove ar, er, prenosi kao r (što znači da drži da se izgovaralo kao i danas), napravila je razliku između neslivenih kombinacija (l’j, n’j) i dvoslova (lj, nj), razriješila je kratice i svoje rekonstrukcije stavila u uglate zagrade itd. te sve te i druge postupke objasnila u Napomeni. Opisala je 33 izdanja Kašićevih djela, navela 120 izabranih bibliografskih jedinica o Kašićevu djelu i djelovanju, leksikonski obradila gotovo 250 imena i pojmova te protumačila više od tisuću riječi za koje je ocijenila da mogu činiti teškoću čitatelju bez posebne filološke spreme. Cijela knjiga, posebice dijelovi o kojima govorimo u ovom odsječku, ovise dijelom i o redaktoru, jer on može svojim propustima uvelike pokvariti posao priređivača ili mu biti od pomoći ako pažljivo i kompetentno obavlja svoj posao.

Držim da je Darija Gabrić-Bagarić imala kvalitetnu pomoć u redaktorici Nataši Debogović.

Studija

Darija Gabrić-Bagarić napisala je opsežan predgovor (više od pedeset stranica!) u kojem iznosi svoj pogled na život i djelo Bartola Kašića. Svatko tko pažljivo pročita taj predgovor lako će ustanoviti da ga je pisala osoba koja se dugo i temeljito bavi temama o kojima piše i koja zna sve relevantne činjenice o Kašićevim djelima i o kontekstima (to znači o istovrsnim suvremenim djelima drugih hrvatskih i za Kašićevo djelo relevantnih stranih autora te o hrvatskoj tradiciji na koju se naslanjaju). Njezina studija nije hrpa nagomilanih filoloških činjenica, nego vrlo pregledan tekst autorice koja razumije tijekove hrvatskoga književnojezičnoga razvoja i koja pomaže manje upućenima da se bolje snađu, da uoče vrijednosti, osobine i veze koje bez njezine pomoći ne bi uočili.

Studija rasporedom ne slijedi izbor tekstova. Počinje kratkim osvrtom na prvu hrvatsku gramatiku Institutionum linguae Illyricae libri duo (1604), objašnjava njezin sadržaj i njezinu strukturnu povezanost s onodobnim latinskim gramatikama kojima su se isusovci koristili u svojim učilištima (u prvom redu s Alvaresovom). Kašić je čakavac koji upoznaje štokavštinu osobnim kontaktima i lektirom. Korpus na temelju kojega piše svoju gramatiku prirediteljica vidi kao štokavsko-čakavski presjek poznat iz hrvatske knjige Kašićeva vremena i starijih od njega. Objašnjava imena koja Kašić rabi za jezik i pokušava riješiti zagonetku što pokriva termin bosanski, a što dubrovački (je li riječ o opoziciji ikavske i ijekavske štokavštine). Rasprava o gramatici odličan je uvod u problem druge naravi, tj. u problem jezika kojim su pisana Kašićeva originalna i prijevodna djela. Iz zanimljivih opažanja izdvajam tvrdnju da „… jezik Kašićevih djela treba promatrati s posebnim osvrtom na žanrovsku raslojenost i na specifičnost pojedine jezične razine, a manje s obzirom na mjesne govore“. Darija Gabrić-Bagarić na sljedećim će stranicama, kada govori o pojedinim književnim žanrovima u kojima se Kašić iskušao, nuditi brojne spoznaje o njegovu jeziku, lijepo formulirane i dobro oprimjerene.

Pregled Kašićeva književnoga stvaranja počinje osvrtom na njegovu poeziju, na psalme i himne. Prijevodi psalama su, s pravom naglašava prirediteljica, bili u ono vrijeme cijenjeni kao i originalno pjesništvo, a zanimljiv je Kašićev zapis da ih je preveo „za sami moj razgovor“, tj. za zabavu. Tradicija prevođenja psalama (Kašić upotrebljava termin pjesan) zamjetna je u hrvatskoj književnosti (Vetranović, Burešić, Dimitrović, Đurđević, Gundulić) i nije rijetko da je preradba opsežnija od izvornoga teksta: prirediteljica pokazuje kako i Kašić brojnim umecima (osobna razmišljanja, tumačenja) kadšto znatno uveća tekst. S obzirom na to da je Kašić triput prevodio psalme, Darija Gabrić-Bagarić koristi priliku da pokaže razlike s obzirom na tip teksta u koji Kašić psalam uključuje i uvjerljivo pokazuje kako on drukčije pristupa psalmu kao dijelu bogoslužnoga teksta, a drukčije kao čisto pjesničkom ostvaraju.

Neprekidno upozorava na Kašićev vjerski žar, ali i na njegove postupke u biranju i aktiviranju pjesničkih sredstava. U odjel o poeziji uvrstila je i svoja opažanja o Venefridi, Kašićevoj drami u stihovima, koja u izboru ima počasno mjesto premda više svjedoči o Kašićevoj predanosti zadaćama isusovačkoga reda, nego o književnoj darovitosti. Prirediteljica se potrudila da zapažanjima kompetentnih istraživača (Nikola Batušić i drugi) doda svoja zanimljiva zapažanja o jeziku i stilu te ponudila zanimljive usporedbe (vile i satiri iz hrvatske dramske tradicije kod Kašića su anđeli i hudobe i sl.).

U Kašićevu opusu prvo mjesto pripada preradbama i to je posve u skladu s vremenom u kojem mnogo takvih tekstova nude i isusovci i franjevci. U preuzimanju i izostavljanju dijelova originala vlada potpuna sloboda i nerijetke su intervencije u opseg i sadržaj djela. Prirediteljica upozorava kako Kašić imenuje svoje postupke („priobratio i istomačio“, „upisao slovinski“, „ukratko skupio i priprosto izgovorio“). Riječ je u prvom redu o hagiografskim djelima koja su pisana da bi se potaknula pobožnost, ali su velikom proširenošću po hrvatskim krajevima i čestom uporabom djelovali na jezične navike i književnu kulturu hrvatskih primatelja. Među preradbama posebno mjesto zauzima Kempenčevo djelo Nasljeduj Krista, koje sam već spomenuo, pa samo dodajem zanimljiva opažanja Darije Gabrić-Bagarić o terminima u Marulića i Kašića (npr. Marulić za philosophus upotrebljava naučitelj, mudri, a Kašić mudroznanac i sl.).

Neobjavljeni prijevod Biblije

Za hrvatsku jezičnu povijest od posebne je važnosti Ritual rimski (1640). Na Kašićev su se prijevod oslanjali još i oni koji su Ritual priređivali 1929. (!), a Kašić je u prijevod uključio one starije od svoga vremena „tako da jezik njegova prijevoda predstavlja neku vrstu presjeka sinkrone jezične situacije i hrvatske jezične baštine“, a treba imati na umu da je „obrednik …pratitelj vjernikove i svećenikove svakodnevice zbog čega mu i u povijesti književnoga jezika pripada važno mjesto“.

Najteži Kašićev prevoditeljski pothvat bio je prijevod Biblije. I opseg i karakter djela zahtijevaju posebnu prevoditeljsku spremu, a književni jezik u koji se prenosi na važnom je ispitu svoje funkcionalnosti. Darija Gabrić-Bagarić upoznaje nas s kronologijom i okolnostima Kašićeva pothvata, govori o izravnom prevođenju s Vulgate i brojnim primjerima podupire tezu o tzv. prijevodu na razini riječi (doslovnom prijevodu), zanimljivo objašnjava Kašićeve rubne zapise kao prevoditeljska rješenja na paralelnim mjestima u starijim prijevodima i zaključuje: „Spajajući fonološko-morfološku štokavsku osnovicu sa specifičnim leksičkim i sintaktičkim obilježjima stabiliziranim uporabom u jeziku svetopisamskih prijevoda, Kašić je ostvario kontinuitet jednoga tipa književnoga idioma, koji je prethodnica suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika. U tome je vrijednost i značenje njegova prijevoda Svetoga pisma.“ Besmisleno je raspravljati o onome „što bi bilo kad bi bilo“, ali smijemo žaliti što je taj prijevod objavljen tek u naše vrijeme. No jezična koncepcija o kojoj piše Darija Gabrić-Bagarić živjela je i u drugim Kašićevim prevoditeljskim i originalnim djelima. Već smo spomenuli Ritual, a sličnu je ulogu imao i Lekcionar (1641), knjiga u kojoj se nalaze dijelovi Svetoga pisma koji se čitaju na bogoslužbenim činima pa se na lekcionarima, s pravom tvrdi prirediteljica, mogu od 15. do 19. stoljeća pratiti razvojne linije hrvatskoga književnoga jezika i dokazivati njegov kontinuitet.

Kašić je napisao mnogo posveta i predgovora pa se i o njima u studiji govori. Ti su tekstovi različiti: kadšto su to molbe, kadšto zahvale za pomoć i podršku, a ponekad su upućene Dubrovkinjama, plemkinjama ili redovnicama, govore o prilikama, motivima za pisanje, kulturnom ugođaju, a kadšto su, kao onaj u Ritualu rimskom, nezaobilazni za razumijevanje Kašićeve jezične i grafijske reforme. Na kraju studije autorica objašnjava razloge uvrštavanja Kašićeve Autobiografije, koju je napisao latinskim jezikom i prekinuo u pola rečenice te raspravlja o nepoznanicama povezanima s tim djelom.