Temelji nacionalne kulture

Izdavanje Hrvatske književne enciklopedije i veliku retrospektivu Ljube Babića u Modernoj galeriji mnogobrojni su intelektualci u anketama o kulturnom događaju 2010, kakve preplavljuju novine na kraju svake kalendarske godine, izdvojili kao najvažnije. Premda su se oba zbila na kraju 2010, kada im recepcija još nije ni približno dosegnula punu mjeru, njihova načelna važnost odmah je prepoznata.

Dakako, izdavanje enciklopedije nacionalne književnosti poseban je datum u povijesti neke kulture. Razlog više za takvu kvalifikaciju jest i to što, kako u razgovoru za Vijenac otkriva glavni urednik enciklopedije Velimir Visković, takvo leksikografsko djelo u svijetu ne postoji. Postoje naravno slična izdanja, ali po opsegu obrađenih autora i djela te složenom pristupu kanonu nacionalne književnosti iz žanrovske i stilske perspektive, ono je, smatra urednik, jedinstveno. Recepcija enciklopedije tek će uslijediti (uz izdavanje trećeg i četvrtog sveska), no već se sada sa sigurnošću može reći, usprkos manjkavostima te ponekom ideologijskom obilježavanju, koje čini se ne može izostati čak ni kada postoji snažna svijest o objektivnosti, kakvu u razgovoru svjedoči Visković, da će Hrvatska književna enciklopedija postati nezaobilazna referentna točka u izučavanju nacionalne književnosti. Posebice je važno što takvo djelo afirmira hrvatsku književnu tradiciju, a o izričitom ustrajavanju na tom nastojanju govori i sâm urednik.

Retrospektiva Ljube Babića ne može imati težinu izdavanja kapitalnoga leksikografskog djela, no zbog Babićeve kulturne važnosti (ne samo kao slikara) moguće ju je izdvojiti kao jedan od događaja 2011. Babić, koji je širinom interesa i raznovrsnom djelatnošću nezaobilazna figura hrvatske kulturne povijesti u prvoj polovici 20. stoljeća, zadnju je retrospektivu imao godinu nakon smrti, 1975. Nju je inicirao nekadašnji prijatelj Krleža, koji se u čudnom predgovoru katalogu izložbe zapitao o važnosti Babićeva djela budućim naraštajima: „Nije na nama da proričemo ili da nagađamo hoće li se ono izgubiti u vrtlogu stoljeća i pokoljenja ili će ostati kao svjedočanstvo i uspomena na jednog slikara…“ Čini se da velika Babićeva retrospektiva u Modernoj galeriji 36 godina nakon slikareve smrti pruža jasan odgovor Krležinim nedoumicama.

Babićeva aktualnost međutim nije samo slikarska. Njegova teorijska premisa o „nacionalnom izrazu“, koju je pokušao i primijeniti u pejzažima domovinskih krajolika, danas se, u vremenu masovne i industrijalizirane kulture, čini izrazito svježim pa i praktičnim odgovorom na globalnu nivelaciju nacionalnih posebnosti. Misao da bi se umjetnost trebala temeljiti na svijesti o vlastitosti danas se rijetko može čuti, ali možda u obliku potrage za posebnostima otvara nova izvorišta inspiracije.

O Babićevoj velikoj retrospektivi za Vijenac piše Barbara Vujanović, a o suradnji i razlazu s Krležom Feđa Gavrilović.

Kada se domoljublje iskaže u bliskoj vezi s umjetnosti ili znanosti, uvijek se javlja primisao o utilitarnosti. Međutim takva utilitarnost uglavnom nema negativne posljedice za kulturu kojoj želi koristiti. Uz Babićevo, u ovom broju vidljivo je to iz djela Bartola Kašića, kojemu je izbor iz književnog opusa izdala Matica hrvatska, a o kojemu piše akademik Stjepan Damjanović. Autor prve hrvatske gramatike (koju je napisao kao 29-godišnjak!) izrijekom je svoje književne ciljeve opisao: „neka bi bio momu narodu slovinskomu ovijem pismom koristan i plodan“. Obično se kaže da podređivanje umjetnosti pragmatičnim svrhama nije štetno za te svrhe nego za umjetnost, ali ako se zadrži vrhunska izvedba, spoj kreacije i domoljublja može biti na korist objema vrijednostima.

Bilo kako bilo, velika književna, slikarska ili leksikografska djela tvore nacionalni identitet. Svijest o njegovu čuvanju može nas spriječiti da nam kulturna dobra prisvoje drugi, što se nerijetko u prošlosti događalo, primjerice, sa starim skulpturama i arheološkim nalazima, o čemu u ovom broju piše Frano Baras. A slično je bilo i s književnim djelima, koja su neki, prisvajajući hrvatski jezik, zgodno okrstili svojim imenom. Još jedna važnost Hrvatske književne enciklopedije, kao referentnog djela i inozemne slavistike, ogleda se i u tome što bi takva prisvajanja mogla pokazati u njihovu pravom svjetlu.