Tarbukov fronesis

Cantus ansambl koji izvodi glazbu 20. i 21. stoljeća ovog proljeća slavi desetljeće prvog nastupa na Muzičkom biennalu Zagreb, za čije je potrebe i nastao. Tijekom godina Cantus se osamostalio i vlastitim ciklusom koncerata u Maloj dvorani Lisinski stekao poklonike i djelomično ispunio prazninu kroničnog nedostataka suvremenih djela na zagrebačkim koncertnim rasporedima između dva Biennala. Cantus pod vodstvom Berislava Šipuša s domaćim i inozemnim koncertima postao je općeprihvaćenim mjestom suvremene glazbe.

Potkraj prošle godine u gradu čije je Biennale od početka šezdesetih godina upisalo Zagreb u svjetsku kartu relevantnih mjesta novije glazbe, osnovan je i novi ansambl. Prvi koncert u Muzeju suvremene umjetnosti pod vodstvom dirigenta i skladatelja Mladena Tarbuka održao je Fronesis, ansambl za novo, razumno doba. Ime je poteklo od Aristotelova termina iz Nikomahove etike, ugrubo rečeno načina djelovanja koje potiče promjene kako bi se unaprijedila kvaliteta življenja. A glazba je u tome najmoćnija, vjeruje Tarbuk. Još na dugoočekivanom svečanom otvaranju Muzeja suvremene umjetnosti izvedena je već antologijska skladba tišine 4’33’’ Johna Cagea, kao da se samo slutio i na neki nečin najavljivao trenutak kada će suvremena glazba ući u muzejski prostor preko Save kao dopunski dio izložbenog programa. Uostalom, na drugom koncertu Fronesisa uoči Nove godine izvodila su se djela istaknutih predstavnika američkoga minimalizma, koja su u vrijeme nastanka svoje mjesto nalazila upravo u sličnim ustanovama preko oceana.

U Muzeju suvremene umjetnosti našlo se mjesta za suvremenu glazbu. I za novi ansambl, za novo, razumno doba. Fronesis Mladena Tarbuka.

„Više je bilo povoda za osnivanje ansambla“, kaže utemeljitelj Mladen Tarbuk. „Postoji velik broj odličnih glazbenika u orkestrima koji su naprosto nedovoljno iskorišteni, a pokazuju zanimanje za izvođenje suvremene glazbe. Još je premalo prilika da se ona čuje pa ima mjesta za nove ansamble.“ Zajedno sa suprugom, koja se bavi suvremenim plesnim izrazom, osnovao je poduzeće, a u Muzeju suvremene umjetnosti pokretanje glazbenog ciklusa vrlo su dobro primili kao dopunski program. Planirano je šest koncerata godišnje, zamišljeni su kao radionice uz razgovore s publikom, a imaju i svojevrsnu edukativnu funkciju koju svojim komentarima skladbi predvodi Nikša Gligo. Fronesis neće biti ansambl stalnoga sastava glazbenika, već se, ovisno o izabranom repertoaru i prilici, angažiraju ponajbolji glazbenici iz orkestara, istaknuti mladi glazbenici ili profesori Muzičke akademije.

Ciklus je otvoren izborom pet djela već etabliranih hrvatskih skladatelja srednje generacije. Praizvedena je najprije skladba Bez sunca Frane Đurovića. Gudači u gotovo klasično strogom i preglednom obliku stvaraju mračan, beznadan ugođaj u kojem tek povremeno pokušava zasjati svjetlija zraka. Slijedila je više puta izvođena skladba Lacrimae Krešimira Seletkovića čija se koncertracija različitih meditativnih niti zgušnjava nad otkucajima violončela i kontrabasa. U vještoj kombinaciji stilova, njihovu pluralizmu i otvaranju veza prema prošlosti ponovno se pojavio Play za klavir i gudače Berislava Šipuša, dok se u skladbi Bruno furioso Mladena Tarbuka gotovo opipljivo očitava nadahnuće burnim temperamentom jednog od skladateljevih sinova. Chronostasis Vjekoslava Nježića svojedobno je bijenalski predstavljen u plesnoj videoverziji, a ovaj put je u intenzivnom istraživanju varljivosti percepcije protoka vremena zvuk gudača proširen eletroničkim zvukom. Beskonačnosti asketskih pulsirajućih variranja formula donio je drugi koncert posvećen korifejima američkog minimalizma koji je privukao i likovnjake i tehnogeneraciju slušatelja. Otkucavajućim formulama skladbe 1+1 Philipa Glassa na jednom stolu pridružila se i napeta izvedba razvedenijih obrazaca In C Terryja Rileya, dok je zbog (neuređenih) autorskih prava, što Steve Reich osnovano traži, otpala reprodukcija tzv. tape music It’s gonna rain. I doista su prvi koncerti Fronesisa pokazali da za suvremenu glazbu uživo ima sasvim dovoljno prostora.