Švaljekov magični prostor

Već je više puta rečeno da je Antun Boris Švaljek jedan od najintrigantnijih suvremenih hrvatskih umjetnika pa se ta tvrdnja, unatoč tomu što je dobro znana i općeprihvaćena, pred novim njegovim djelom nanovo potvrđuje kao nepobitna činjenica. Možda je ipak bolje reći otkriva jer govorimo o svečanom zastoru varaždinskog kazališta koji se u raskošnoj likovnosti predstavlja hrvatskoj kulturnoj javnosti osebujnim Švaljekovim izrazom obogaćenim novim likovnim vrijednostima.

Na velikom platnu kazališnog zastora Švaljek se poigrao zrcalnim „preslikom“ kazališnog interijera dupkom ispunjenog publikom / Snimio Darko Gorenak

A upravo tu specifičnost autorova izraza kritika je prepoznala već na njegovim prvim samostalnim izložbama u 70-im godinama apostrofirajući ga na hrvatskoj likovnoj sceni kao jedinstvenu stvaralačku pojavu. Napose je isticano njegovo umijeće crtača, koje je fasciniralo oblikovnom snagom u lucidnoj interpretaciji motiva, te nadasve njegova neobična i snažna imaginacija, što je u zanosnim uzletima pokretala njegovu puntarsku narav u prostore ljudske i stvaralačke slobode. Tom je golemom i specifičnom imaginacijom širio obzor svojemu stvaralaštvu najprije u inventivnim ciklusima crteža, kao i u drugim likovnim medijima, u grafici, uljenim slikama ili u skulpturama, stvarajući u sintezi baštine i suvremene likovne misli autorsku interpretaciju.

U tom prožimanju različitih vrijednosti Švaljek je i oblikovao vlastiti izraz na iznimnim likovnim vrijednostima, kao i na onoj jedinstvenoj komponenti humora koju je kritika atributirala u prepoznatljivim odrednicama švaljekovskoga humora. Ta ga je humorna sastavnica i definirala kao autora britkih i sarkastičnih komentara na povijesne događaje i osobe, na obične teme i svakodnevne scene, kao i otkačenog kadriranja scena iz snova i tlapnji, iluzija i pričina stvarajući kroz plodna desetljeća likovni svijet duboko prožet švaljekovskim humorom.

Stoga je u svakom govoru o njegovu stvaralaštvu implicirana osim vrsna umijeća u brojnim likovnim tehnikama i značajka o golemoj i osebujnoj imaginaciji s kojom je i izgradio visoku i izdvojenu poziciju u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti.

Sad podsjećamo na te sastavnice njegova djela najviše zato jer nas je na njih potaknuo svečani kazališni zastor u dojmljivoj sintezi snažne likovne sugestivnosti.

Naime kazališni zastor koncipiran je na premisama koje smo nastojali istaknuti kao gradbene sastavnice Švaljekova slikarstva implicirane na velikoj površini platna kao stalnu vrijednost emanirajući prostorom kazališta golemom likovnom energijom.

Jer prostor je, kako precizira Henri Focillon „mjesto umjetničkog djela, ali nije dosta reći samo to da umjetničko djelo zauzima mjesto: ono postupa s njim po svojim potrebama, ono ga određuje; dapače, ono ga stvara onakvim kakvo mu je potrebno. Prostor u kojem se giba život jest zadanost kojoj se život pokorava…“ A nije li kazališni prostor mjesto gdje se giba život i gdje se, naime, njegova esencijalnost pokreće na daskama koje život znače kao obnovljeno postojanje kojemu glumac udahnjuje život?

U tim isprepletenim suprotnostima ljudskog postojanja konfrontirana različitim silama u dramaturgiji egzistencijalističke neizvjesnosti, u strahovima i nemirima, u radosnim i tužnim trenucima, u ljubavi i smrti, zamršenim situacijama i jednostavnim prizorima, u tragičnosti i komičnosti scena počinje i kazališna igra u misteriju scenskog govora… A upravo se ta tajanstvenost ljudskoga postojanja nastoji razotkriti kroz slike na sceni, kroz pokret i gestu, riječ i zvuk, kroz kazališnu predstavu.

U tom obnavljanju života na sceni, u njegovu uprizorivanju u kazališnom prostoru, glumac stvara svoje mjesto umjetničkog djela kao magiju kazališne igre, odnosno predstave, u kojoj i mi sudjelujemo svojim osjetilima vida i sluha spoznavši je gledanjem i slušanjem, osjećajima i mislima.

Prožimanje kazališne publike s prostorom kazališta Švaljek je oblikovao u novom likovnom mediju kazališnoga zastora kao neprolazan prizor prolaznoga trenutka kadrirajući ga kao stvaran događaj u jednom i statičnom, zamrznutom, a likovno dinamičnom činu inventivne slikarske režije stvarajući od prolaznosti kazališnog događaja vještim kistom vječnu svečanost kazališne igre.

Naime, na velikom platnu kazališnog zastora poentirao je ludičku komponentu zrcalnim „preslikom“ kazališnog interijera dupkom ispunjena publikom, rekli bismo, do posljednjeg mjesta. Slikar, međutim, ne opisuje i ne detaljizira ta narativna svojstva već ih rastvara u pikturalnu činjenicu izrazite likovne vrijednosti akcentirajući je prvenstveno kao gradbenu sastavnicu u čvrstoj kompoziciji slike. Smeđim, žutim i zlatnim trakama širokih linija u četverostrukom izvijanju kroz tamne dubine kazališnoga prostora dinamizirao je strukturu velikog zastora, a točkastim, gotovo poentelističkim mrljama vizualno naglasio njegovu površinu kao metafizičku prisutnost gledateljstva u svečanim ložama.

U toj dvokomponentnoj stvarnosti jednog čina, kazališnog događaja materijalizirana u mediju slike, Švaljek stvara kreativni proces koji tautokronijski uprizoruje kazališni čin u vizualni događaj kao duhovnu stvarnost. I tu vremensku ograničenost jednog trenutka, odnosno događaja u prostoru kazališta magijom likovnoga jezika oblikuje u neprolaznu vrijednost svojega djela.