Špicer pred domaćom publikom

Danas se malo mlađih hrvatskih opernih umjetnika može pohvaliti da su uspjeli u međunarodnoj opernoj umjetnosti. Onaj koji to može je tenor Krešimir Špicer, rođen 1976. u Slavonskome Brodu, koji je kao mladić dobio priliku studirati na Amsterdamskom konzervatoriju, graditi karijeru svestranoga vokalnog umjetnika te unatrag desetak godina posve se afirmirati na glazbenoj sceni. Tijekom tog razdoblja povremeno se vraćao ponekim hrvatskim pozornicama, no i dalje bio nedovoljno prepoznat, sve dok konačno nije svima upao u oči pjevajući svoju prvu opernu ulogu u Hrvatskoj, Orfeja u Zagrebu. Od tada Krešimira Špicera sve češće pozivaju u Hrvatsku, kao sudionika raznovrsnih glazbenih projekata. Ovoga prosinca vratio se u zagrebački HNK kao Eisenstein u opereti Šišmiš Johanna Straussa mlađeg, pjevajući svoju drugu opernu ulogu u Hrvatskoj, ali prvu na hrvatskom jeziku.

Ivana Lazar (Adela), Krešimir Špicer (Gabriel von Eisenstein), Tamara Franetović Felbinger (Rosalinda von Eisenstein)

Nedugo nakon premijere 10. prosinca u Zagrebu, Šišmiš je u režiji Krešimira Dolenčića i pod dirigentskim vodstvom Josipa Šega doletio 29. prosinca u Slavonski Brod. Gostovanje je, kao krunu vrlo uspješne radne godine, organizirala Kazališno-koncertna dvorana Ivana Brlić-Mažuranić u suradnji s Rotary klubom iz Slavonskog Broda, koji je tom prigodom pokazao rezultate projekta Izvrsnost je in, a riječ je o nekoliko odabranih vrsnih mladih ljudi (srednjoškolci, studenti i doktorand), koji su zaslužili prigodne novčane nagrade.

Nije često u nas da operna predstava vrlo brzo nakon premijere odlazi na gostovanje, stoga je zagrebački Šišmiš dočekan u Slavonskome Brodu s mjesec dana unaprijed rasprodanim gledalištem i oduševljenjem upućenim, dakako, jednomu od nositelja glazbenoscenske izvedbe, tenoru Krešimiru Špiceru, koji je tumačio Gabriela von Eisensteina, uzroka svih dogodovština, nepodopština i spletki koje će se kristalizirati u društvu oko njega. No isto tako valja reći da je odobravanje bilo upućeno zapravo gotovo isključivo Špicerovoj interpretaciji, što s jedne strane jest sindrom lokalne privrženosti, ali je s druge strane posljedica još jednog nedovoljno uspješno realizirana opernog projekta zagrebačkog HNK, koji kao institucija redovito nastoji pokazati aktualnost i provokativnost, ali u tomu jednako tako redovito ne uspijeva odmaknuti se dalje od okusa opće nedorečenosti.

Odabrana postava bila je slična premijernoj, no pjevačke prednosti i nedostaci (zapaženi, budimo jasni, u svih solista) nisu tu bili toliko presudni koliko jasna površnost redateljske vizije. Pomalo pomaknuta scensko-vizualna Dolenčićeva ideja, kojom Šišmiš kao da sliči filmskoj nadrealnosti Tima Burtona, mogla je dobro funkcionirati unutar oprečnosti crno-sivih nijansi scenografije, prekićenosti kostima i dojmljivosti osvjetljenja, da je Dolenčić nije napunio suvišnom karikaturalnošću u pjevačko-glumačkoj interpretaciji i u redateljskom nadopisivanju libreta kroz drugi i treći čin (s Falkeom kao voditeljem televizijskog spektakla i parodijom reklamnoga spota za pokretni zatvor).

Haffnerov i Genéeov libreto već u sebi nosi profinjenu komiku kombiniranu s ironičnošću, koju je samo potrebno finim nitima izvući van (u tradicionalnom ili modernom okviru, svejedno je), a ne forsirati je u smjeru lakrdijašenja. Upravo lakrdijaški doimali su se Rosalinda Tamare Franetović-Felbinger, Alfred Marka Cvetka i tamničar Fosch Dušana Bućana. Ivana Lazar solidno je, ali bez nužne sočnosti, dočarala sobaricu Adelu, isto tako Ozren Bilušić upravitelja zatvora Franka, a tako scenično pogodan lik Orlovski Marte Babić ostao je potpuno nedorečen. Pouzdanu karakterizaciju Falkea pružio je Ljubomir Puškarić, jedini bez prenemaganja na pozornici. Moglo bi se reći da su pjevački bili uglavnom spremniji nego glumački. Dodajmo da su baletno-plesne scene sadržajem bile promašene, a orkestar i zbor ništa više negoli uredni.

Najzaokruženiju ulogu kreirao je Krešimir Špicer, iako je i njegov Eisenstein katkada patio od napregnutosti. No pjevačka spremnost bila je na visokoj razini. Špicer je ove godine već pjevao Eisensteina, i to u prvoj, premijernoj, produkciji Straussova Šišmiša u Boljšoj teatru, gdje je moskovskoj publici postao poznat tumačeći Mozartova Idomenea. „Barokna opera samo je jedna od boja koja se nalazi u paleti mog repertoara“, komentirao je Špicer svoju orfejevsku prepoznatljivost u hrvatskome glazbenom krugu, pri gostovanju u Slavonskome Brodu. Njegova profesorica na Amsterdamskome konzervatoriju Cora Canne Meijer svaki je repertoar pjevala s iznimnom kvalitetom, istaknuo je Špicer. „Od nje sam dobio, prije svega, fenomenalan način gledanja na samo pjevanje i tehniku, tj. način pjevanja. Preko nje sam u jednakoj mjeri zavolio Lied, kao i oratorij, a ne samo operu. Shvatio sam koliko je važno poznavanje jezika, koliko je važno istinski razumjeti ono što pjevam, da bih to poslije interpretirao i prenio publici.“

Špicerova uvijek prisutna „samouvjerenost počiva na uloženom radu, dobro pripremljenoj ulozi, interpretaciji te povjerenju u glas i talent“, što rezultira zaigranošću na pozornici: „Oblačenjem kostima i nanošenjem šminke započinje neka vrsta metamorfoze, tijelo se puni adrenalinom i priprema za nešto između rada i igre. Scenografija i svjetlo prave ugođaj, kako za publiku, tako i za nas na sceni. Mislim da pjevači u operi, poput glumaca u kazalištu, moraju biti pomalo otkačeni, bez strahova, stalno inovativni i svjesni kolega na sceni. Velik je dio mog posla u trenutnoj inspiraciji, reakciji na ono što drugi na sceni u danom trenutku rade.“

Zamolili smo Špicera da komentira svoju izjavu da još petnaestak godina neće razmišljati o Wagneru, a i da Verdi može pričekati. „Uloge koje me čekaju teške su i naporne dramske uloge, za čiju je interpretaciju potrebna mentalna i fizička zrelost“, ističe Špicer. „Pripremanje uloga, poput Verdijeva Atille, Saint-Saënsova Samsona ili Wagnerova Sigmunda, proces je u kojemu cijelo tijelo mora biti spremno na nekoliko sati pjevanja kraj ogromnog orkestra i zbora. Moj je posao moći otpjevati osam predstava jedne od navedenih uloga, na primjer u Bastilli u Parizu, te nakon toga imati svjež glas za koncert u Concertgebouwu s izvedbom Schumannova ciklusa Pjesnikova ljubav. Drugim riječima, pjevanje teških, dramskih uloga traži određenu koordinaciju mišića potrebnih za pjevanje, pjevač je prisiljen rabiti samo mezzoforte i forte u glasu, pomalo se gubi finoća i fleksibilnost. Pjevač koji je dobro pripremljen za takav repertoar, a ta zrelost gradi se godinama, poslije nema sličnih problema te je kadar pjevati sve – što je moj san.“

Odlučno odbija pomisao na kompromise, koje smatra jednom od najopasnijih realnosti za pjevače. „Danas se od pjevača očekuje da pjevaju sve, dakle, ako si tenor, pjevaš tenorski repertoar, što je nemoguće. Primjerice, Pavarotti nije nikada pjevao njemački ili ruski repertoar, jer je dobro znao da nije za njega, a Corelli nije probao ni volio ni Rossinija ni Belinnija. Jedno je pjevati samo ariju iz neke opere na koncertu, a nešto sasvim drugo pjevati cijelu ulogu u operi. Ja ne želim praviti kompromise i prihvaćati ponude, ma kako zanimljive bile, pjevati uloge koje ne osjećam u svom glasu. Biram ono iza čega mogu stajati sto posto, i mentalno i glasovno.“

A nakon zagrebačke produkcije Straussova Šišmiša Krešimir Špicer najavio je idući operni projekt u Hrvatskoj. Bit će to Weberov Strijelac vilenjak u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.