Slikar između europskih horizonata i "našeg izraza"

Enormnom djelotvornošću i energijom slikara, grafičara, scenografa i ilustratora Ljubo Babić kreativno se ugradio u duhovnu povijest epohe

Mnogostrukim i dugotrajnim djelovanjem na hrvatskoj umjetničkoj, kulturnoj i intelektualnoj sceni, između dva svjetska rata, sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća, Ljubo Babić (Jastrebarsko, 1890 – Zagreb, 1974) ostavio je opus čija se kompleksnost i dosežnost teško sagledavala i iz blizine, u njegovih suvremenika, poput Miroslava Krleže, ali i s distance činila se teško obuhvatnom. Tako je Radovan Ivančević još prije tri desetljeća zaključio da „povijest ovog umjetnika nikada neće moći biti cjelovito napisana“.

Ipak, o sto dvadesetoj obljetnici rođenja ovoga slikara, scenografa i kostimografa, grafičara, likovnog pedagoga i kritičara, povjesničara umjetnosti, muzealca, književnika, urednika u Modernoj galeriji u Zagrebu priređena je sveobuhvatna retrospektivna izložba popraćena iscrpnim monografskim katalogom. Mjesto održavanja izložbe također je bitna referencija umjetnikove biografije: upravo on je autor njezina inauguralnoga postava iz 1920.

Proljetni pejzaž, 1933.

Za iznimno zahtjevan i važan projekt zaslužan je ženski autorski tim: Ivanka Reberski i kustosice Moderne galerije – Libuše Jirsak i Lada Bošnjak. Ivanka Reberski obradila je slikarski segment, Libuše Jirsak knjižnu opremu, plakate i postave, Lada Bošnjak Velagić scenografiju. O postavima Ljube Babića u katalogu piše Jasenka Ferber Bogdan.

* * * *

LJUBO BABIĆ I MATICA HRVATSKA

Znanje i domoljublje – dobitna kombinacija

Plodna Babićeva suradnja s Maticom hrvatskom temeljila se na podudarnosti pogleda slikara i nekih dužnosnika MH na baštinsku i modernu kulturalnu i umjetničku problematiku i na načine njezina razrješavanja: pasioniranog izučavanja i čuvanja vrijednosti i argumentirane eliminacije „štetnih pojava“. On je vjerovao, zajedno s mnogima u Matici hrvatskoj, da je lijek za boljke – i poticaj za mlade – dobitna kombinacija vrhunskog profesionalizma (znanja) i samozatajnoga domoljublja (zanosa). Od Babića je pobudna misao: Samo onaj Hrvat, koji radi za dvojicu – radi za dobro Hrvatske.

· Igor Zidić (iz Ljubo Babić, Građa za Enciklopediju Matice hrvatske, Kolo I-II, 2009)

* * * *

Ante Rašić još je jednom obavio vrhunski postav izložbe unutar koje je svaka tematska jedinica predstavljena na zanimljiv i pregledan način. Studio Rašić potpisuje koncept i dizajn postava izložbe te vizualni identitet izložbe i grafičko oblikovanje.

Pred izlogom cvjećarne, 1929.

Podsjetimo da je veoma vrijedne doprinose poznavanju njegova opusa podarila povjesničarka umjetnosti Jelena Uskoković, koja je napisala predgovor kataloga već spomenute Babićeve posljednje retrospektivne izložbe, održane također u Modernoj galeriji 1976. Riječ je, napominje Reberski, o prvoj znanstveno utemeljenoj i vrsnoj interpretaciji Babićeva djela. Njime su se bavili i Radoslav Putar, Zdenko Tonković, Vladimir Maleković, Grgo Gamulin, Igor Zidić te Radovan Ivančević. Najnovije analize Babićevih vrhunskih ostvarenja donose Vera Horvat Pintarić u kapitalnoj knjizi Tradicija i moderna te Petar Prelog s elaboracijom Babićeve ključne teze našeg izraza.

Babić je interdisciplinarna tema naše povijesti umjetnosti i kulture, ona zadire i širi se kapilarno na brojna umjetnička i duhovna područja koja iz ovako sužena vidnog polja (samo na likovnu produkciju) ni ovom antologijskom retrospekcijom neće biti moguće proniknuti, ističe Ivanka Reberski u uvodnom tekstu kataloga.

Enormnom djelotvornošću i energijom slikara, grafičara, scenografa, ilustratora, opremanjem knjiga, izradom plakata, postavom muzeja i izložaba te širim interesom povjesničara umjetnosti, kustosa i muzeologa, likovnog pedagoga, promicatelja ideja i likovnih grupacija, pisca i putopisca Ljubo Babić se, tumači Ivanka Reberski, kreativno ugradio u duhovnu povijest epohe.

Iz postava izložbe: u sredini Crna zastava iz 1917.

Sudjelovao je u osnivanju Hrvatskoga proljetnog salona (1916), Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika (1923), Grupe četvorice (1928), Grupe trojice (1929), Grupe hrvatskih umjetnika (1936) i Hrvatskih umjetnika (1939).

Nadareni maler

Izložba je koncipirana kronološkom linijom, odnosno slijedom segmenata njegova bogatoga opusa. Jasno se razaznaju različite slikarske faze te dosljedna vjernost, mijenama unatoč, slikarskoj interpretaciji realiteta. O umjetniku se mnogo može saznati i putem njegovih vlastitih zapisa, pa tako u Sjećanjima iz djetinjstva doznajemo da se iskra likovne kreativnosti javila još u dječačkoj dobi u rodnom Jastrebarskom. Bavljenje scenografijom, unutar koje je ostvario najnaprednije avangardne dosege, također započinje u ranoj dobi. Iz autobiografskih crtica razaznaje se da mu je „prva i ponajbolja scena“ koju je sagradio još u Bjelovaru propala u selidbi, a iz istog razloga (zbog očeva sudačkog službovanja njegova se obitelj često selila po „cijeloj Hrvatskoj“) mnogi se njegovi radovi iz mladosti nisu nažalost sačuvali. Ljubo nije dobio očevu potporu, otac je njegov likovni interes popratio riječima: „Pa ti nisi drugoredaš, pa zašto bi onda bio maler? Ti tepec, ja bih s tebe nadbiskupa zagrebačkog, a ti hoćeš biti maler!“

Godine 1906. obitelj dolazi u Zagreb te mladić započinje polazi Crnčićevu i Čikoševu privatnu slikarsku školu, da bi dvije godine poslije upisao Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, koju pohađa do 1910. Pod Crnčićevim vodstvom usvaja maniru „zagrebačke slikarske škole“, koja je dominirala početkom prošloga stoljeća. Ivanka Reberski napominje kako je za žaljenje što se u to doba podredio Crnčićevoj kolorističkoj maniri, „jer je on već tada nekom svojom intuicijom bio na putu da nadraste tu našu domaću tradiciju postimpresionističkog slikanja“. Crnčić 1909. Babića i Mihovila Krušlina odvodi na Plase iznad Kvarnera, gdje su skupa naslikali triptih velikih dimenzija Pogled s Plasa. Babić samostalno radi desno krilo triptiha koji je godinu poslije bio izložen u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu te je izazvao zamjetan interes publike i stručne javnosti. Iste godine prvi put javno nastupa na zajedničkoj izložbi s kiparicom Ivom Simonović. Već se na toj se izložbi u Salonu Ulrich, na kojoj je prikazao raznorodan slikarski motivski i tehnički repertoar, istaknuo kao izniman portretist.

Godina 1910. bila je prijelomna. Naime tada nastupa na izložbi grupe Medulić skupa s Meštrovićem, Račkim, Vidovićem, Krizmanom. Predstavio se svojom, najvjerojatnije prvom, velikom figuralnom kompozicijom Ženidba kraljevića Marka. Medulićevska je epizoda, prema Ivanki Reberski, imala dalekosežan utjecaj na njegov dalji formativni razvoj. Upravo se tada rađa ideja o nacionalnom karakteru umjetnosti i o „našem izrazu u slikarstvu“. Tu će ideju razvijati i programatski razrađivati sve do njezina opredmećenja u razdoblju dosezanja pune slikarske zrelosti.

Iste 1910. odlazi u za hrvatske slikare prijelomno važan München. Razlog boravka bio je cijenjeni profesor Franz von Stück. Iako su njegov krug činili slikari poput Franza Marca ili Vasilija Kandinskog, Babić poput mnogih svojih sunarodnjaka ostaje imun na impulse onodobnih avangardnih pravaca. Tih se godina Babić posvećuje i grafici. Godine 1911. otiskuje ciklus bakropisa za grafičku mapu Ozalj. Iste će godine naslikati apartni autoportret Prozor u tom münchenskom atelijeru. Intrigantna je to introspekcija u kojoj se subjekt odmiče od izravna pogleda okretanjem prema velikoj površini prozora. Gotovo monokromna, sivo-bijela kompozicija u svojem rasplinuću odražava bit trenutka i raspoloženja. Dojmljiva je to meditacija o nužnom, teškom i primamljivom osamljivanju umjetnika u kojemu se istodobno crpe i iscrpljuje snaga i mogućnost kreativnog bitka.

Crvene zastave i religiozne slike

Nikada nije prihvatio apstrakciju, nije pao pod utjecaj Plavog jahača, a svoju će dosljednost sačuvati i za pariškoga boravka. Družio se s mnogim umjetnicima, Modiglijanijem recimo, školovao se na Académie de la Grande Chaumičre, obilazio muzeje i galerije. Trajno će se pak napajati na Manetovoj ostavštini, koja se posebno zrcali na njegovim pejzažnim ostvarenjima, a isti kadšto svjedoče i svjesno poštivanje određenih Van Goghovih stilskih invencija.

Unutar slikarske dionice, više od sto uljanih slika, pastela i akvarela, među mnogim antologijskim ostvarenjima posebnu pozornost privlači slika Crveni stjegovi iz 1919. Postoji još jedna verzija iz 1921, manjih dimenzija, u vlasništvu Hrvatskoga povijesnog muzeja u Zagrebu, a prvospomenuta slika danas se nalazi u privatnoj kolekciji. Slikar je zabilježio konkretan događaj, „pobjedu radničke socijalističke stranke u zagrebačkoj komuni“. U povorničkoj rijeci koja je sukljala niz Mesničku ulicu ne nazire se pojedinac, njegova volja i snaga utkane su u masu, dok će staccato-akcenti crvenih stjegova nagovijestiti novi ideološki i politički žar, koji će se tek rasplamsati na povijesnoj pozornici. U ekspresionističko doba Babić će se više puta posvetiti motivu zastava i stjegova – crvenih i crnih (slike naslovljene Crna zastava iz 1916. i 1918). Oni su reperi turbulentnih vremena i stanja duha, polazište za Babićeva produbljivanja slikarskih i egzistencijalnih pitanja. Taj je ciklus zaokružen konačno 1928. sjajnim akvareliranim crtežom Ilica 1928. Crne zastave što turobno padaju nad sablasno ispražnjenom ulicom kojom kroče samo malobrojni vojnici lamentiraju o smrti Stjepana Radića i Hrvatske.

Snažan ekspresionistički iskaz postiže na portretima, kao što su Portret Ljube Wiesnera iz 1916. Tu je i kapitalno slikarsko djelo Golgota iz 1917. Fantastične su njegove slike religiozne tematike kao što je Raspeće (pribijanje Krista na Križ) iz 1920, ali i Krist iz 1918. Dijagonala iskošena položaja Kristova tijela dramatično aspektira sudbinu Otkupitelja svijeta. Nedefiniran prostor na kojem se ističe tek crveno (!) kandilo nekako zazivlje ideju pozornice – pozornice na kojoj se, pred očima čovječanstva, odvija predstava prema Božjem naumu, odnosno jedan od njezinih najdramatičnijih činova.

Zanimljivo je kako Babić nije nikad prenosio svoju sliku na pozornicu. Naprotiv, on je stvarao nešto posve novo, sukladno zahtjevima pozornice, piše u navedenoj knjizi Vera Horvat Pintarić. Govoreći o izgubljenoj slici Iz Toleda (1920), Vera Horvat Pintarić navodi kako na slikarov način gledanja utječe njegovo scenografsko umijeće: on prikazuje zaleđe ulice, velik i prazan zid, a na njemu je križ pod zelenkastim nebom. Španjolsko je putovanje općenito iznjedrilo važan niz slikarskih ostvarenja. Na sebi svojstven način Babić će proniknuti u aspekte „novih realizama“ dvadesetih godina, a od posebne je važnosti njegova teza „o našem izrazu“ kojoj se posvetio u svojem četvrtom desetljeću. Ta je ideja ključala još od dodira s krugom medulićevaca, osvještavala se izvorima francuske umjetnosti – izravno za boravka u Parizu, ali i za ugošćavanja Izložbe suvremene francuske umjetnosti 1930. u Zagrebu. Tridesetih godina slika mrtve prirode s cvijećem, pejzaže – dalmatinskih i sjevernohrvatskih krajeva. Krajolici postaju nadahnuće za sintezu slikarskih i životnih iskustava. Tako će remek-djelo iz 1954. Tulove grede dojmljivo reminiscirati njegovu Golgotu. Kasnije godine donose svojevrsno povlačenje, osamljivanje, što je vjerojatno slijedilo i iz razočaranja. Zamire prijateljstvo s Miroslavom Krležom, koji je prema njemu kao prema mnogim drugim suvremenicima krojio stroge sudove. Vera Horvat Pintarić podsjeća kako je 1976. zapisao: „Bio je literat, a ne slikar, samo nam njegova poezija danas govori više nego mnoge glasne slike tih davnih dana kada se Ljubo probijao sa Crnčićevom paletom od Plasa, pa preko Pariza, do svog zavičajnog kampanilizma u vinogradima svetojanskim, a pitamo se, od tih njegovih motiva, koji je de Segonzak bolji?“

Ništa nije jednoznačno, te je taj odnos koji datira od 1914. bio za Babića vrlo poticajan. Ivanka Reberski ukazuje da su godine najintenzivnije suradnje s Krležom bile ujedno i najplodonosnije, kad se neizbrisivo ubilježio u našu kulturnu i umjetničku povijest, ne samo likovnu nego podjednako, ako ne i jače, u povijest hrvatskog kazališta s avangardno modernim scenografskim rješenjima, ali i podjednako suvremenim grafičkim dizajnom, ilustracijama i opremama knjiga. Iz tog odnosa proistekao je jedan od vrhunaca hrvatskoga portretnog slikarstva – Babićev portret Krleže iz 1918.

Dramatski osjećaj svijeta

Babićev scenski način gledanja, piše Lada Bošnjak Velagić, i dramatsko osjećanje svijeta sintetizirat će se u kazalištu s književnim i glazbenim izazovima, glumačkim mogućnostima, redateljskim zamislima i tehničkim datostima. U suradnji s Brankom Gavellom Ljubo Babić nastoji konstruirati prostorni model drame i vizualizirati njezin značaj. Svjetsko je priznanje za svoj rad doživio 1925, kada je u Parizu dobio Grand prix i zlatnu medalju na Exposition des arts decoratifs et industriels.

Ponovno moramo spomenuti Krležu – plakat iz 1919. Njegov Plamen smatra se najljepšim primjerom ekspresionističkog plakata. Ostavivši u teatru i na plakatima svoj najavangardniji iskorak, Babić je i na području oblikovanja knjige u Hrvatskoj izgradio jednu od kvalitativno i kvantitativno najvažnijih dionica. Još od ranoga djetinjstva gajio je svijest o ljepoti knjige te je poslije izradio na stotine naslovnica različitih književnih izdanja te mnogobrojne ilustracije. Narodne pripovijetke koje je 1911. za Maticu hrvatsku tiskala Dionička tiskara primjer su cjelokupna Babićeva oblikovanja. On je odredio, opisuje Libuše Jirsak, format, omot i način uveza, a izradio je i sve ilustracije koje su reproducirane u bakru kao autotipije. Inspiraciju za likove pronašao je, kao što je objasnio Kosta Strajnić, u Meštrovićevim originalnim tipovima.

Što se oblikovanja izložbi tiče, spomenimo tek da, kao što navodi Jasenka Ferber Bogdan, počevši od 1913, kada postavlja prvu samostalnu izložbu u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, Babić se kontinuirano bavi organizacijom i postavima izložbi važnih za ove prostore. Zaslužan je, kao što smo napisali, i za stalni postav Moderne galerije. Danas mu se ta institucija odužila velikim projektom koji će nastavak dobiti u ožujku ove godine, kada Društvo povjesničara umjetnosti organizira znanstveni simpozij Babićevi doprinosi hrvatskoj umjetnosti i kulturi.