Pornografijom u budućnost

U društvu gdje još ima smijeha ima i nade. Smijeh je znak da sve i nije tako beznadno, mračno, potonulo, da još ima duha koji nije nestao zajedno s lošom stvarnošću koja se guši u virtualnom kiču, koja uporno i žilavo ustrajava na materijalnome. Sraz materijalne pohlepe i trenuci otriježnjene realnosti, one koja se bori da preživi lošu stvarnost, da opstane kao utočište i spas dostojanstvu, tema su najnovijega crnohumornog teksta Amateri Borivoja Radakovića koji je praizveden 18. prosinca.

Ranko Zidarić, Goran Grgić , Vilim Matula i Petra Dugandžić u prizoru predstave Amateri

Nakon dramatizacije Kolarove Breze, u kojoj se bavio mentalitetom sela, njegovom mračnom stranom, a prije toga uspješne dramske trilogije Plavi grad u kojima se bavi tzv. urbanim temama u tranzicijsko (ne)vrijeme – marginalcima i gubitnicima; nogometnim navijačima i njihovim frustracijama (Dobrodošli u plavi pakao), misicom i reakcijom najbližih na njezino natjecanje (Miss nebodera za Miss svijeta) te problemom droge (Kaj sad?), Radaković se vratio luzerskoj tematici.

U satiričnoj komediji Amateri propituje crnohumornu stranu suvremenoga društva i njegovih marginalaca koji izlaz iz bijede pokušavaju naći, ne nekim zdravim pothvatom, nego „bolesnom ali profitnom granom društva, pornografijom“. Opet mu je glavni lik naša suvremenost, odnosno njezine žrtve, trojica gubitnika, koji iz bijede stvarnosti nastoje pobjeći koristeći se izopačenošću te stvarnosti. No stvarnost je, iako apstraktna persona, življa i djelotvornija od njihove želje i nauma.

Naime dva prijatelja; Grga, u svemu neuspješan, radi kao blagajnik u velikom trgovačkom centru za crkavicu, vara ga žena, nesiguran i podložan svemu, i Krap; vodoinstalater i snimatelj seoskih svadbi, papučar koji u svakom trenutku mora biti ženi na raspolaganju, a glumi velikog frajera. Takva dva čovjeka odluče izići iz bijede u kojoj žive i to naume ostvariti snimanjem pornografskoga filma na kojem će zaraditi bolju budućnost. Za to angažiraju Stelu, kurvu, i Kuku, kvartovskoga marginalca velikog „alata“, inače fanatičnog kladioničara i kompleksaša...

Premda je naizgled riječ o klišeiziranoj fabuli, likovi su itekako živi i uvjerljivi; oboružani uličnim vokabularom i psihologijom marginalaca željnih uspjeha, od površnih i duhovitih tipova postaju kompleksni karakteri u kojima se zrcali ne samo stvarnost nego i grotesknost vremena. Iz scene u scenu, iz situacije u situaciju bivaju koliko smiješni toliko i tragični, postaju osobe koje se suočavaju sa sudbinom i u njoj prepoznaju svoju nemoć.

Radaković se i ovaj put dokazuje kao pisac dobre ideje koju zna dosljedno provesti, a osobito se pokazuje vještim u građenju likova i pisanju dijaloga koji nose dramsku radnju. Iako englesko-američki đak, pristalica kritičkog realizma i drame koja tuče u lice, dokraja ne robuje zakonitostima takve dramaturgije, zanimaju ga naši problemi, a ne transponirana pomodnost kakvu često susrećemo u tekstovima nekih naših uglednih dramatičarki i dramatičara.

Ako je netko našao dobra redatelja svojih dramskih djela, onda ga je Radaković imao u Petru (Pjeru) Večeku, koji je preminuo nekoliko sati prije praizvedbe Amatera. Osim što je bio izniman, Veček je bio i hrabar redatelj, a ponad svega vrstan čitatelj stvarnosti, njezina zrcaljenja u sadašnjosti koja se često ne želi odmaknuti i sebe pogledati iz daljega, čime obiluje Radakovićevo dramsko pismo.

Veček je uvijek imao ironični odmak od stvarnosti. Zato je više od mnogih dobrih i vrsnih redatelja uranjao i tražio poticaje u suvremenom iščitavanju baštine ili pak djela koja su slovila kao svojevrstan kanon kakav je sebi i uz pomoć hrvatskog ulizivačkoga mentaliteta stekao Krleža. Pjer nije ustuknuo ni pred Fricom; prvi se usudio Gospodu Glembajeve uobičajiti, osloboditi krležijanske fraze i glumačke manire, koja je bila usvojena kao kanon u režiranju i igranju glembajevske trilogije.

Ta hrabost te redateljska znatiželja i invencija bili su odlika njegovih režija Radakovićeva dramskog opusa. Stvarajući svoje kazalište u kojem je našao mjesta i za Radakovića, kao i u prethodnim režijama tako i u režiji Amatera, Veček je nalazio sitnice u suigri glumaca koje su naglašavale te na redateljski vješt način isticale piščeve kvalitete. Nažalost nije vidio praizvedbu Amatera, nije vidio izniman rezultat koji se osobito očitovao u glumačkim interpretacijama.

Nakon dugo vremena moglo se uživati u glumačkom talentu Gorana Grgića (Grga), koji je kao malokad bio svjež, kreativan, oslobođen svake, pa i govorne manire, kojoj često nije nalazio pokriće i s kojom se godinama mučio. Grgić je studiozno i dosljedno odglumio gubitnika, kukavicu, rogonju, čovjeka koji se svega bojao, a opet željna svega suprotnoga, ponajviše uspjeha koji bi mu život promijenio iz temelja. Iako se nije realizirao, ipak je postao svjestan da i mane mogu biti vrline ako se ima stav, ako se ne strahuje od vlastite sjene.

Dostojna svake pohvale je i mlada Petra Dugandžić (Stela), koja je prostitutku igrala superiorno i nekonvencionalno, u svakom trenutku znala je glumački kreativno zaštititi svoje prodavano tijelo prijetnjom makroom i pokojom grubom frazom bosansko-ličkoga govora.

Ranko Zidarić (Krap) brzo je i smjerom mijenjao karakter velikog frajera u malog papučara. Bio je i razmetljiv i uštogljen, od samohvalisavca bi se pretvarao u strašljivca, potentni ljubavnik u hipu bi postajao ponizan sluga čim bi zazvonio mobitel i javila se žena. Bio je inspirativan partner u kojem su se zrcalile karakteri i sudbine drugih likova.

Kuka u interpretaciji Vilija Matule jedan je od suzdržanih, nesigurnih periferijskih likova koji su sretni da su poznati u svojoj četvrti, da se o njemu priča što god, samo da se priča. Iako je izabran da glumi frajera, u duši je naivno, umom ograničeno dijete, isfrustrirani oriđinal i veliki zaljubljenik nogometa i kladionica.