O tekstu izvan teksta

Uvod u lingvistiku teksta, posljednje izdanje biblioteke Palimpsest izdavačke kuće Disput, nije prijevod recentno objavljene knjige – original su Robert-Alain de Beaugrande i Wolfgang Ulrich Dressler objavili 1981, istovremeno na engleskom i njemačkom jeziku. Riječ je o knjizi koja je imala vrlo važnu ulogu u formiranju i razvoju lingvistike teksta, mlade discipline koja je nastala tek 1970-ih. Iza podatka da autorstvo dijele jedan američki i jedan austrijski lingvist te da se knjiga iste godine pojavila u engleskom i njemačkom izdanju stoji zanimljiva pozadinska priča. De Beaugrande je isprva trebao biti samo prevoditelj Dresslerove knjige Einführung in die Textlinguistik iz 1972. na engleski jezik. Kada pak 1976. Dressler i De Beaugrande dogovaraju prijevod, uviđaju da je proučavanje tekstova u međuvremenu doživjelo nezaobilazne promjene, ponajprije one interdisciplinarne naravi. Stoga odlučuju zajedno napisati novu verziju knjige u kojoj će integrirati zasade europskog strukturalizma i američke pragmalingvistike. Ponajprije se to odnosi na izlazak iz teksta i ulazak u složeno polje diskursa.

Činjenica da tek sada dobivamo prijevod na hrvatski jezik govori nam ponešto o prilikama lingvistike teksta u nas. Od 1970-ih godina važne radove o toj tematici objavljivali su Silić, Velčić, Glovacki-Bernardi, Ivanetić i Pintarić, ali nedostajalo nam je sustavna pregleda discipline. Nedavno je izašla i vrijedna knjiga Između redaka: studije o tekstu i diskursu (2008) Lade Badurina, u sklopu čijega projekta je i preveden De Beaugrandeov i Dresslerov Uvod. Pojavljivanje hrvatskoga prijevoda trideset godina nakon izlaska originala znak je da je riječ o djelu koje nam je i sada relevantno i koje će zasigurno donijeti nove impulse domaćoj lingvistici i učvrstiti zanimanje za proučavanje teksta kao komunikacijskoga događaja.

Naglašavanje komunikacijskog aspekta upućuje da se ispitivanje neće zaustaviti unutar granica teksta i formalne analize, već da će se odgovor na osnovno pitanje lingvistike teksta – što tekst čini tekstom – tražiti i izvan teksta, u kontekstu u kojemu se pojedini tekst pojavljuje. Središnji dio knjige čini iscrpna analiza kriterija tekstualnosti. Kriterija je sedam: kohezija (gramatičko povezivanje površinske strukture teksta), koherencija (utvrđivanje logičko-semantičkih koncepata i relacija koji čine svijet teksta te pridavanje smisla tekstu), intencionalnost (intencija autora teksta da stvori kohezivan i koherentan tekst), prihvatljivost (spremnost primatelja teksta da sudjeluje u diskursu prepoznavajući koheziju i podupirući koherenciju), informativnost (udio nepoznatih i nepretkazivih elemenata), situativnost (relevantnost teksta za komunikacijsku situaciju) i intertekstualnost (uvjetovanost recepcije teksta o poznavanju drugih tekstova i odgovarajuće tekstne vrste). Autori tekst definiraju kao komunikacijski događaj koji, da bi bio komunikativan, mora zadovoljiti svih sedam kriterija; izostane li koji, više pred sobom nemamo tekst nego ne-tekst. Uz ta konstitutivna načela, koja određuju što jest tekst, a što nije, nužna su i regulativna načela, koja kontroliraju komunikaciju tekstom: efikasnost, efektivnost i primjerenost. Efikasniji su oni tekstovi za čiju produkciju i recepciju nije potrebno uložiti velik napor, efektniji oni koji ostave snažniji dojam i postignu određeni cilj kod primatelja, a primjerenost ovisi o odnosu teksta i konteksta te načina realiziranja konstitutivnih načela. U situacijama kad se efikasnost i efektivnost međusobno potiru, između njih posreduje primjerenost. Autori navode primjer jednostavnog i čitljivog teksta, koji međutim upravo zbog svoje jednostavnosti uspijeva djelovati na čitatelja samo tako da u njemu izazove dosadu, dok teže razumljivi tekstovi mogu biti mnogo dojmljiviji.

U takve, neefikasne, a efektne vrste tekstova svakako pripadaju mnogi književni tekstovi, kojima ćemo u ovom prikazu posvetiti najviše prostora, uz napomenu da se autori nipošto ne ograničavaju samo na taj tip tekstova. Književni tekst određuju kao „tekst čiji se svijet nalazi u sustavnom alternativnom odnosu prema prihvaćenoj verziji ‘realnog svijeta’”, koji pak nije objektivna danost, nego se „razvija iz društvenog znanja, interakcija i pregovaranja”. Iz takvih postavki proizlazi jedna od funkcija književnosti – svijet teksta pomaže nam spoznati realni svijet (podsjetimo, spoznajnu ulogu umjetnosti zagovara i filozof Nelson Goodman, čiju je knjigu Načini svjetotvorstva Disput objavio prije dvije godine), a njegova alternativnost utječe na strategije oblikovanja teksta koje su nužno različite od onih u tekstnim vrstama koji sudjeluju u oblikovanju realnoga svijeta. Osobito se poetski tekstovi utječu nekonvencionalnim realizacijama jezičnih mogućnosti, ali upravo zato njihova tekstualna obilježja treba promatrati u odnosu na tekstnu vrstu kojoj pripadaju i okvir koji konstruira pojedini tekst. Stoga se ni verbalnim igrarijama i odstupanjima od normi svakodnevnoga jezika neće pridavati vrijednost sama po sebi, već će se težište staviti na motiviranost neočekivanih, nepoznatih elemenata u tekstu i prepoznavanje posebnoga smisla očekivanih, odnosno neiznenađujućih postupaka. Godinama su teoretičari književnosti, kritičari i stilističari prigovarali lingvistima koji su lingvističke metode primjenjivali na književna djela da privilegiraju izdvojena mjesta narušavanja norme i zanemaruju kontekst djela pa je ovakav kontinuistički i kontekstualni pristup koji nude De Beaugrande i Dressler dobrodošao proučavateljima književnosti. Oni će u knjizi pronaći i lingvističke i kognitivističke uvide u tretiranje neodređenosti, višeznačnosti i polivalentnosti s kojima se čitatelji suočavaju u manje koherentnim tekstovima. Ovisno o očekivanjima i predznanju s kojim prilaze tekstu, pojedini čitatelji ili skupine čitatelja takve tekstove mogu proglasiti i besmislenima (čak je i među studentima književnosti mnogo onih koji će upotrijebiti argument besmisla kao razlog opiranja suvremenoj poeziji), ali oni još uvijek ostaju tekstovi. Premda De Beaugrande i Dressler koheziju i koherenciju smatraju jedinim dvama kriterijima tekstualnosti koji su usmjereni na tekst, dok se ostalih pet usmjeravaju na korisnike tekstova i izvanjezični kontekst, iz činjenice da koherenciju realiziraju čitatelji proizlazi da ona nije samo svojstvo teksta. O ovisnosti koherencije, ali i kohezije o kontekstu iz vizure relativnosti granica teksta i konteksta opširno piše Lada Badurina u knjizi Između redaka, u kojoj nudi pregled De Beaugrandeovih i Dresslerovih teza u svjetlu suvremenih istraživanja teksta i diskursa.

Posljednje poglavlje razmatra mogućnosti interdisciplinarne primjene lingvistike teksta u kognitivnoj znanosti, sociologiji, kulturnoj antropologiji, psihijatriji, znanosti o književnosti, prevoditeljstvu, kontrastivnoj lingvistici, glotodidaktici, semiotici i računalnoj znanosti – nije li taj raspon disciplina najbolja preporuka Uvodu?