Lijepo, čisto i osvijetljeno

Monetova retrospektiva priređena o sto sedamdesetoj obljetnici njegova rođenja, izborom i postavom dvjestotinjak djela što iz privatnih što iz muzejskih fundusa, nedvojbeno se zaslužuje zvati pariškom izložbom godine

Svima je, pretpostavljam, jasno da je teško prirediti retrospektivu. Još je teže prirediti dobru retrospektivu, a najteže je, tim logičnim slijedom, prirediti fantastičnu retrospektivu. Takvom se, bez ikakvih prigovora, može nazvati izložba Claudea Moneta u pariškoj Grand Palais koja je otvorena još u drugoj polovici rujna. Organizatori izložbe, francuski Réunion des musées nationaux i pariški Musée d’Orsay, uspjeli su, obilježivši sto sedamdesetu obljetnicu Monetovoarođenja, prikupiti gotovo dvije stotine slika na, vrlo je izvjesno, pariškoj izložbi godine.

Doručak na travi (dio), 1865.

Monetova je izložba posložena tematski i kronološki, od njegovih prvih pejzaža, kada je zajedno s Frédéricom Bazilleom, kolegom iz studija Švicarca Charlesa Gleyrea, gdje je izučavao slikarstvo, šetao šumama Fontainebleaua i okolice poput Pločnika u Chaillyju iz 1865, do slike Japanskog mosta u Givernyju iz 1924. Veličanstveni opus koji je trajao više od šest desetljeća, od mladog Moneta koji slika po blatnjavim predjelima južno od Pariza do vremena kad je kao sijed, bradat gospodin u poznim godinama slikao na vlastitom posjedu u Givernyju, otprilike na pola puta između Pariza i Rouena. Iako je često putovao i slikao, od pariških predgrađa Argenteuila i Vetheuila, preko Le Havrea i Étretata u Normandiji do Londona i Venecije, Monet je zapravo pravi Parižanin. Kao mladić, s obitelji se iz Pariza preselio u Normandiju, gdje je do majčine smrti učio slikarstvo. Dolazio je u Pariz, gdje je u Louvreu slikao što je vidio. U Normandiji je crtao karikature sugrađana, ali je i odlazio u Honfleur, Sainte-Adresse i Trouville-sur-Mer i druga normandijska mjesta, gdje je slikao stare luke s jedrenjacima, divlje i kultivirane plaže, terase na plažama s prekrasnim pogledima na La Manche. Na tim se slikama nalaze i likovi dama sa suncobranima, lijepo odjevena gospoda u ladanju, zastave uhvaćene u vijorenju, ribari i male brodice propetih jedara, tipična primorska arhitektura, ali i predjeli čiste prirode, more koje zapljuskuje stjenovitu obalu, snijegom obavijene vedute. Nerijetko je te iste motive Monet slikao u različita doba dana, sur le motif, nešto što će do vrhunca dovesti u seriji rouenske katedrale nekoliko desetljeća poslije.

Razmišljanje. Gospođa Monet na počivaljci, 1870–1871.

Tu je nekako, u to normandijsko vrijeme, otprilike nastala vjerojatno najpoznatija Monetova slika Impression, soleil levant koja se nalazi u Musée Marmottan Monet i koja ni ovom prigodom nije napustila parišku Rue Louis Boilly i nema je na izložbi. S Renoirom je, nakon što se preselio u pariško jugozapadno predgrađe Bougival, slikao otočno kupalište na Seini, poznati La Grenouillčre. Često je boravio na rijeci i slikao je u različitim dijelovima dana i godišnjim dobima. Odlične su to vedute Bougivala te posebice Argenteuila, gdje slika luku, željeznički most preko Seine, promenadu, vinograde, jedriličarsku regatu, polje makova...

„Pariški Parižanin“, kako je sam sebe nazvao u razgovoru s novinarom Thiebald-Sissonom za Le Temps 1900, Monet se tome gradu vraćao u nekoliko navrata. Nakon Louvrea, gdje je slikao što je vidio, više ljude koje je promatrao s prozora nego kopije postava, Monet se u drugoj polovici sedamdesetih slikarski vraća u gradsko središte. Tada nastaju serije motiva velegrada – park Tuileries, željeznička postaja Saint Lazare... Godine 1878. nastanjuje se u Vétheuilu, sjeverozapadnom pariškom predgrađu. U nekoliko slijedećih godina mahom slika vedute i pejzaže tog gradića s karakterističnom crkvom, iznimnu seriju u kojoj studira površinu smrznute Seine s ledom koji se polako topi.

Stanica Saint Lazare, 1877.

Tražeći motive za svoje slikarstvo, Monet se vraća u Normandiju i tada, 1880-ih, nastaju poznati motivi morskih stijena iz različitih kutova slikanja u mjestima Dieppe, Pourville, Varnegeville i Étretat, referirajući se konkretno na morske vedute Gustava Courbeta nastale desetak i više godina ranije. Nedugo zatim Monet u potragu odlazi i do Mediterana. Tu slika prekrasne vrtove u Bordigheri kod San Rema, vedute Roquebrune-Cap-Martina, Antibes pod jutarnjim i poslijepodnevnim suncem... Prijatelju novinaru, književniku i likovnome kritičaru Gustavu Geffroyju pisao je kako je na Azurnoj obali lijepo, čisto i osvijetljeno te kako pliva u plavome zraku, a budućoj drugoj supruzi Alice Hoschedé piše kako je zapravo njegov posao – sunce. Neko je vrijeme proveo i u umjetničkim krugovima poznatog Belle-Île-en-Mer, otoka u Atlantiku, gdje također slika stijenje i more. Međutim, nije sve u Monetovu slikarstvu veduta ili pejzaž. Na pariškoj izložbi pokazane su i žanr-scene te nekoliko neobičnih mrtvih priroda s lovnim trofejima ili vazama s cvijećem i voćem, krizantemama.

U Nizozemskoj slika vangogovske motive vjetrenjača, a od Maneta preuzima doručke na travi. Doručci su sastavni dio Monetova figurativnog i portretističkog opusa. Velika trodijelna kompozicija Doručka na travi iz 1865. postavljena je u posebnoj sobi (doduše samo dva dijela), zajedno sa studijom na kojoj prepoznajemo Courbeta i Camille Monet, Claudeovu prvu ženu i čest model. Ponajviše je to prepoznatljivo u njegovim prizorima žena iz vrta, šetačima ili žene u zelenoj haljini. Na izložbi su također vrlo efektno postavljena dva istovjetna interijera s različitim postavima likova, Meditacija sa Camille, koja zamišljeno sjedi na sofi te njezin posmrtni portret. Posebne naglaske na izložbi dobili su i Monetovi stogovi sijena s atribucijama poput effet de gelée blanche, milieu du jour, effet du matin ili au soleil, serija topola u Givernyju te uz rijeku Epte te vizualne senzacije katedrale u Rouenu. Od njih tridesetak, u Parizu je, jedna pokraj druge, posloženo njih pet. Na cijeloj izložbi nema komparativnih materijala drugih autora, već je, što je vrlo zanimljivo, uz seriju Monetove rouenske katedrale postavljen „točkasti“ Set III – katedrala u Rouenu Roya Lichtensteina iz 1969. Monetovu retrospektivu na neki način zatvaraju radovi iz Londona; serija londonskih mostova i parlamenta, te iz Venecije; Canal Grande, Duždeva palača, San Giorgio Maggiore i Palazzo Contarini, dva grada gdje je Monet fizički osjetio maglu i svjetlost koju ona rastapa. Za kraj velike izložbe postavljeni su irisi, lopoči i žalosne vrbe iz vrta u Givernyju te studije za Grandes Décorations, koje radi po narudžbi za parišku Orangerie.

Radovi postavljeni na ovoj retrospektivi stigli su iz najrazličitijih strana svijeta, privatnih zbirki i muzejskih institucija, a sve, u ovome tekstu, navedene činjenice, biografske ili one koje se konkretno tiču nekog djela, imaju svoje uporište na zidovima, među stotinu sedamdeset i šest slika koje su po Grand Palais postavili kustosi Guy Cogeval, dvije Sylvie: Patin i Patry, Anne Roquebert iz Musée d’Orsay te Richard Thomson iz Edinburgha uz odličan postav francuskog dizajnera Huberta Le Galla. Cijelu izložbu, ukoliko je niste u mogućnosti osobno posjetiti, možete pronaći na posebnoj internetskoj stranici www.monet2010.com, gdje ćete virtualno prošetati uz glazbu Debussyja, Griffesa i Musorgskog. Primjer iz kojega i mi sami možemo mnogo naučiti.