Lica filmske poezije

Zahvaljujući u dobroj mjeri neorganiziranoj i neosmišljenoj repertoarnoj politici zagrebačkog art-kina Europa, u kojem se stječe dojam da je rad obnovljenoga kafića u predvorju važniji od tehničke i kvalitativne razine projekcija u dvorani, ambiciozniji su filmofili na samu kraju 2010. iznenada bili prisiljeni sastavljati nove top-liste najuspjelijih prošlogodišnjih kinopremijera. Tada su, naime, na repertoar zimi slabo grijana kina uvrštene sjajna egzistencijalna drama Poezija južnokorejskoga redatelja Chang-dong Leeja i kvalitativno ponešto inferiornije, no svakako vrlo sugestivno žanrovski srodno ostvarenje Četiri lica talijanskog autora Michelangela Frammartina, oba filma prethodno u studenom prikazana u sklopu revije Moviemanija u Movieplexu. Potpisnik ovih redaka Poeziju je odgledao tek u prvom tjednu ove godine, i već sad s priličnom sigurnošću može reći da je riječ o njegovu možda i nedostižnom favoritu za titulu najboljeg filma 2011.

Pjesme u nama

Scenarist i redatelj Chang-dong Lee jedan je od najdarovitijih novih svjetskih filmaša, ujedno i još jedan zapaženi predstavnik iznimno zanimljive i zasluženo epitetom velika označene suvremene južnokorejske kinematografije koju ključno definiraju kultni autori Ki-duk Kim, Chan-wook Park, Joon-ho Bong, Sung-su Kim i dijelom Je-gyu Kang. Dok se Sung-su Kim (Musa ratnik) i Je-gyu Kang (Shiri, Izgubljeno bratstvo) u djelima okreću žanrovski jasnim, akcijom nabijenim i komercijalnijim pričama, a Chan-wook Park nakon akcijske drame JSA: Joint Security Area svjetsku afirmaciju stječe izrazito nasilnom i gotovo šokantnom „trilogijom o osveti“, kompleksnim, naglašeno moralističkim, tragičnim i vizualno fascinantnim studijama ljudske naravi i destruktivnosti, Joon-ho Bong (Sjećanja na ubojstvo, Domaćin) i donekle Ki-duk Kim (Proljeće, ljeto, jesen, zima...i proljeće, Samaritanka) labave žanrovske okvire trilera, horora i psihološke drame rabe za kreiranje ironičnih i pesimističkih prikaza korejskog društva, svojevrsnih socioloških alegorija kojima ukazuju na društvene i pojedinačne devijacije. Ako se može suditi tek na temelju dva u nas ograničeno distribuirana redateljeva filma, tjeskobnih egzistencijalnih drama Peppermint Candy i Poezija, književnik i bivši srednjoškolski profesor Chang-dong Lee parnjak je Joon-ho Bonga, autor koji na angažiran način izlaže naizgled jednostavne, no zapravo vrlo složene i slojevite moralističke priče o nasilju i tragici kojima je prožeta svakodnevica tzv. običnih, malih ljudi.

Filmska pastorala spora ritma i snažnih refleksija dočarava cikličnost života (kadar iz filma Četiri lica)

Nakon što se u izvrsnom Peppermint Candyju, retrospektivno ispripovijedanoj intrigantnoj storiji o posljednjih dvadeset godina života samoubojice Yong-ho Kima, pozabavio nekima od ključnih događaja u suvremenoj južnokorejskoj povijesti, od tragičnih studentskih demonstracija početkom 1980-ih do azijske financijske krize tijekom 90-ih, istodobno se oslanjajući na snažnu simboliku koja je uključivala i provokativne historiografske i psihoanalitičke interpretacije, Lee se u Poeziji opet posvetio tragikom obilježenoj intimističkoj priči prostodušne, naivne i dobrodušne žene na pragu starosti. Ona je 66-godišnja Mija, mještanka gradića nedaleko Seula, koja unatoč neimaštini i teškoj egzistenciji koncentriranoj oko skrbi o lijenom i neposlušnom unuku, tinejdžeru Wooku, pokušava i u velikoj mjeri uspijeva održati privid dostojanstvena života. Za preživljavanje zarađujući kao povremena domaćica svog tjelesno hendikepirana vršnjaka Kanga, koji se oporavlja od moždanog udara, formalno neobrazovana i nenačitana, ali energična, vedra i optimistična Mija odluči krenuti na tečaj pisanja poezije, jer želi spoznati ljepotu i puninu svijeta oko sebe. No kako je film otvorila sekvenca u kojoj do zaigrane djece pored rijeke Han dopluta leš mlade utopljenice, gledatelj ispravno sluti da je pred Mijom nevesela i tjeskobna budućnost daleko od lirske lepršavosti i zaigranosti. Kad se ubrzo otkrije da je utopljenica iz rijeke Wookova školska kolegica koja je počinila samoubojstvo jer su je sociopatskim karakteristikama obilježen tinejdžer i petorica njegovih prijatelja šest mjeseci kontinuirano silovali, Mijin će se život odjednom raspasti. Dok je profesor na tečaju podučava kako u svrhu pjesničkoga nadahnuća istinski doživjeti svaki djelić svoje okoline i kako probuditi vlastiti kreativni potencijal i senzibilitet, uvijek u odjeću cvjetnog uzorka odjevena Mija shvaća da je posve zakazala kao odgojiteljica mladića kojega joj je na skrb ostavila neodgovorna razvedena kći. Roditelji pak djece zlostavljača koji su djevojku otjerali u smrt odlučili su kao svojevrsnu odštetu prikupiti veliku svotu novca za djevojčine roditelje, a Mija zna da svoj dio novca ne može nikako prikupiti. Da nevolja bude veća, liječnica joj je upravo dijagnosticirala uznapredovalu Alzheimerovu bolest zbog koje je već počela zaboravljati riječi, pa Mija zaključuje da ima još malo vremena za poravnavanje životnih računa i ostvarenje ambicija.

Sjetno umiranje

Vješto spajajući socijalni realizam, okrutnost ekstremnih životnih situacija, turobnost i pesimizam osobnih ljudskih drama i suptilne poetske trenutke koje podjednako dočarava riječju te estetiziranom i likovno dojmljivom vizualnošću, Lee stvara provokativnu i živu cjelinu koja funkcionira kao višeslojna metafora. Njegova Poezija nije samo dojmljiva studija kompleksnih međuljudskih odnosa u kojima iz najgorih okolnosti ponekad izbijaju najljepši detalji, niti tek snažan, osebujan i dubok filozofičan pogled na složenost i nepredvidljivost života, već i priča o neizbježnosti pristajanja na kompromise, pa i po najvećoj cijeni, kao i o posrednoj manje ili više svjesnoj pobuni protiv društvenih normi. Ukratko, zasad posljednje ostvarenje Chang-dong Leeja, koje redatelja smješta uz bok takvih imena kakva su Hirokazu Kore-eda i Aleksander Sokurov, zavređuje superlative i najtopliju preporuku.

Filmska pastorala

Promišljeno, poetično, začudno duhovito i filozofično bavljenje životom odlika je i filma Četiri lica 42-godišnjeg nagrađivanog videoumjetnika i bivšeg studenta arhitekture Michelangela Frammartina. Nadahnuto Pitagorinim naukom o međusobnoj povezanosti svih stvari, o broju četiri kao osnovi četverokuta, simbolu Zemlje i stabilnosti, te o kozliću kao žrtvenoj životinji koja je povezana s mitom o mliječnoj stazi iza koje u zvjezdanim vrtovima borave bogovi, to meditativno djelo pseudodokumentarističkoga postupka i spora ritma refleksivan je prikaz cikličnosti života predočene kroz četiri godišnja doba koja teku u slikovitom mjestašcu na brežuljku negdje u Calabriji. Postavljajući se u ulogu pedantna promatrača koji dugim statičnim kadrovima bilježi svakodnevicu mjesta s ritualima i proslavama vjerskih blagdana njegovih stanovnika, autor kreira svojevrsnu poemu u četiri čina, pastoralu koja govoreći o nekoj mikrozajednici metaforički govori o čitavom svijetu.

Lee ponovno tematizira dramsku svakodnevicu običnih, malih ljudi (kadar iz filma Poezija)

Polazeći od zapravo nepostojećeg zapleta u središtu kojega je bolesni stari pastir koji brinući se o stadu koza živi posljednje dane, redatelj sugestivno dočarava prolaznost vremena i čovjekova bivstvovanja, na pozornici na kojoj se inscenacijom Kristove pasije slavi Uskrs i pravi ugljen. Nakon što starac umre, a koze se razbježe po mjestu i njegovoj kući, na svijet će doći malo, znatiželjno i izgubljeno jare, koje će naposljetku zalutati u šumi. Dijelovi s izradom ugljena i okotom janjeta simboliziraju i slave život i njegovu energiju, dok oni sa starčevim umiranjem i obaranjem visokog drveta govore o smrti. Autor pritom sve detalje uspijeva vrlo sugestivno zabilježiti pronalaženjem optimalnih kutova snimanja, uporabom prirodnog svjetla i hvatanjem trenutaka najbogatijih sadržajem i značenjem. Tuga i sjeta provlače se čitavim filmom kao znakovi polagana umiranja mjesta, a cjelina je realizirana bez riječi, s tek ponekim nerazumljivim uzvikom u daljini, grajom ljudi koji obaraju drvo, plačem djeteta ili lavežom psa. Ono što je bitno zvukovi su (iz) prirode, zbog čega u filmu nema ni glazbe, točnije kao glazba funkcionira kakofonija kozjih zvonaca, pucketanje karboniziranoga drva i vjetar koji zavija u krošnjama drveća. Naslov Četiri lica namijenjen je strpljivijim i ambicioznijim gledateljima koji znaju cijeniti radikalnije autorske eksperimente.