Hvarski bili i crni bratimi na Kosovu i u Makedoniji

Zahvaljujući sjajnim kazališnim izvedbama Hvarskoga pučkog kazališta, starohrvatska je čakavica zazvučala u Makedoniji i na Kosovu

Crni i bijeli bratimi iz grada Hvara već punih četrdeset godina izvode staro crkveno prikazanje, zapisano u 15. stoljeću, ali zacijelo igrano i koje stoljeće ranije, na raznim scenama u zemlji i svijetu, u kazalištima i domovima kulture, ali najčešće pred oltarima crkava u gradovima gdje gostuju. Tako je bilo posvud u domovini, ali i u Europi, među našijencima (Italija, Austrija, Švicarska, Mađarska, Češka, Slovačka, Srbija, Crna Gora, Rumunjska...), pa i izvan nje, u Južnoj Americi, u latinoameričkim katedralama u Brazilu (Brasilia i Săo Paulo), Urugvaju (Montevideo) i Argentini (Buenos Aires), a tako je, dakako, bilo i na najnovijem njihovu desetodnevnom gostovanju u Makedoniji i na Kosovu. Zaljubljenici u svoj jezik, Hvarani već četrdeset godina, neki još od hvarske praizvedbe u srpnju 1970, ustraju u scenskom govoru stare naše čakavice, u jezičnoj arheologiji hvarske provenijencije, onoj kakvom su nekad govorili njihovi preci, a koju na današnja usta najvjernije mogu odigrati jedino njihovi izravni potomci, članovi Hvarskoga pučkog kazališta.

Skopje: pogled na tvrđavu Kale

Ovoj sad već, gotovo da bi se moglo reći, planetarnoj recepciji i začudnom doživljaju Prikazanja života svetog Lovrinca Mučenika na staroj hvarskoj čakavici kumuje nekoliko presudnih čimbenika: jedan smo već izrekli, a nalazi se u silovitoj literarnoj fakturi sama jezika, osmeračkoga stiha, onom jakom genetskom kodu staroga govora koji plijeni već i samom svojom glazbom u svakodnevlju današnih hvarskih žitelja. Tu je zatim i ta hvarska strastvena zaigranost vlastitom baštinom, draž jezika starih korijena i interes za ono najdragocjenije u njemu, za drevnu riječ s početaka naše književne baštine, koja izaziva ponos i potiče nove motive glede temeljnih pitanja o vlastitom identitetu, pitanja koji smo to i kakvi nekad bili, a praktično, služeći se starim jezikom, na sve to najvjerodostojnije mogu dati odgovor sami Hvarani, sudionici dramskoga čina i velikog jezika u obliku, u kojem se dijelom i danas javlja na hvarskom trgu i uzbuđuje svojom arheologijom, plastičnim prikazima naravi i svim prijeporima jednoga doba, jezičkim blagom koje je vrijedno svakoga respekta.

Zasluge Marina Carića

Ipak, u bezrezervnoj ljubavi prema vlastitoj jezičnoj arheologiji najveći je redatelj Marin Carić i njegov afinitet za stare zavičajne pisce i njihovo viđenje na sceni, ne samo profesionalnoj, na koju ih je također postavljao, već posebno na amaterskoj, iz čijeg je miljea i sam ponikao, što je bilo i logično za teatrofila rođena nedaleko od kultnog Semitecolova teatra iz 1612. u Hvaru (anno pacis secundo), prvog u izvornom obličju sačuvana komunalnog kazališta u Europi.

Carić je nažalost preminuo prije deset godina i ostavio hrvatsku kazališnu scenu bez većih prinosa, osobito na oživljavanju i dramatizaciji naših starih tekstova. To se odnosi i na ostale stare hvarske tekstove, prije svega na čuveno Ribanje i ribarsko prigovaranje starigradskoga vlastelina i pjesnika Petra Hektorovića, koje su Hvarani i na ovoj turneji sa žarom znali odigrati, odmarajući se Hektorovićevim aleksandrincem od narodnog osmerca u prikazanju martirija svetoga Lovre, ali i na one koje su potekle iz pera Hanibala Lucića (Robinja), Martina Benetovića (Hvarkinja), Marina Gazarovića (Murat Gusar) i druge, neke i novijeg datuma (Lucija Rudan: Stori letrat, i druge). Igrajući Carićeve hit-režije hvarska družina svaku predstavu igra kao svojevrstan hommage neprežaljenom redatelju, čija je smrt ostavila veliku prazninu u hrvatskom, a napose u hvarskom kazališnom iskustvu (kao što znamo, Hvar je nakon Dubrovnika bio najizrazitije renesansno humanističko središte na našoj obali).

S takvom sviješću o kazalištu, koje je jedinstven signal iz baštine, znak koji se ne troši već svakim novim nastupom obnavlja, potvrđuje i multiplicira, a za koju je, stječe se dojam, družina potomaka Hanibala Lucića gotovo životno zainteresirana, Hvarani su se našli na Kosovu i u Makedoniji spravni za još jednu veliku zadaću, širenje svoje baštinske riječi na područja od kojih nas zacijelo dijeli, koliko se poznajemo, nekoliko svjetlosnih godina daleko. No kazalište ne bi bilo to što jest, da nije univerzalnije od gole replike. To nije jezik koji osvaja, već u kojem se uživa, a za cjelovit dojam valja gledalištu ipak pojasniti bitne koordinate radnje i uputiti ga da obrati posebnu pozornost na glazbu jezika da bi sve ostalo bilo jasnije i svi postupci aktera Nikše Kovačevića (Lovrinac), Prošpera Miličiča (Papa Sisto), Jackeya Milatića (cesar Decij) i brojnih drugih, ukupno dvadesetak crnih i bijelih bratima (predstava se igra kao izvedba dvije bratovštinske družine, bez prisutnosti ženskih aktera – muški igraju i ženske likove), bile bliže i prihvatljivije.

U najmlađoj europskoj državi

Priština je glavni grad najmlađe europske samostalne države, premda Srbi kažu da se Kosova, „svete zemlje srpske”, nikad neće odreći. No grad ipak djeluje mirno, ali i življe nego što se može očekivati u ovo hladno snježno doba. Ako niste znali, pučanstvo se Prištine povećalo od oko 200–250 tisuća prije rata iz devedesetih do današnjih, kažu, 800–900 tisuća (ipak, službeno se procjenjuje da ih ima 550–600 tisuća), od čega su većinom Albanci, a ostali (manji dio) Srbi, Bošnjaci, Romi i Turci (Kosovo inače broji između 2,5 i 3 milijuna stanovnika). Sve u svemu, grad socrealističke arhitektonske ikonografije nadomak Šar-planine pod upravom UN-a upravno je, kulturno, obrazovno i gospodarsko središte države, u njemu se dosta gradi, ali – kažu nam kritički nastrojeni domaćini – ne baš planski.

Dok smo pod brižnim okom vlasnice šjore Antonete i ukućana boravili u vrlo pristojnom obiteljskom hotelu Aldi, preko puta moderne zgrade prištinskog Sveučilišta, na Kosovu su bili izbori za predsjednika Republike. Dan uoči izbora taksisti (usput, ovdje su taksisti i sve drugo za naše pojmove jako jeftini) i drugi Albanci govorili su za predsjedničkog kandidata Hashima Taqija da je umiješan u trgovinu heroinom i vezan za korupciju. Ipak je malom većinom glasova izabran – uobičajeno na Balkanu i ponegdje okolo! No nismo osjetili neku osobitu euforiju. A što se tiče razgledanja grada i kupnje, vremena za baš i nismo imali, već navečer Hvarane je čekala predstava u katoličkoj prvostolnici.

Katederala prostrana, ali su domaćini čini se zaboravili najaviti predstavu pa su u publici uglavnom časne sestre, razumiju što im govorimo i predstavu prate s pomnjom, kao da suosjećaju s martirijem slavnoga sveca. Izaslanici iz Veleposlanstva RH u Prištini čestitali su Hvaranima na predstavi, s koje je izostao veleposlanik Zlatko Kramarić, književnik i političar, dugogodišnji gradonačenik Osijeka – morao je u Osijek zarad smrtnog slučaja u obitelji, a kad se vrati na posao, morat će produžiti za Makedoniji, na istu dužnost u Skopju. Večer zaključujemo izdvojeno, u obližnjem restoranu uz kosovske specijalitete. Mladi Kosovari kao da ne osjećaju globalnu recesiju, dosta vremena provode u kafićima i restoranima. A glumci u predstavi Ivica Tomičić Tajnikov i Nikša Bibić zvani Žižo obilaze novu monumentalnu katedralu Marije Terezije u izgradnji i posjećuju prizrenskog biskupa Dodëja Gjergija. Tajnikov je biskupu, koji je sa skopskim biskupom Kirom Stojanovim bio 6. veljače lani u Hvaru na proslavi 500. obljetnice čuda krvavog križa, darovao levandu i vlastoručno izdjelano drveno raspelo.

Tuga janjevskih Hrvata

Do Janjeva, najveće hrvatske enklave na Kosovu, 35 km jugoistočno od Prištine, vozimo se kao na destinaciju Bogu iza leđa. Već sam ulazak u selo, u kotlinici stiješnjenoj između visokih planina, ne doimlje se kao mjesto koje bi čovjek poželio posjetiti, a nekmoli tamo živjeti, pa ni u ovo adventsko predbožićno doba. Nekad je to zacijelo imalo smisla – ne bi se trgovci i rudari iz Dubrovnika i Bosne i Hercegovine, osnivači sela, onda, tijekom 14. stoljeća, odlučili ovdje naseliti i stoljećima zadržati katoličku vjeru i hrvatski identitet.

U međuvrenenu, naš su autobus usred sela opkolili mali Romi proseći što god se može. A mi se polusmrznutom stazom riskirajući padove između niskih zemljanih kuća (u šali osnovali smo i stranku SDK – sniga do kolina!), od kojih su mnoge jadne i nikakve, optužujuće urušene ili polusrušene, penjemo k župnoj crkvi sv. Nikole, koja opslužuje svih 298 Hrvata koliko ih je, kao manjina, ostalo u selu. Mnogi su odselili što u Prištinu, što u Zagreb, što u Kistanje blizu Benkovca. Doduše, kad se kaže Janjevo i Janjevci, pomisli se na ovu bijedu ovdje, na naše sunarodnjake kojima zacijelo nikada ovdje nije bilo ugodno, osobito ne od 1990. I zazebe nas oko srca – kakvu su perspektivu tu očekivali došljaci iz 1303, kad ih prvi ovdje put spominje papa Benedikt XII, a Janjevci tu godinu drže svojim rođenjem?

Crkva lijepa i prostrana, a uz nju župni stan, u kojem nam župnik don Matej Palić rado pokazuje poveće ulje na kojem sv. Nikola bdije iznad Janjeva s natpisom Sveti Nikola, čuvaj vjeru Janjevaca, a tu je upisana i već spomenuta godina dolaska naših. U sobi župnika na zidu vise Stepinac, papa Ivan Pavao II. i kardinal Bozanić. Teško je ovdje našima, priča don Matej, koji je o svemu očito dobro obaviješten i kojega unatoč svemu ne napušta optimizam i vedar pogled na stvari. Nudio je Milanu Lakošu i družini iz Hvara da ostanu koliko god hoće u Janjevu, organizirao bi im smještaj, hoće naši u tuđini da su blizu naših. No Hvarani su to ljubazno odbili, čeka ih još dosta putovanja, a ovdje su s vedrim župnikom izmijenili darove, dakako čipku hvarskih benediktinki, odnedavno na listi pod zaštitom UNESCO-a. Bogme se i zapjevalo. Naše, dalmatinske, klapske. Ni župnik ne osta dužan u pjevanju. Pjeva i Sebastijan Čolakić, predsjednik ovdašnjega hrvatskog društva Sv. Nikola, koji nas sa časnim sestrama poslužuje za stolom.

A župnik Palić zažarenih nam očiju priča povjesnicu Janjeva, govori o životu, problemima, rovovima rudače, istaknutim pojedincima, seobama, egzodusima, kulturnom životu, odnosima s vlastima... Do 1991. nekako se tu i živjelo, a od tada pod pritiskom Srba i nemira na Kosovu, osobito 1995, mnogi su prebjegli, najčešće u Hrvatsku. A hrvatski su đaci ovdje istupili iz obrazovnog sustava i školovali se privatno. Na Kosovu se sve teže bilo opredjeljivati kao Hrvat. Za ilustraciju, 1948. bilo je 5.290 Hrvata (0,7 posto stanovništva Kosova), godine 1971. bilo ih je 8.264, godine, a 1981. nešto manje (8.718 Hrvata, što znači 0,6 posto posto stanovništva Kosova), a 1991. ima ih 8.062 (0,4 posto ukupnog stanovništva), dok ih je 1998. bilo tek 1.800. Opadanje hrvatskog življa ovdje je i nadalje u trendu. Trenutno se u Janjevu kao i na cijelom Kosovu Hrvati osjećaju neugodno i ugroženo, čak negdje čitamo podatak da se razmišlja o mogućnosti cjelovita preseljenja Hrvata u Dubrovnik.

Odlazimo iz Janjeva tužniji nego kad smo dolazili u snijegom i ledom okovano selo. Dokle će Hrvati s hrabrim župnikom Matejom Palićem, kojega tu zovu i brzi pop, izdržati? Je li što pomogla hvarska predstava, prije koje su hrvatske učenice iz Janjeva odigrale kratki duhoviti igrokaz iz pera svog župnika? Ima li nade i tko može promijeniti ovo stanje? Vraćamo se u prištinski hotel, neraspoloženi za bilo što pametno. Sutra ujutro čeka nas put – granica s Makedonijom, Skopje, nastupi...

Dvije predstave u makedonskoj metropoli

Fakultet dramskih umjetnosti, Sveučilište sv. Ćirila i Metodija, piše na ulaznim vratima neugledne potleušice gdje makedonski budući glumci uče umijeće dramske umjetnosti. Predstavu je ovdje dogovorila Jelena Lužina, naša znanica iz Pule, koja već dugo godina živi u Skopju i profesorica je na tom fakultetu. No trenutno je na Krležinim danima u Osijeku pa se nećemo s njom vidjeti, ali tu je naš dragi kolega Želimir Ciglar, negdašnji kazališni kritičar zagrebačkoga Večernjeg lista, a sad je ovdje lektor na kroatistici Filološkog fakulteta i uskoro se vraća doma, svojima. Dvorana se doimlje poput starih dobrih underground scena – tu će Hvarani odigrati Ribanje i ribarsko prigovaranje Petra Hektorovića, prvu hrvatsku ribarsku eklogu, koju je Carić zamislio kao igru u konobi, metaforu plovidbe. U toj zamisli u tri dana ribarenja do Šolte i natrag svi glumci se tri puta mijenjaju. Moglo bi biti zanimljivo budućim glumcima, od kojih će neki zacijelo biti novi Petre Prličko, Kole Angelovski, Meto Jovanovski i drugi poznati glumci iz doba zajedničke države. No predstava samo što ne počne, a u gledalištu jedva pet gledatelja. Ipak, netko se od profesora smilovao i s nastave pustio studente glume da budu publika. Dakako, bili su vrlo zadovoljni viđenim, neki su se profesori i prisjetili toga starog hrvatskog teksta iz čitanki.

Hvarani igraju Prikazanje života svetog Lovrinca Mučenika u Janjevu (gore) i Strumici (sredina i dolje)

Tko ne pamti onaj razorni potres koji je ljeti 1963. sravnio glavni grad Makedonije? Sat na ulazu u željezničku postaju i danas pokazuje vrijeme kad je u onoj katastrofi stao. Razgledamo središte, prolazimo pored kipova makedonskih ikona, Ćirila i Metodija, Nauma i Klimenta Ohridskog pa preko Kamenog mosta na Trg Makedonija, gdje će se uskoro postaviti kip Aleksandra Makedonskog na visoko postolje „da ga vide i iz Grčke“, koja stalno nešto u vezi s Makedonijom prigovara! Tu blizu je i korzo s brončanim figurama prosjaka, šiparica, čistača cipela i drugih, živih šibicara i rijetkih prolaznika, a blizu je i memorijalni centar majke Tereze, pravim imenom Agnes Gonxha Bojaxhi, sa slikama i dokumentacijom, s teatrinom u podrumu i kapelicom na vrhu, jer je u blizini bila i rodna kuća nobelovke i blaženice, najpoznatije Albanke na svijetu, čije tijelo počiva u Kalkuti.

Navečer Hvarani prikazanje igraju pred glavnim oltarom katedrale Presvetog srca Isusova, moderne građevine koja izvana neodoljivo podsjeća na Le Corbusierov stil građevina. Crkva je prepuna, a tu su i biskup dr. Kiro Stojanov (hoćemo, pozdravit ćemo msgr. Marina Barišića u Splitu), apostolski nuncij Santo Abrilo, veleposlanik Ivan Kujundžić, savjetnica pri Veleposlanstvu Ivana Sutlić Perić (doskora odlazi na službu u Tiranu), župnik Mato Jaković, ravnatelj Caritasa i graditelj katedrale don Ante Cirimotić, predsjednica Zajednice Hrvata u Makedoniji Snježana Trojačanec i mnogi drugi. Hvarani igraju žešće nego ikada, katedrala se na kraju ori od pljeska. Veleposlanik u sakristiji priređuje domjenak – konačno, svi zadovoljni u svemu: predstava odlična, prijem odličan, potpuni uspjeh hrvatskoga starog jezika u Skopju, koji danas ima oko 600.000 stanovnika i doima se kao veliko gradilište.

Crkve juga

U Makedoniji Hvarane čekaju još dva grada da se uvjere u njihovo umijeće. Prolazimo pored Negotina i vinograda čuvenog Tikveša da bismo putujući na jugoistok zemlje stigli u Strumicu, rodni grad velikog Dušana Džamonje, sakrivenu iza klanca s poljem. Imamo i lijepi hotel Sirius i odmah nas eto u središtu grada da posjetimo crkvu u kojoj će hvarski sveti Lovre još jednom podnijeti muku. Crkva je grkokatoličkog istočnog obreda, to je prvi put da Hvarani igraju za tu vjeroispovijed. Također to je prva predstava koja se igrala u prostoru s podnim grijanjem, što je predstavi martirija s dosta ognja, našalio se Milan Lakoš, voditelj ekipe, dalo dodatnu uvjerljivost. Crkva istočnog obreda inače ne priznaje celibat, njihovi se svećenici još prije zaređenja žene i imaju djecu, a nakon toga, ako smo dobro shvatili, nema više ni vjenčanja ni rastava. Eto Hvaranima praktične primjene ekumene.

Naš autobus dočekuje parohijski vikar Georgije Poirazov i njemu uz skute malena kći Bojana, koja se voli smijati, ali se ne voli slikavati. Nailazi i otac Georgije Trajkov, paroh župe, domaćini u svemu izlaze Hvaranima u susret. Dopuštaju Hvaranima ulazak iza ikonostasa, čak i Hudobi, vragu kojega je Carić posudio iz Muke svete Margarite, a tumači ga Joško Martinić, te strašnim kocanima (krvnicima), koje predstavljaju otac i sin Zaninović. Vice, stariji Zaninović, ujedno je i predsjednik društva, zadužen posebno za spizu, a nje bude toliko da se odustane, osobito djeca, već kod predjela. Kako bilo da bilo, kolona bratima s tugaljivom pjesmom ušla je na čelu s Angelom (igra ga Klemente Zaninović, čiji otac Mili daje svjetlo predstavi) u još jednu crkvu, Uspenje na presveta Bogorodica.

Tko zapjeva pjesmu Bitola moj roden kraj, zna gdje se nalazi. Bitolj, kako se hrvatski grad izgovara, dolazi navodno od riječi obitelj. Po veličini je drugi grad u Makedoniji, nalazi se u južnom dijelu doline Pelagonije, između planina, nedaleko Ohrida, u povijesti je mijenjao imena. U antici je pored njega postojao važni grad Heraclea Lyncestis (Heraklov grad), koji je u 4. stoljeću prije nove ere osnovao Aleksandar Makedonski i dao mu ime po polubogu Heraklu za kojeg se držalo da je predak Filipu II. Danas je to važno arheološko nalazište, lokalitet na kojem su spomenici in situ, a mozaici za hladnih zima prekriveni pijeskom da se ne oštete. Bitola je oduvijek bila konzularni grad pa i danas u njemu jedanaest zemalja ima kozularna predstavništva, a jedno od njih je i hrvatsko, na čelu kojeg je počasni konzul Branko Maretić, rođeni Splićanin, već trideset godina uspješni zubar u Bitoli i ovdašnji predsjednik hrvatskoga društva Marko Marulić. Konzulat je inače 2006. otvorio tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Konzul Maretić rado poziva naše umjetnike i uvijek je pun inicijativa jer, kao što je poznato, Hrvati u Makedoniji nisu nacionalna manjina, ono što Makedonci u Hrvatskoj jesu, pa je utoliko aktivnost konzulata važnija.

Narodna knjižnica u Prištini

Hvarani su smješteni u dva manja hotela usred grada, blizu Centra za kulturu, posvećena braći Manaki, pionirima filma na Balkanu, u kojem se inače odvija filmski i fotofestival, a u gradu djeluje i jedno od najboljih makedonskih kazališta te odnedavno opera. I Bitola je pod snijegom i ledom, ništa lakše nego ljosnuti o tvrdu bjelinu, neke su vidjeli, a nekima se to dogodilo bez svjedoka. Prvi nastup Hvarani imaju u crkvi Presvetog srca Isusova u samu centru, uz glavnu ulicu. Župnik Janez Cerar zarad nevremena nešto kasni iz Skopja, ali ga eto ipak pred početak predstave. Jedva je dopustio da oslobodi prostor za igru i makne drveni oltar, kakvi su u crkve montirani u novije vrijeme da bi svećenici tijekom euharistije izravno mogli komunicirati s vjernicima. Bila je to 209. izvedba prikazanja, jedna od najboljih koje su Hvarani dosad odigrali.

Umjesto vječnog sunca – snijeg

Makedonija je inače puna javnih skulptura i kad bi se sve skupilo na jednome mjestu bilo bi to za popriličan broj muzeja i galerija. Samo u Skopju može se mnogo njih izbrojiti. I Bitola je sklona tradiciji, pred Centrom za kulturu monumentalni Milton Manaki ručno vrti svoju camera obscura, a preko puta ulice, malo sa strane, blizu našeg konzulata i kuće u kojoj je s jednom ovdašnjom krasoticom živio mlađahni Juraj Kastriotić Skenderbeg, nalazi se i poprsje Josipa Broza Tita. Zahvaljujući i Maretiću, lokalna televizija i radio prate Hvarane i pišu o njihovim predstavama (i konzulova kći novinarka je na TV-u), a drugu, Ribanje, igraju na sceni Doma kulture, čije gledalište može primiti 800 posjetitelja (odmah sa strane je i komorna dvorana sa 120 mjesta), što bi poželio imati svaki grad, pa i Split. Bojali smo se da neće biti dovoljno publike, ali smo se prevarili: nakupilo ih se, Hrvati i njihovi makedonski prijatelji odlično su reagirali na 113. izvedbu Hektorovićeva spjeva, a nakon toga u prostorijama hrvatskog društva Marko Marulić slavilo se i pjevalo – tko je izdržao – do kasno u noć.

Biti u ovom dijelu Makedonije, a ne skočiti do Ohrida, bio bi grijeh. I makedonska Atena nas je dočekala u snijegu na radost onih dječaka iz predstave koji su se svojski zaigrali grudanjem, a Maja Budrović, jedina žena u družini na ovom putovanju, sve lijepo fotografirala. Ledu nije odolio Fabijan Brkušić, u ranijoj postavi Lovrinac, a sada jedan od njegovih sudaca („tko bi gori...“) poskliznuvši se uza samu obalu jezera. Ipak, stiglo se vidjeti neke od ohridskih znamenitosti: antički teatar, Samuilov grad, crkve Sv. Jovan Kaneo, Sv. Sofija, Sv. Kliment Ohridski. U jednoj od ulica pod doksatima jedan nam je tiskar demonstrirao ručno pravljenje papira (kartona) od hrastove srži. Zanimljivo, jako zanimljivo. Kupljeno!

Zadnji dan turneje ostavili su Hvarani za Albaniju. Planirala se bila i predstava u Skadru, ali taj dio na sjeveru zemlje orlova (albanski Shqipëria znači Zemlja orlova) bio je poplavljen i evakuiran, a upravo je tu velika enklava Hrvata pa se taj nastup odgodio za neki drugi put, ako ga bude. Posjetili smo stoga Tiranu, točnije – uz pomoć Danijela Gortana iz našeg Veleposlanstva, njezino središte, razrovani glavni trg s brončanim konjanikom Skenderbegom (u punom su jeku radovi obnove), razgledali izvana neke građevine, nesuđeni mauzolej Envera Hoxhe, pretvoren u Dom kulture, koji nije saživio pa se razmišlja o rušenju (albanski je diktator pokopan na groblju kao običan građanin), zatim katedralu, nekoliko trgovačkih ulica, pogled na rotirajući restoran na vrhu jednog nebodera, rezidenciju Envera Hoxhe... Prošli smo i trgovačkim dijelom, obišli i robnu kuću kako bi se kupila koja sitnica, eventualno i konjak Skenderbeg za osvježenje. Stigli smo i večerati u restoranu u kojem nas je šef sale, nakon nekoliko uvodnih riječi na hrvatskom, zamolio da govorimo engleski – naš ga je jezik očito odveć posjećao na jedan drugi, susjedni...

Voziti noću kroz albanska i crnogorska bespuća do crnogorskog primorja, i to još usred mećave, bilo je na dušu vozača, koji su bili na visini zadatka. Jednom smo bili došli i do nekog mostića, ali su nas dobro naputili da se vratimo jer bi se konstrukcija pod nama mogla urušiti. Ipak smo se nakon dugog klackanja, kao da se vozimo po kozjim stazama, živi i zdravi dočepali Budve pa Boke, prijelaza Lepetane-Kamenari pa uz obalu sve do rastanka u Drveniku – Hvarani trajektom u Sućuraj pa do Hvara, a potpisani autobusom do Splita, gdje ima svega, samo, srećom, ne i snijega.