Gorgona u Vaništi

„No, što zapravo, jest (bila) Gorgona ostaje i do danas poput neke do kraja neodgonetnute zagonetke, ali i nedvojbeno znakovite i vrlo značajne umjetničke pojave“, piše Ješa Denegri u katalogu izložbe Vrijeme Gorgone i Postgorgone 1961 – 2010. Josip Vaništa konceptom te izložbe djelomično nam odgovara na to pitanje, pružajući, iz svoje perspektive, uvid u opus koji je iza Gorgone ostao, kako onaj materijalni, tako i duhovni u obliku filozofije, koja ni danas ne iščezava iz radova Josipa Vanište.

„Zagreb, mala bigotna sredina s jednom glavnom i dvije sporedne ulice, da se poslužim naslovom jedne Kleeove slike.” (J. Vaništa)

O tome koliko je Gorgona važna umjetničko-kulturna pojava u kontekstu širem od ovih prostora, ne treba sporiti. Njezino filozofsko utemeljenje jednako je važno kao i sam rezultat u obliku umjetničkog djela bilo koje vrste. Iako se stvaralaštvo Gorgone stavlja u kontekst filozofije čiji su pobornici bili njezini protagonisti, ne možemo se oteti dojmu da se ona često radikalno pojednostavnjuje.

Egzistencijalizam kao takav pojavljuje se desetljeće i pol prije nastanka Gorgone, ali upravo u šezdesetima nameće se kao globalni trend. Svijest o besmislu i apsurdnosti ljudskog postojanja koju je navedena filozofija afirmirala postala je temelj djelovanja umjetnika okupljenih pod zvučnim imenom Gorgone. U skladu s tim, vidjeli su svoju umjetnost kao neukorijenjenu u vremenu, mjestu, stvarima koje definiraju pojedinca, nego kao slobodnu, što im je i pošlo za rukom ostvariti u vremenu djelovanja grupe.

Na izložbi Josipa Vanište izloženi su radovi od predgorgonskog do postgorgonskoga razdoblja koji linearno pokazuju razvitak umjetničkoga genija. Preko uvodnih crteža pejzaža, ulica te apstrakcija, uvodi se posjetitelj u ono stvarno gorgonsko – kolaže, poigravanja sa slikom i tekstom te dokumentirane akcije. Gledajući ih ne smijemo zaboraviti da je upravo Gorgona uvela ponašanje kao umjetnički čin u hrvatsku umjetnost. Gorgonaši su prvi razvili akcije zasnovane na individualnoj mitologiji i premisi umjetnik kao institucija te prakticirali različite strategije ponašanja, čime su bili u skladu s recentnim umjetničkim kretanjima u Europi (to su istodobno radili i primjerice Yves Klein i Pietro Manzoni). Spominjući posljednjeg ne možemo zaobići netiskani broj svojevrsnog antičasopisa Gorgone, koji je trebao biti njegovo djelo. Interes Manzonija i mnogih drugih umjetnika za Gorgonu ne čudi, s obzirom da je riječ o jednom od prvih časopisa čija je svrha bila isključivo biti umjetničko djelo. Upravo se ovdje valja prisjetiti prvoga broja časopisa, također izložena u Gliptoteci, koji je bio konceptualno djelo Josipa Vanište. Izašao je 1961. i, kako sam Vaništa svjedoči, u prvi mah zbunio one koji su ga zapazili. Vaništu je zainteresirao predmet u izlogu trgovine u Vlaškoj ulici, on ga fotografira i objavljuje u spomenutom antičasopisu. Posljedice tog čina, kako i sami svjedočimo, bile su dalekosežne.

Ni katalog izložbe ne udaljuje se od takva gorgonaškog koncepta. Umjesto reprodukcija Vaništa u katalog stavlja opise svojih djela. Navedeno nije novost, prisjetit ćemo se samo njegove Srebrne linije iz 1964, u kojoj uz srebrnu liniju na bijeloj pozadini izlaže i detaljan opis slike ili pak njegove izložbe bez slika, s tek izloženim opisima. Takav koncept, poigravanja s tekstom i slikom, istodobno su radili i Baldessari i Kosuth, čime se još jednom pokazuje koliko su Gorgona, i Vaništa napose, dijelili tada aktualna umjetnička htijenja, filozofiju i formu.

Vaniština djela, suvremenija nama, tematiziraju proživljeno, segmente života na ovaj način otrgnute od zaborava. Najčešće se referiraju na djelovanje Gorgone, kao sjećanje i posveta protagonistima i prijateljima, ali i na neka nedavna zbivanja, poput fotografije trojanskoga konja napravljena za vrijeme prosvjeda u Vašavskoj. U svakom slučaju postupak je isti, svojstven Vaništi, nekonformistički, idejno britak, formalno zanimljiv. Kako piše Feđa Gavrilović u prilogu izložbi: „U današnjoj estradizaciji i banalizaciji umjetnosti, Vaništa uspijeva pronaći put, suptilan i estetski relevantan“, i njime ostaje vrijedan pozornosti jednako kao i u doba Gorgone.