Duh u ozračju smrti

Vodstvo Gradskoga dramskoga kazališta Gavella odlučilo se za iznimno hrabar repertoarni potez, uoči božićnih i novogodišnjih blagdana, 17. prosinca 2010, na svoju veliku pozornicu postavivši dramu Wit američke dramatičarke Margaret Edson. Mladom prevoditelju s engleskoga Tomislavu Kuzmanoviću na raspolaganju su bile i riječi pamet, duhovitost, razum, dovitljivost, mudrac, dosjetka, ali se odlučio za naslov Duh, povezavši ga na neki način sa Shakespeareovim Duhom Hamletova oca (Ghost of Hamlet’s Father). Šest dana prije premijere, 11. prosinca 2010, na vrhuncu stvaralačkih snaga, samo nekoliko mjeseci nakon otkrivena karcinoma, napustila nas je sjajna Marina Nemet, gavelijanska glumica, istaknuta članica Kazališta Gavella, koja je u profesionalni angažman u Frankopanskoj ušla prije dvadeset godina, a imala je životnu dob istovjetnu protagonističinoj u predstavi Wit. Samo dan nakon Gavelline premijere, a nekoliko sati prije svoje premijere Radakovićeve društvene komedije Amateri u zagrebačkom KNAP-u, kojom je trebao obilježiti četrdeset godina redateljskoga života na profesionalnoj kazališnoj pozornici, napustio nas je genijalni kazališni redatelj Petar Veček, koji se cijeloga života borio protiv laži i diletantizma, a za ljubav, istinu i strast u kazalištu. Odlazak jednoga od posljednjih gavelijanca, uz Ivicu Kunčevića Spaićeva najdražega i najistaknutijega studenta kazališne režije, i istinskoga redateljskog profesionalca koji je nekoliko godina i ravnao kazalištem Gavellina imena, u kojem je ostvario antologijske predstave, npr. Krležinu Gospodu Glembajeve i Shakespeareova Richarda III, obje snažno prožete Večekovom središnjom temom, prikazbom utjecaja duhova naših umrlih na naše živote, dogodio se nekoliko sati nakon premijere Duha.

Anja Šovagović Despot / Snimila Sandra Vitaljić

Redatelj Samo M. Strelec imao je i svoj osobni, jaki razlog postavljanja teksta, posvećujući režiju mami (i zato dodajući središnji inicijal između imena i prezimena), koja je umrla od raka u sličnim godinama kao i profesorica Bearing, i svim slobodnim samostalnim umjetnicima koji se bore s recesijom i ukidanjem poslova, nikad ne znajući koja će im predstava biti posljednja.

Potresan tekst Margaret Edson (r. 1961. u Washingtonu), diplomirane povjesničarke i magistrice književnosti, koja radi kao edukatorica djece, praizveden je 1995. u Kaliforniji, nekoliko godina nakon što je autorica osvojila Nagradu Dramske lige za nepostavljen dramski tekst. Godine 1999. dobiva i Pulitzerovu nagradu, pa se tekst uprizoruje na više američkih i europskih pozornica. Šira publika zna ga i po Nicholsovu filmu iz iz 2001. s Emmom Thompson u naslovnoj ulozi. Nijedan drugi autoričin tekst zasad nije izveden. Potresnosti drame pridonosi i autoričino iskustvo osamdesetih u bolnici u Washingtonu, u kojoj je kao službenica volontirala u Odjelu za AIDS/onkologiju.

Redatelj i scenograf Samo M. Strelec prostor supostojanja metafizičnosti i tjelesnosti (uz boje kostima na prijelazu prema onostranom kostimografa Lea Kulaša i osmišljeno oblikovanje svjetla Zdravka Stolnika) ostvaruje proširenjem Gavelline pozornice na velik dio gledališta, koje time postaje i sudioničkom pozornicom publike na intelektualnoj i bolničkoj sceni. Bolesnički krevet i okupljanje figura oko njega asocira na ikonografiju biblijskoga prizora, koju toplom, majčinskom koprenom naglašava Perica Martinović kao viša medicinska sestra Susie Monahan. Kršćanskoj skrbi suprotstavljeno je pretvaranje kreveta u predmet bešćutna znanstvenoga interesa koji ironično, hladno i uvjerljivo utjelovljuje izvrstan Sven Šestak kao mladi liječnik Jason Posner. Osamljenoj sveučilišnoj profesorici u kasnim četrdesetima, doktorici književnosti Vivian Bearing, koju na razini najboljih svojih uloga konkretizira Anja Šovagović Despot, stručnjakinji za englesku metafizičku književnost, a posebno poeziju Shakespeareova vršnjaka Johna Donnea, liječnik Harvey Kelekian, što ga glumački sugestivno, snažno a distancirano, ostvaruje Dražen Kühn, dijagnosticira četvrti stadij karcinoma jajnika i određuje agresivnu kemoterapiju.

Glumački vrhunac doživljuje se na samu kraju predstave, kad se stroga Vivianina mentorica s početka studija, sveučilišna profesorica E. M. Ashford, koju golemom osjećajnošću i dubokom glumačkom energijom ostvaruje Ingeborg Appelt, pojavljuje kao jedina prijateljica i posjetiteljica u sobi za onkologiju u trenutku kad Bearingova više ne može govoriti i kad joj donosi slikovnicu, objašnjavajući joj jednostavnu priču za djecu kao najdublju i najpotresniju priču o životu i smrti, o prijelazu tijela u duh. Anja Šovagović Despot u dokumentaristički uvjerljivu i teškom trenutku sluša je pokretima ruku i završnim disanjem i hropcem, stopivši se s ulogom.

Predstava o jednom pogrešno protumačenom zarezu iz desetoga Donneova Svetoga soneta (Death, be not proud...) s početka sveučilišne humanističke karijere pretvara se u predstavu o pogrešno vođenoj humanističkoj i medicinskoj znanosti, o zarezu koji nedostaje – o nebrizi za čovjeka, o bolničkim (ne)uvjetima, bešćutnim eksperimentima, o gubitku emocija u okrutnom svijetu karijerizma. Da je sudbinski zarez prepoznala publika, svjedoče uplakani gledatelji koji izlaze iz kazališta smrti i života, svjedočeći i o tome da Gavellino i gavelijansko poslanstvo ipak ima smisla.