Drukčiji londonski simfoničari

U subotu, 20. prosinca 2010, drugi je put u Hrvatskoj gostovao jedan od najslavnijih klasičnih instrumentalnih sastava, Londonski simfonijski orkestar, stigavši u Zagreb izravno iz Londona, posebno za koncert u ciklusu Lisinski subotom.

Ekskluzivno su, samo Zagreb te večeri, a idućeg dana i grad Palermo na Siciliji, imali jedini od svih europskih gradova čast čuti novi program što ga orkestar priređuje s dirigentom Sir Johnom Eliotom Gardinerom i jednom od najtraženijih violinistica današnjice, Viktorijom Mullovom, prije njihova nastupa u Londonu tri dana poslije u Barbican Centru. Maestro Gardiner tek je gost orkestra s kojim posljednjih godina izvodi djela Ludwiga van Beethovena, a za ovaj je program okupio skladbe autora ranoga njemačkog romantizma koji su djelovali neposredno nakon njega: Webera i Mendelssohna.

John Eliot Gardiner

Dirigent specijaliziran za povijesno osviještenu interpretaciju koji se proslavio izvedbama baroknog repertoara, a uz glazbu studirao i povijest, posljednjih se godina intenzivno bavi ranim 19. i ranim 20. stoljećem. Posebno mari za boje i ozračja kojih je u ovom orkestru mnoštvo, što nažalost nije u potpunosti moglo doći do izražaja prigodom prvoga gostovanja Londonskih simfoničara u Zagrebu 11. svibnja 2009. u Areni, kada su pod vodstvom svojega šefa dirigenta Valerija Gergijeva glazbenici bili ozvučeni. Reljefnost orkestralnog zvuka iskazana već u uvertiri Weberove opere Strijelac vilenjak, nastavila se u sjeni lirske geste, velike, ali vrlo skromne i jednostavne, violinistice Viktorije Mullove u Beethovenovu zahtjevnom violinskom koncertu, dok je prava senzacija bila u drugom dijelu večeri. Prvi put u povijesti koja sada broji 106 godina Londonski simfonijski orkestar se prema Gardinerovoj uputi digao na noge. Prvi se put nešto slično vidjelo i na podiju dvorane Lisinski. Svi su gudači osim violončelista Mendelssohnovu 4. simfoniju, Talijansku, izveli u stajaćem položaju imitirajući tako povijesnu sliku orkestra Gewandhaus, kojim u Leipzigu dirigira sam skladatelj. Time su svi glazbenici bili dodatno motivirani na solistički angažman u idealno stopljenu intenzivnom zvuku. Poseban doživljaj bio je i razgovor s maestrom Gardinerom i direktorom orkestra Lennoxom Mackenziem, koji je nakon koncerta na podiju dvorane vodio hrvatski dirigent Mladen Tarbuk, iz kojega ovdje donosimo izvatke:

„Sviđa mi se ideja da su se Berlioz i Mendelssohn susreli kao mladi, izvrsni skladatelji. Bilo je to u Rimu godine 1830. Francuz koji je bio potpuni luđak, pun strasti, uzbuđenja, ludih ideja i Mendelssohn, vrlo kultivirani njemački Židov, krajnje sofisticiran intelektualac. Zanimljivo je što su rekli jedan o drugome. Berlioz je u svojim memoarima zapisao: Upoznao sam divnog čovjeka pod imenom Felix Mendelssohn, genijalan je, tako je muzikalan, izvrsno svira klavir, jednostavno je odličan. Mendelssohn je o Berliozu rekao: Upoznao sam tog potpunog idiota. Moram reći da je Mendelssohn nakon toga bio vrlo fin prema Berliozu i kada je postao šef dirigent orkestra Gewandhaus u Leipzigu pozvao ga je dva-tri puta da dođe iz Pariza i dirigira svoja djela. Mendelssohn je vodio orkestar, bio je vrlo ponosan na njega, s izvrsnim violinistom na mjestu koncertnog majstora Ferdinandom Davidom. Slavni je violinist Joseph Joachim svirao treću violinu. Siguran sam da me želite pitati zašto je orkestar stajao svirajući Mahlerovu 4. simfoniju. Razlog leži u prekrasnoj sačuvanoj slici orkestra Gewandhaus iz Mendelssohnova doba s violinistima i violistima koji stoje. Ferdinand David stoji na mjestu koncertnog majstora. A među violinama vidimo i malog Joachima, koji je toliko nizak da mora stajati na posebnoj kutiji kako bi bio u istoj razini s ostalim glazbenicima.“

„Londonski simfonijski orkestar specifičan je ansambl. Imaju mnoge kvalitete, od kojih je tek jedna ta da su kadri dići se u 4 u jutro, dovesti se do londonska zračne luke Stansted, doletjeti ovamo samo sat vremena prije probe, odraditi probu i nakon toga briljantno odsvirati koncert. To je divno, ali glazbenici su u ovim teškim vremenima svagdje podcijenjeni. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj, ali mi to jako osjećamo u Londonu, Engleskoj, Velikoj Britaniji. Glazbenici se smatraju potrošnim luksuzom koji nije nužan, što je suludo, jer znamo da bi bez glazbe svi bili posve izgubljeni i mrtvi.“