Dojmljivost obične fotografije

Smjene godišnjih doba, hodanje, samo gledanje u zastore, sjedenje na klupi ili pecanje – život je sastavljen upravo od tih stvari, pitanje je samo možemo li istinski biti prisutni i ponovno ih otkrivati uživajući u njima umjesto da tražimo šokantne spektakle, brze preokrete i gotova pobjednička rješenja.

Ruski fotograf Zahar Kolovsky pokušao je u fotografiji običnih prizora koje je izložio u Muzeju Mimara pod naslovom Tragovi pokazati upravo takve vrijednosti, dekonstruirajući uz to još jedno shvaćanje o fotografiji, a to je da ona mora sadržavati neku neočekivanost, iskorak, kako bi bila zanimljiva i vizualno atraktivna.

Kiasma (fragment), 2001–2007.

Nekoliko je neobičnosti vezano uz te sasvim obične prizore. Prvo i najvažnije, iako su sasvim obični, oni su ipak vrlo dojmljivi i gledajući ih dobivamo osjećaj da nam je Kolovsky pokazao život sam. Oni su uz to i subjektivni i iako nemamo dojam nam Kolovsky nudi svoje prostore, staze po kojima neprestano hoda, ipak je riječ o prizorima koje je on odabrao kako bi nam pokazao životnost. Nadalje, prizori su sasvim očišćeni, zapravo – i to je vrlo važno – gotovo sasvim očišćeni. Riječ je o gotovo praznom uredskom prostoru, gotovo praznoj snježnoj ulici, o praznom prolazu i onom kroz koji trči dječak, o zastorima u jednoj sobi (i tu se gotovo ništa ne događa) i jednoj luci koja je opet naizgled obična i nezanimljiva. U svim prizorima ipak se događa nešto suptilno i nenametljivo. Na snježnoj cesti jesu ljudi i tragovi, u praznom prostoru jednako tako nekoliko je ljudi, na zastorima su svjetlo i sjene, a u luci na fotografiji koja se zove Dječak s ribičkim štapom jedan stariji par sjedi na klupi.

Ta prisutnost i pomak nenametljivo uznemiruje promatrača, ponekad je kadar fotografiranja sasvim graničan, pa prolazniku Kolovsky reže čak i dio glave. Slučajnost na fotografiji koju tako ističe uvodeći malene detalje daje fotografiji koja i dalje ostaje obična – dojmljivost. Uz to uveden je i element vremena. Možda je to najočitije u triptihu fotografija livade, u kojem Kolovsky opet sasvim nenametljivo dočarava rast trave, koketirajući s montažnim principom kao u videoumjetnosti.

U fotografijama livade i zastora na prozoru precizno i oštro vidljiv je svaki element prikazanoga i mi dobivamo dojam kao da je netko dugo i detaljno gledao u travu i zastore padajući u smireno stanje prisutnosti. Prisutnost, vrijeme, slučajnost koja je životnost i male razlike koje čine životnost, vrijednosti su i estetika Kolovskog i svojevrsna antiteza onima koje smo navikli gledati na suvremenim fotografijama glamura, agresivnih portreta, dinamike, jasnog i gotovog pomaka, prizorima koji nam senzaciju ugledanog nude lako i kao gotov, za uporabu spreman proizvod.

Fotografije Kolovoskog od nas traže sudjelovanje u njegovoj priči, za razliku drugih, koji nude snažne slike svoje mašte. Umjesto bombardiranja vizualnom senzacijom, Kolovsky predlaže mjesto gdje je moguće susresti se sa samim sobom. To je mjesto prisutnosti i trajanja u vremenu, koje nakon svih podražaja suvremenosti mora biti pojednostavnjeno i navoditi na nanovo otkrivanje.

Uz to, savršeno nenametljivo, prisutan je malen pomak u običnosti njegove fotografije koji čini ono što čini životnost. Jer život nije istup i spektakl, nego mali pomak, običnost koja je važna.

Kolovsky tako zadržava svoje fotografije običnima čineći ih ipak lijepima, kao što je život lijep u svojem običnom trajanju.