Cjelovito i vrijedno krizi usprkos

Izvješće, nažalost, valja početi podsjećanjem na nesmiljenu činjenicu teškoga gubitka. Naime, redom su, u zimu, proljeće i jesen, preminula tri iznimno važna člana Odbora Krležinih dana, koji su toj manifestaciji svaki na svoj način otpočetka davali ton i značaj: Nikola Batušić, Branimir Donat i Zvonimir Ivković

Dvadeset prvi Krležini dani održani su u Osijeku sa svim sadržajima kao i inače, unatoč problemima uzrokovanim općom financijskom krizom, za što ponajprije valja zahvaliti Branku Hećimoviću, predsjedniku Odbora KD-a od utemeljenja 1990. i agilnome intendantu osječkoga HNK-a Božidaru Šnajderu. A to znači da je priređeno trodnevno znanstveno savjetovanje s temom Naši i strani povjesničari hrvatske drame i kazališta, teatrolozi i kritičari, prikazane su četiri predstave, od toga tri u produkciji domaćina, osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta, otvorena je izložba Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU posvećena kazališnim ceduljama zagrebačkoga HNK-a od 1870. do 1895. te predstavljena dva zbornika – Trajnost čina u spomen Nikoli Batušiću i Krležini dani u Osijeku 2009. – i dvije knjige – Prvih četrdeset godina osječkoga HNK-a Dragana Mucića i Identitet, tekst, nacija Zlatka Kramarića.

Sandra Lončarić Tankosić u predstavi Lipa si, Teno!

Izvješće, nažalost, valja početi podsjećanjem na nesmiljenu činjenicu teškoga gubitka. Naime, redom su, u zimu, proljeće i jesen, preminula tri iznimno važna člana Odbora Krležinih dana koji su toj manifestaciji svaki na svoj način otpočetka davali ton i značaj: Nikola Batušić, Branimir Donat i Zvonimir Ivković. Akademik Batušić, nedvojbeno najveći hrvatski kazališni povjesničar uopće i vrstan teatrolog, duge je godine svojim prinosima u zbornicima KD-a novim detaljima znalački i ustrajno dograđivao svoju velebnu Povijest hrvatskoga kazališta. Zvonimir Ivković, dugogodišnji intendant osječkoga HNK-a i jedan od utemeljitelja KD-a, poslije duga izbivanja vratio se u Odbor prije dvije godine i odmah lani uspješno organizirao održavanje jedne sesije u pečuškome Hrvatskom kazalištu. Branimir Donat, zacijelo najproduktivniji hrvatski književni kritičar novijega razdoblja, marljivo je u zbornicima ispisivao osobne objekcije o najraznovrsnijim problemima hrvatske dramske književnosti i kazališta. Nije zgorega spomenuti da su Ivković i Donat autori prvih tekstova u prvome zborniku KD-a (Krležini dani u Osijeku 1987–1990–1991. HNK u Osijeku / Pedagoški fakultet Osijek – Zavod za književnost i teatrologiju HAZU Zagreb, Osijek – Zagreb, 1992). O njima tek koja riječ. Ivković u duhu ondašnjega strašnog i ponosnog doba piše iz opkoljena grada 1991. ushitni domoljubni članak u kojemu opisuje strahotu srbo-četničke agresije, ali i očituje čvrstu vjeru u „iskazivanje vlastitog prava na postojanje i očuvanje 85-godišnje tradicije Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku“. Potom Donat otvara blok tekstova s temom Krležino kazalište danas sa skupa održana 10. i 11. travnja 1990. Pod naslovom Mit o Krleži. Karneval oko kavanskog stola Donat svojim poznatim vrckavim i peckavim stilom obračunava s nekim aktualizacijama i osuvremenjivanjima Krleže u kazališnoj praksi.

Zato nikako nije kurtoazna fraza tvrdnja da bez tih osobnosti ništa na Krležinim danima, a onda susljedno ni u hrvatskoj misli o kazalištu, neće biti kao prije.

Drama u Osijeku danas

Vraćajući se na ovogodišnje Krležine dane, prije govora o teatrološkome skupu nameće se kratko promišljanje aktualnoga stanja osječkoga HNK-a u njegovu dramskom dijelu, jer čak tri predstave omogućuju prilično pouzdanu prosudbu o trenutnoj kvaliteti programa i ansambla nakon višegodišnje krize u vrijeme bivše uprave. Prikazane su ove predstave: Paralelni svjetovi Mire Gavrana u režiji Roberta Raponje, Lipa si, Teno! po motivima pripovijetke Josipa Kozarca u adaptaciji Sandre Lončarić Tankosić i Ivane Šojat Kuči te Krležina Leda u režiji Ivana Lea Lema. Posljednje dvije ujedno su najnovije produkcije Osječke drame. Uočljive su, dakako, razlike u kvaliteti triju kazališnih činâ, među kojima se vrsnoćom svih elemenata cjeline ističe sjajno uprizorenje izvrsne Gavranove drame. Vrlo je zanimljivo novo viđenje slavne Kozarčeve Tene u majstorskoj interpretaciji danas jedne od vodećih hrvatskih glumica, Sandre Lončarić Tankosić. Njezina ljepota udružena s velikim glumišnim potencijalom i scenskim nervom unose na pozornicu i prenose u gledalište teško izreciv fluid čara teatra. Premda je Lemova ideja po kojoj je radnju Lede iz građanskoga salona premjestio u neku arhetipsku prethistorijsku prašumu po sebi zanimljiva, realizacija je neuvjerljiva i pretenciozna. No glumački je ansambl, osobito njegov ljepši dio, zaigrao nadahnuto i angažirano. Može se, dakle, zaključiti da se osječki dramski ansambl pod umjetničkim vodstvom Roberta Raponje ponovno uzdigao do posve respektabilnih vrijednosnih standarda te se tako vratio u maticu hrvatskoga glumišta iz koje je neko vrijeme – ne svojom krivnjom! – bio ispao.

Preostaje nam sažeto nešto reći o priopćenjima koja su podnesena za teatrološkome skupu koji je, kako već rekosmo, bio posvećen hrvatskim kazališnim povjesničarima, kritičarima i teatrolozima, i to onima koji su već otišli u povijest.

Znanstveno savjetovanje

Uvodno je Boris Senker pročitao autoreferencijalno priopćenje s temom književnosti kao zavičaja. Željko Uvanović govorio je o talijansko-germanskim antipatijama naspram anglo-američkih simpatija u teatrološkoj i književno-povijesnoj prosudbi Držićeva djela, a pri starini su ostale i Zlata Šundalić (Hrvatska književna historiografija o smješnicama) i Lucija Ljubić (Istraživači povijesti isusovačkog kazališta u Hrvatskoj). Antonija Bogner-Šaban pozabavila se Ivom Raićem u svjetlu kritičkih reakcija na njegovu režiju Hamleta. Marijan Varjačić filozofijskim je diskursom osvijetlio Gavellin pojam su-igre (Mitspiel), a Sanja Majer-Bobetko istražila je hrvatsku opernu kritiku između dvaju svjetskih ratova na primjeru Gotovčeva Ere s onoga svijeta. Maja Đurinović znalački je i nadahnuto zborila o temi Hrvatska pera u apologiji plesnoga teatra, a prvi je dan skupa završio Alen Biskupović raščlanivši trinaest godina djelovanja kazališnoga kritičara osječkoga Hrvatskog lista 1929–1941), Ernesta Dirnbacha.

Drugi je dan najprije bio usmjeren prema analitičkim profilima nekih kritičara u hrvatskim jadranskim kazalištima. Ivan Bošković približio nam je kazališno-kritički profil splitskoga kritičara Ćire Čičin-Šaina, a Vlatko Perković upitao se zašto kritike Ćire Čulića, također Splićanina, otkrivaju zaustavljeno kazališno vrijeme. Jelena Lužina pak izvukla je iz zaborava kritičara pulskoga („iščezloga“, kako ga nazva) kazališta Vitomira Ujčića, dok sam se ja pozabavio kritičkim kroničarom riječkoga glumišta od 1955. do 1980, inače prvim intendantom riječkoga HNK Ivana pl. Zajca, Đurom Rošićem. Dalibor Paulik sustavno je pretražio muzikološko djelo Huberta Pettana s težištem na njegovim važnim istraživanjima stvaralaštva Ivana Zajca. Petar Selem govorio je o Nenadu Turkalju kao glazbenom i kazališnom kritičaru, opernom dramaturgu i redatelju. Branko Hećimović najavljenu temu o slovenskome kazališnom znalcu Dušanu Moravcu, koji se dosta bavio i hrvatskim temama, proširio je na još dvojicu književnih povjesničara koji su se sustavno bavili i hrvatskom dramskom književnošću, doduše u duhu unitarne kraljevskojugoslavenske ideologije troplemenskoga jedinstvena naroda u sklopu tzv. srpsko-hrvatsko-slovenske književnosti – to su Dragutin Prohaska i Čeh Frank Wollman. Uslijedio je blok priopćenja posvećenih osječkoj kazališnoj problematici. Dubravka Brunčić pozabavila se analitičarima drame i kazališta u osječkome časopisu Slavonija danas, Katarina Žeravica opisala je kazališni život Osijeka onako kako je to zapisano u kritikama Pavla Blažela, a Kristina Peternai Andrić govorila je o Draganu Muciću u kontekstu povijesti osječkoga kazališta.

Trećega je dana Helena Peričić zborila o Donatovu tumačenju Krleže četiri desetljeća poslije njegove knjige o Legendama, a Suzana Marjanić obradila je temu Branimir Donat – kritičar bez klape i/ili njegova posljednja knjiga „Od svjetla sufita do tame propadališta“. Mira Muhoberac propitala je teatrološke obzore Miljenka Foretića, a Ozana Iveković upitala se što je teatrološko i kazališno-povijesno u opusu Dalibora Foretića.

Skup je logično zaokružen blokom priopćenja o djelu Nikole Batušića. Hrvojka Mihanović-Salopek propitala je Batušićev doprinos razvoju nove percepcije dramskog djela Jakete Palmotića Dionorića, a Divna Mrdeža Antonina interese preminuloga velikana za kajkavski teatar. Branka Brlenić-Vujić ostala je u krugu svoga trajnog zanimanja za stilsku epohu secesije, pak je govorila o Batušićevim secesijskim prizorima kao poetici umjetnih svjetova u hrvatskoj i europskoj moderni. Napokon, Antun je Petrušić promislio značenje glazbe u životu i djelu Nikole Batušića.

Slovo zaključno

S obzirom da se, unatoč priličnoj iscrpnosti tematskih priopćenja, pokazalo da mnoge pojave i osobe iz kruga mrtvih hrvatskih i stranih povjesničara drame i kazališta, kazališnih kritičara i teatrologa nisu bile obuhvaćene na ovogodišnjemu znanstvenom savjetovanju, Odbor Krležinih dana zaključio je da se ista tema nastavi sljedeće godine. Tako bi se sa sljedeća dva zbornika dobila cjelina koja bi stručno i što je moguće potpunije zaokružila fenomen svega što pisanom riječi okružuje kazalište, a što dosad postoji samo u fragmentima.