Bijeg iz omeđenosti

Asocijativnost, i sama se riječ vrlo često nalazi na međi prepoznatljivih oblika i apstrakcije, odnosno vječno se pretvara iz jednoga stanja u drugo, iz stvarnoga u nestvarno, iz zbilje u ugodan ili neugodan san. Ona je, među ostalim, i jedna od dominantnih karakteristika skulptura mladoga kipara Stipana Kujundžića, koji je u Galeriji Matice hrvatske nedavno otvorio izložbu sastavljenu od dva različita ciklusa skulptura (likovni postav radio je arhitekt Mario Beusan) dodirnu točku kojih možemo pronaći u karakteristikama apstraktnosti, asocijativnosti, te je očigledno da kipar uzore pronalazi u prirodi. No zašto smo baš njegove skulpture nazvali asocijativnima, nije li tu riječ moguće primijeniti na cjelokupan vidljiv, a i nevidljiv svijet? Baš stoga što bi njegove skulpture mogle stajati kao primjer simbolične materijalizacije te riječi, jer se nalaze točno na preciznoj granici iz koje će se u promatračevim mislima stvoriti nova misao i ideja.

Atraktivan likovni postav izložbe napravio je arhitekt Mario Beusan

Zamrznute u pokretu, one bubre unutar sebe, od promatrača čak pomalo agresivno iziskujući kretanje misli koje se događa simultano s njihovim imaginarnim početkom kretnje. Spomenute se karakteristike nadasve odnose na ciklus intenzivno plavih skulptura, čiji je odveć intenzivan, neprirodan ton plave boje posve u skladu s materijalom u kojem su izvedene – plastikom, sintetikom. Te vrlo niske, oble skulpture doista bi se mogle nazvati podnima, jer ih osim navedenoga i njihova glavna os povlači prema zemlji. I plava, umjetna boja može se protumačiti kao ironičan komentar na te prizemljene oblake, ljudskom rukom zaodjenute u novo ruho. Drugi ciklus koji Kujundžić izlaže jest onaj koji bi se pak mogao nazvati zračnim, a sastoji se od drvenih skulptura koje su, moglo bi se reći, položene u zrak jer se svojom dužinom i svojim ravnim, oštrim i prijetećim linijama doista prostiru njime, dajući mu imaginarnu dubinu vode. Nastali skulpturalni ambijent u promatraču izaziva osjećaj nelagode, čemu pridonosi i glazba Ligetijeve Lux Aeternae i Consuctio Tibora Szirovicze. Ona je posrednik između prizemljenog i eteričnog svijeta, od kojih su oba zapravo neslobodna i prigušena; glazba baš poput asocijativnosti i Kujundžićevih skulptura balansira na međi zemaljskoga i nezemaljskoga te onoga koji to želi može osloboditi omeđenosti, čemu teže i Kujundžićeve skulpture.