Ambiciozan projekt slabe prezentacije

Izložba franjevačke umjetničke baštine, s dominantnom zastupljenošću djela talijanskih, ali i osobitim ostvarenjima domaćih umjetnika, važno je svjedočanstvo stoljetne uključenosti franjevačkog reda u život puka duž hrvatske obale Jadrana

Slijedom dugogodišnje prakse u muzejskom prostoru Klovićevih dvora postavljena je izložba Milost susreta u prepoznatljivu i ustaljenu konceptu tradicionalno osmišljenih sveobuhvatnih pregleda pojedinih crkvenih redova u Hrvatskoj, mišljena i namijenjena stručnoj i široj javnosti. Poput izložbenih projekata Tisuću godina hrvatske skulpture (1991), Isusovačka baština u Hrvata (1993), Hrvatska renesansa (2004), Prvih pet stoljeća hrvatske umjetnosti (2006), Dominikanci u Hrvatskoj (2008) i izložba posvećena 800. obljetnici dolaska sv. Franje na naše područje pokušaj je valorizacije i muzejske prezentacije spomeničke i kulturno-umjetničke baštine vezane uz postojanje i kulturno djelovanje, u ovom slučaju, franjevačkoga crkvenog reda unutar hrvatske Franjevačke provincije sv. Jeronima.

Nikola Božidarević, Triptih obućara Jurja Božidarevića, 1513.

U projektu su kao autori stručne koncepcije izložbe i tekstova izložbenog kataloga sudjelovali najrelevantniji hrvatski znanstvenici, od Igora Fiskovića, Radoslava Tomića i Miljenka Domijana, do Nikole Jakšića, Silvije Banić, Zoraide Demori Staničić, Stanislava Tuksara i fra Josipa Sopte. Izložbeni katalog vrlo je dobra nadopuna izložbi s tekstovima koji su na stručnoj razini predstavili i objedinili znanja o našoj arhitektonskoj i umjetničkoj baštini u razdoblju od kasnoga srednjeg vijeka do renesanse i baroka.

Franjevci na našem tlu

U 13. stoljeću, kada benediktinci, kao dotad jedini red na hrvatskom tlu, doživljavaju svoju kulminaciju, pojavljuju se u našim krajevima prosjački redovi franjevaca, dominikanaca i augustinaca. Franjevci i dominikanci su tada na nov način, suprotan institucionalno zatvorenom benediktinskom djelovanju, evanđeosku poruku približili običnim ljudima. Vodeći se načelima siromaštva, čistoće i poniznosti, po uzoru na Krista, franjevci su živjeli Evanđelje, a životom i riječju propovijedali ga običnom puku temeljeći djelovanje na Franjinim Regulama, a ostvarujući ih uglavnom u samostanima ili kao putujući misionari.

Ivan Petrov iz Milana ili Dujam Vušković iz Splita (?), Ugljanski poliptih, sredina 15. st.

Dolazak franjevaca na tlo Hrvatske i organiziranje njihove službe uslijedilo je nakon utemeljenja 12 provincija na općem saboru u Procijunkoli 1217, putem kojih se franjevački red širio i djelovao izvan granica Italije. Tradicionalna teorija bilježi osnivanje prve provincije u Hrvatskoj, pod imenom Provincia Sclavoniae s. Seraphini, između 1227. i 1232. sa sjedištem u Zadru, a poslije u Splitu, koja je 1393. na općem kapitulu u Kölnu, preimenovana u Provincia s. Hieronymi in Dalmatia. Već u drugoj polovici 14. stoljeća obuhvaćala je ona četiri kustodije: istarsku, rapsku, splitsko-zadarsku i dubrovačku s 29 samostana.

Izložba Milost susreta

Umjetnička ostavština današnjih dvadesetak samostana objedinjena je izložbom u prostoru prizemlja i prvoga kata, kronološki grupiranom unutar tri glavna razdoblja širenja i djelovanja, uspona i procvata franjevačkog reda Provincije sv. Jeronima. Temeljeći osnovnu koncepcijsku podjelu na staro doba s tematskom okosnicom u prikazivanju umjetnina, uspon Provincije u razdoblju 14. i 15. stoljeća, iz kojega vremena datiraju gotovo sve franjevačke crkve te zlatno doba predstavljeno umjetninama stranih, uglavnom mletačkih, umjetnika i djelima domaćih majstora ovom je izložbom prvi put objedinjena baština franjevačke redovničke zajednice u nacionalnoj prošlosti te je dan pregled kriterija i estetskih dimenzija proizašlih iz saveza crkvenoga reda i pučanstva kojemu se likovnim sredstvima propovijedalo u dugom nizu stoljeća. Izložba je osmišljena na način da se prikažu najreprezentativniji umjetnički predmeti (velik broj umjetnina nije mogao biti izložen zbog slabe očuvanosti ili pak zbog veličine) koji su se nabavljali za uređenje crkava i samostana kao i za obavljanje liturgijske službe: pisani dokumenti, slike, reljefi i skulpture u kamenu i drvu, liturgijski predmeti i ruho. Koncepcijski ponajviše se osjeća nedostatak bolje prezentacije arhitektonskog nasljeđa, kao funkcionalnog i logičnog okvira izloženim umjetninama, a koje je vrlo iscrpno obrađeno u izložbenom katalogu.

Blaž Jurjev Trogiranin, Raspelo, 1428.

Mišljena koncepcija pokazuje nedostatak kvalitetne muzeološke prezentacije, a očekivana interaktivnost i inovativnost u postavu potpuno je izostala. Osmišljeni likovni postav uglavnom se temelji na tamnijim koloritom obojene izložbene sobe i usmjerenom osvjetljenju zbog kojega je gotovo nemoguće iščitavati tekstualnu popratnu građu na zidu. Jasnoća likovnoga postava i dosljednost do kraja izložbenog prostora potpuno iščezava, tako da u zadnjim prostorijama ni zidovi nisu više obojeni, zidni su tekstovi izostali, a izlošci su postavljeni bez jasne tematske poveznice. Izložbeni prostor Klovićevih dvora je velik, neobuhvatan i gotovo uvijek nadvladava izložbenu koncepciju postava pa posjetitelj prelazi ispražnjene ogoljene hodnike da bi došao do iduće izložbene dvorane s eksponatima.

Posjet izložbi započinje sumarnim pregledom početaka franjevačkog djelovanja na tlu Hrvatske. Posjetitelj je tako upućen u prvoj prostoriji na prve pisane spomene franjevaca i franjevačkog samostana na tlu Hrvatske, a pjesmom, odnosno svojevrsnom molitvom sv. Franje Pohvala stvorova ili Pjesma brata Sunca (ne u dativu, kako je navedeno na izložbi) i simbolički uveden u svijet franjevačke upućenosti na slavljenje i blagoslivljanje Boga. U ostalim prostorijama izložena raspela, slike Bogorodice, oltarne pale, liturgijsko posuđe, iluminirani korali i knjige pokazuju visoku razinu likovne kulture kasnoga srednjeg vijeka. Možda je od najpoznatijih djela tog vremena raspelo Blaža Jurja Trogiranina koje se čuva u franjevačkoj crkvi u Stonu, a posebno ističem jedan od najraskošnijih poliptiha franjevačke provincije Ugljanski poliptih iz 15. stoljeća. U posljednjoj sobi prizemlja, koncepcijski nejasno, izloženo je najpopularnije i najpoznatije djelo iz hrvatske umjetničke baštine 17. stoljeća, Posljednja večera Matea Ponzonija, iz hvarske blagovaonice franjevačkoga samostana. Tu se posebno ističu dva vrijedna kodeksa iz poljudskog samostana, djela cijenjenog slikara i kipara fra Bonaventure Razmilovića Splićanina.

Visoka umjetnička svijest

Glavnina prvoga kata izložbenog prostora posvećena je umjetninama koje pokazuju vrijeme uzleta Provincije i estetske težnje franjevačkoga reda. U nizu od tri izložbene sobe dan je pregled najkvalitetnijih djela talijanskih umjetnika 15, 16. i 17. stoljeća, među kojima su Petar de Riboldis, Antonio i Bartolomeo Vivarini, Lorenzo Lotto, Francesco i Girolamo da Santa Croce, Bartolomeo Litterini, Lazaro Bastiani, Pietro Malombra, Benedetto Diana, Leonardo Bassano i Jacopo Palma Mlađi. Iz tog vremena izloženi su poliptisi našega poznatog renesansnog umjetnika Nikole Božidarevića i Lovre Dobričevića te raspela Jurja Petrovića. Posebnu skupinu izloženih umjetnina predstavljaju najpoznatiji čuvani primjeri kretskih ikona u nas – iz Krapnja (15. st.), Orebića (16. st.), Badije (prva pol. 15. st.), Hvara (16. st.) i Raba (15. st.). Nakon svojevrsna prostornog intermezza u kojemu su izloženi liturgijsko ruho i notni zapisi nastavljen je kronološki izložbeni slijed s umjetničkim slikama iz razdoblja 18. stoljeća, među kojima je i jedna slika Tripa Kokolje. U posljednjoj prostoriji izložbu zaključuju izlošci liturgijskoga ruha i liturgijskog posuđa novijih datuma.

Ovakva vrsta izložbe zasigurno zahtijeva interaktivni pristup, jer nije riječ samo o potrebi da se izloži različitost predmeta umjetnosti i umjetničkog obrta, nego da se sagleda i spozna uključenost franjevačkoga reda u društveni i gospodarski život na ovim područjima, kao i da se postavi karakter i obrisi graditeljske i umjetničke baštine vezane uz franjevački red duž istočne jadranske obale, od Rovinja do Kotora. Posjetitelj će svakako otići s izložbe sa spoznajom o franjevačkom visokom stupnju umjetničkog prosuđivanja, što je očito u dominantnoj zastupljenosti djela talijanske umjetnosti u franjevačkim crkvama, osobito mletačke, u razdoblju od duecenta do renesanse i baroka. Također je pokazana osobitost lokalne umjetničke tradicije primjercima vrijednih domaćih ostvarenja u djelima Blaža Jurja Trogiranina, Dujma Vuškovića, Lovre Dobričevića, Nikole Božidarevića, Jurja Petrovića, Ivana Duknovića, Marina Benetovića i Celestina Medovića. Izuzev određenih koncepcijskih slabosti i muzeološke nejasnosti izložba je, uz popratni katalog, vrijedan prinos valorizaciji umjetničke baštine na našem tlu u novom i drukčijem kontekstu, kao i važno svjedočanstvo o svećeničkom redu koji u povijest našeg naroda već stoljećima bilježi duboku prihvaćenost i uključenost u život puka.