Zapojmo svi od radosti!

Bože moj, kolike li sam Božiće dočekala i ispratila u ovoj rubrici! Već dvanaestu godinu iz broja u broj pišem u njoj. Svaki put nastojala sam o Božiću i Novoj godini, općenito o svim važnijim blagdanima, napisati što prigodno, ono što se tiče i dotiče blagdanskoga vremena. U proteklom razdoblju bilo je godina sretnih, manje sretnih, pa i nesretnih, no Božić bi uvijek – ako nikako drukčije, a ono sjećanjem na davno minule Božiće i ljude s kojima smo ih slavili – izmamio mir i sreću u duši što nas je u širem rodu ostalo i ovoliko koliko nas je još ostalo.

Božićne pjesme orile su se u našim crkvama i u vrijeme političke represije, nesklone religiji (u inat), i iskreno u vremenima čiste razdraganosti što pjevamo svoje pjesme u svojoj državi, a orit će se i ove (političari nam najavljuju, posne) godine. No bilo je i posnijih, pa su svejedno u optimizmu pamćenja i one zadržale pozitivan predznak. Ne volim kad se hrvatske božićne pjesme pjevaju u moderniziranim, ritmiziranim i stiliziranim (lakonotnim) aranžmanima. Volim ih onakve kao što ih puk tradicionalno pjeva iz puna grla, samo uz pratnju staroga harmonija (koji se „gazi“), jer smo takve pjevali dok je crkva još bila crkva, a ne svojom permisivnošću mamac za mlade. Očito je i nju proželo geslo staroga nam dum Marina – valja se akomodavat.

Pjesma i pjevati stare su riječi koje i nisu odvajkada imale baš ovakav oblik. Pjesan, pjesna, pjesanca (češ. píseň), pa i basan (češ. báseň), bili su stariji oblici iz kojih se razvio današnji oblik pjesma. Put je bio prilično krivudav. Najprije je iz prasl. *ba- (iz ie. *bhâ-, glas; grč. fâmi, lat. fama) nastao oblik basnü = basna / basma, što je moglo značiti: 1. riječ, govor, 2. čarobna izreka, magija, 3. fabula, pa i bajka. Prijelaz iz negdašnje i-deklinacije (koja se sačuvala u staroslavenskom, slovenskom, češkom, ruskom i poljskom jeziku) u a-deklinaciju (hrvatski) donio je inovaciju: pjesan, gen. pjesni postaje pjesna, a onda i pjesma. Obje su imenice sveslavenske izvedenice iz osnova ba- (bajati) i pĕ- (pjevati) sufiksom -snü.

Glagol pjevati pak stvoren je proširenjem osnove infiksom -va- od prasl. korijena *pĕ- (pjeti, pojem), pa iz prezentskog oblika imamo i infinitiv pojati. On je čest u crkvenoslavenskom liturgijskom jeziku, osobito u pravoslavnim Crkvama – zapojat, pojac i sl. Pojac je uglavnom isto što i pjevač, no ipak je i posebno obojen (što pjevač, kao neutralna riječ, nije). U istočnim Crkvama to je crkveni pjevač, klerik koji ima jedan od nižih redova (nije nepoznat ni u zapadnoj Crkvi; takvi su se pjevači zvali pivaoci, pjevaoci, kanturi).

Dakako, pjesma se uopće i ne mora pjevati. To može biti i lirsko književno djelo manjeg opsega napisano u stihovima ili ritmičkoj prozi, ali i manje epsko djelo napisano u stihovima, pa razlikujemo lirske pjesme i epske pjesme (narodne i tzv. umjetničke). One se mogu samo čitati, recitirati, ali ih često skladatelji i uglazbljuju. Pjesma je i niz skladno povezanih životinjskih glasova, najčešće ptica pjevica ili nekih kukaca (vrlo je poznat Cvrčak Vladimira Nazora: „I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče / Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni teški jamb ... / Podne je. – Kao voda tišinom razlijeva se / Sunčani ditiramb. / I pjeva ...“). I sam ditiramb (grč. dithýrambos) bio je kod starih Grka himna u čast bogu Dionizu, no u prenesenom značenju to je svaki hvalospjev, slavospjev, slovopojka, u svakom slučaju pretjerana hvala. U hrvatskom jeziku čovjek koji sastavlja, piše pjesme, pjesnik, izvodi se iz osnove *pĕ-, a npr. u češkom jeziku iz osnove *ba-, básník. U istoj porodici riječi uz pjesnika ponosno stoje i pijevac, pivac, pevec, petelin, petešić – jer i on (pijetao) pjeva dok mu ne prerežu pjevalo ili pjevalicu. O blagdanima mnogi – premda i ne bili labudovi – otpjevaju svoj labuđi pjev, posljednju kreaciju prije smrti (Koju radost i veselje nam donosi Božić svet / Svi se ljudi sad vesele, raduje se cijeli svijet, no pijevci teško da se vesele).

Premda o tome već i vrapci na krovu pjevaju, ipak valja podsjetiti na neke frazeme proizašle iz pjesme i pjevanja. U svakom političkom trenutku više-manje stalno pjevamo istu pjesmu ili staru pjesmu (draga mi je Matoševa istoga naslova), dok ne promijenimo ploču, ne udarimo u druge žice ili diple, pa zapjevamo drugu pjesmu, često slavopojke vlastodršcima. No svakoj pjesmi dođe kraj, jer nikad zauvijek stvari ne idu kao pjesma (dobro, kao po loju). Ipak, u ovo predblagdansko vrijeme vratimo se još malo u crkvu, pjevuckajući i pjevušeći lijepe hrvatske božićne pjesme!

Boga i bogove ljudi su odvajkada slavili i častili i pjesmom, i to ne bilo kakvom nego zahvalnicom, hvalospjevom, slavljeničkom pjesmom. U Katoličkoj crkvi svečana pjesma zahvalnica uzvišena sadržaja koja se recitira ili pjeva prilikom liturgije zove se himna, no u crkvenom nazivlju češće se zove himan, jer je i u klasičnim jezicima to imenica muškoga roda (grč. hýmnos, lat. hymnus). Došlo je do polarizacije, pa se danas službena svečana državna pjesma u čast domovine zove himna, a himan je ostavljen crkvenoj sferi. Nameće se neumitna zvukovna sličnost imenice himan i imenice himen (djevičanska opna; grč. hymén, kožica opna, membrana, tetiva). Koliko god se danas čini da je vezu teško pronaći, ona ipak postoji i nije samo zvukovna. Naime, i himen vuče korijen od imenice koja, osim opne, znači i vez, šav, pa bi po tome i himan / himna prvotno bila pjesma kojom se povezuju dva odvojena dijela obreda. Nije nam ništa neobično da npr. u svečanim prigodama najprije odslušamo ili i otpjevamo himnu, a potom pratimo druge sadržaje. Ona, dakle, spaja, povezuje uzvišeni početak neke svečanosti s ostatkom programa. U starogrčkoj mitologiji Himenej je bio bog braka, a himenej (hyménaios) svatovac, svatovska pjesma koju su nevjestini pratioci uz svirku i ples pjevali vodeći mladenku u mladoženjinu kuću.

Kako vidimo, pjesma prati sve važne događaje u čovjekovu životu – pjeva se prilikom rođenja, vjenčanja i smrti (tužbalice). Kako bilo da bilo, u glagolu pjevati (peti) mi današnji, okrenuti kršćanskoj tradiciji, lako prepoznajemo i starije poganske slojeve. Oni se provlače kroz mnoge narodne običaje, pa tako i kroz svetkovanje Badnjaka, Božića, Mladoga Kralja itd. Tako je i u grčkoj riječi paián / paión, što je usklik radosti, bila pjesma zahvalnica posvećena Apolonu ili Artemidi, u kojoj su ljudi, uz pjev, polijevali vatru. Prvotno je riječ i značila pojiti boga ili vatru. Danas nam pean znači pobjedničku pjesmu, zahvalnicu, slavopoj ili hvalospjev. No jao si ga nama ako moramo pod pean u kirurgiji! Ondje je to sprava za zaustavljanje krvarenja iz prerezane krvne žile – jer je Paián bio, kod Homera, liječnik bogova. Čudni neki bogovi kojima treba liječnik, iskreno bi se začudile i lakovjerne žene slušajući oštroumnog Eru iz najpoznatije Gotovčeve opere, kao što su sumnjičavo vrtjele glavom i kad ih je zbunjivao njegov „čudan svetac kojem durbin treba“. No u ovo sveto vrijeme ne budimo sitničavi, nego zapjevajmo ili zakantajmo radosnu pjesmu u slavu maloga Božića – s pojcima, pivaocima, pjevaocima, kanturima, kantadurima, kantorima (pretpjevačima u gregorijanskom pjevanju i/ili vođama pjevačkoga zbora, orguljašima) ili bez njih. Zapojmo svi od radosti – Bog ljubi nas!