Voli me. Volim ga?

„Posljednji tjedan predavanja. Još malo i neću pripadati studentskoj vrsti. Položila sam ispite. Početkom iduće godine počet ću raditi u jednoj od najvećih japanskih kompanija. Budućnost se doimala svijetlom. (...) U svom romanu o strahu i trepetu ispričala sam zašto sam ondje jedva ostala do isteka svog jednogodišnjeg ugovora. Bio je to nevjerojatno banalan silazak u pakao.“

Poznavatelje opusa belgijske spisateljice Amélie Nothomb prethodni će citat asocirati na njezin autobiografski roman Strah i trepet, gdje piše o raznovrsnim poniženjima koje je pretrpjela kao strankinja zaposlena u japanskoj megakorporaciji, u kojoj se zaposlila kao prevoditeljica da bi se postupno strmoglavila do mjesta čistačice. U tom romanu autorica suočava dva shvaćanja posla, odgovornosti i karijere, i dva oprečna pogleda na svijet – Europljana i Japanaca. Roman je u nas izišao 2000, a nakon vrlo dobra prijema uslijedilo je još devet prijevoda njezinih knjiga na hrvatski jezik.

Citirani ulomak potječe iz njezina također autobiografskog romana Ni Evina ni Adamova, radnja kojega se odvija neposredno uoči događaja opisanih u Strahu i trepetu, da bi se pri kraju rukopisa radnje tih dvaju romana vremenski preklopile. U novome djelu Nothomb se tek u još nekoliko iskaza dotiče vremena i iskustava koje je opisala u Strahu i trepetu, pa dodatno apostrofirana postaje važnost pažljiva čitanja i ozbiljna pristupa svakoj napisanoj rečenici i iskazu. To je važno pri čitanju svake knjige, ali je kod djela Amélie Nothomb posebno bitno jer je riječ o asketskoj, ne odveć rječitoj književnici minimalističkog izričaja; svi njezini romani vrlo su kratki (do stotinjak kartica), jednostavnih zapleta, malenog broja likova, i ta se djela, čitatelju mogu činiti preoskudnima i ne odveć kvalitetnima u svojoj nezahtjevnosti. No, uz saznanje da je u najvećem broju slučajeva riječ o opisima autentičnih autoričinih iskustava, situacija se ipak mijenja.

Dakle, čitatelju neupoznatu sa sadržajem romana Strah i trepet, tek ovlaš dotaknuta strahotna iskustva rada u japanskoj tvrtki u romanu Ni Evina ni Adamova činit će se nebitnima, ali će onoga tko je čitao spomenuti roman nagnati na razmišljanje o načinima na koje čitamo knjige, o često zaboravljenoj činjenici da kod dobra književnika nema nevažne rečenice, nema rečenice i zato svakoj moramo pristupati s pažnjom. Uz podsjećanje da je u funkciji književnosti da nas spašava od krutosti i potiče na osjetljivost i senzibiliziranost za ljude i njihove odnose, nedovoljno pozorno čitanje asocira na odveć česte lomove u ljudskoj komunikaciji. Ljudi premalo pozornosti pridaju ozbiljnu slušanju sugovornika i najčešće zapravo, dok drugi govori, već smišljaju što će oni nakon toga reći, bez ulaženja u smisao onoga što je sugovornik izrekao. Tuđi iskazi prihvaćaju se olako i bez razmišljanja o razlozima koji se kriju iza tih riječi i motivaciji koja sugovornika potiče da kaže ono što je rekao.

Amélie Nothomb ostavlja dojam svojevrsna spisateljskog introverta. Njoj možemo zamjeriti reduciranost izričaja, ali isključivo iz razloga žaljenja što pojedina njezina razmišljanja zbog svoje zanimljivosti zaslužuju da ih se detaljnije razradi. No simplifikacija diskursa u njezinu slučaju ipak nije ciljana, zbog podizanja naklade, već je riječ o stilu koji izvire iz njezine osobnosti, tj. umjetnici koja piše bez pretenzija, shvaćajući književnost kao autoterapijski ispušni ventil. Pretenciozan bi i samoživ pisac, na citiranome mjestu s početka teksta, u slučaju kad se radnje i vrijeme dvaju romana preklapaju, iskoristio priliku da nadugo i naširoko ponovno elaborira iskustva koja je već opisao u prijašnjem djelu (vjerojatno rabeći iste sintagme). Amélie Nothomb za to nema potrebu jer je prethodno pišući o tome ona već postigla cilj – osvještenje emocija i svojevrsnu intimnu katarzu, nakon čega o tim iskustvima vjerojatno i razmišlja na drukčiji način. Uostalom, ponovno opisivanje tih iskustava u romanu Ni Evina ni Adamova bilo bi kontraproduktivno i činilo bi se balastom, jer iako se i u tom djelu ponovno bavi kulturološkim razlikama između Europljana i Japanaca, u njezinu je primarnom interesu problematizacija ljubavi i različitih pristupa romantičnim emocijama, ali i upozorenje na supostojanje različitih vrsta ljubavi i njihova verbalna artikulacija.

Radnja je opet vrlo jednostavna i izvor joj je u stvarnim autoričinim iskustvima – tijekom studiranja u Japanu Amélie je držala poduke francuskoga kako bi u konverzaciji s izvornim govornicima usavršila svoje znanje japanskog. I kako to već biva, upustila se u intimnu vezu sa svojim učenikom, studentom Rinrijem. S njim u društvu obišla je mnoga znamenita mjesta (opisi kojih roman obogaćuju putopisnim obilježjima), ali je i još bolje upoznala način razmišljanja Japanaca, njihovu kulturu i običaje (pa nas upoznaje s mnogim specifičnostima – npr. u japanskoj je tradiciji da se za vrijeme jela ne razgovara pa su izmislili radno mjesto „voditelja razgovora za večerama“, kako bi uzvanici mogli uživati u jelu bez razmišljanja što će pričati. Također, Japanci prije ulaska u kadu izribaju cijelo tijelo nad umivaonikom kako „ne bi ukaljali vodu časne kade“). Osim toga, upoznala je i osobitosti japanskoga jezika kad je ljubav u pitanju, ali je i dodatno osvijestila svoju osobnost pri odnosima s drugima.

Rinri joj je bio jako drag; usrećivao ju je, bilo joj je ugodno u njegovu društvu i zapravo je gajila prema njemu prijateljstvo i nježnost. No kad nije bio prisutan, nije joj nedostajao. Dakle, nije se radilo o pravoj ljubavi u francuskom jezičnom smislu, a Amélie uviđa da za takvu vrstu naklonosti francuski zapravo i nema adekvatnu riječ. No u japanskom za to postoji pojam koi, što znači da joj je Rinri bio po ukusu, bio je njezin koibito, s kim je uživala družiti se, ali bez prave romantične ljubavi. Kod Japanaca, naprotiv, ne postoji prava konverzacijska riječ za ljubav (u francuskom smislu) jer im njihova suzdržanost nalaže da tako golema riječ bude ograničena na književnost, umjetnost i sl. (Tu se vraćamo na zamjerku o nedovoljnoj elaboraciji zanimljivih opservacija – npr. one o (ne)mogućnosti verbalizacije emocija.) Ipak, Amélie je, kako kaže, nabasala upravo na Japanca koji se ne gnuša velikih riječi, jer je on nju volio istinski, da bi je na koncu čak i zaprosio. Pritom je bio veliki kavalir, iznimno je poštovao njezinu osobnost, njezina stajališta i razmišljanja te nije bio posesivan, pa se na koncu, unatoč neobostranosti, ta ljubavna priča čini jednom od najljepših ikad ispričanih. A takvom je čini i asketski pročišćen, reduciran, minimalistički autoričin stil kojim se s malo riječi mnogo kaže, dok će nezaboravan, katarzičan svršetak romana i najtvrdokornije cinike, siguran sam, nagnati da se raznježe.