Vjetar i vitar

Po vrhovima brda u blizini mora vrte se vjetrenjače i prave struju. Taj prizor djeluje tako nekako europski, da prolazniku od toga srce zaigra, te se odmah osjeti kao pravi kozmopolit. Ali, brzo će se uvjeriti da ne misle svi kao on. Kad, na primjer, spomene lokalnim stanovnicima te vjetroelektrane, morat će uočiti da oni ne dijele njegovo oduševljenje. Neće oni, doduše, kazati ništa protiv tih vjetrenjača, ali neće za njih naći ni neku lijepu riječ.

O vjetru ovisi hoće li se moći ploviti i loviti i hoće li se sretno stići do luke

Što to znači? Zar su ljudi u tome kraju protivnici alternativnih izvora energije? Ili se boje da od onih vjetrenjača dolazi nekakvo zračenje? Ili misle da one naprosto nagrđuju krajolik? Ništa od toga. Njima su vjetroelektrane sumnjive zbog jednoga jedinog razloga: zato što ih pokreće bilo koji vjetar, a potpuno je sporedno iz kojega smjera taj vjetar dolazi i kako se zove. A tako barbarski odnos prema vjetru Dalmatinci naprosto ne mogu podnijeti.

Jer, za njih nipošto nije nevažno je li neki vjetar sjeverni, ili sjeverozapadni, ili sjeveroistočni, nego je tu riječ o golemim razlikama. To se vidi i po činjenici da na moru svaki vjetar ima svoje ime: osim juga i bure, tu su još i maestral, pa tramuntana, levanat, oštro, garbin, lebić i lebićada i tko zna koliko još drugih. Gotovo da bi se moglo reći ovako: za svaki stupanj na kompasu postoji po jedan vjetar koji odande puše, i svaki od tih vjetrova ima svoj identitet, pa onaj tko se želi snaći u životu na obali, mora savladati barem temelje lokalnoga vjetroslovlja. O važnosti vjetrova na Sredozemlju svjedoči i to što ondje imaju i cijeli niz prikladnih poslovica koje poučavaju o vjetrovima: Tramuntana, bura parićana; Boj se oblačne bure i vedra juga, i slično.

Kontinentalcima je to, jasno, posve nerazumljivo. Jer oni vjetar jedva da ikako zapažaju, a kamoli da bi mu išli davati ime i za njega smišljati mudru krilaticu. Vjetar u njihovu životu igra sporednu ulogu: dobar je za sušenje veša, nezgodan je dok pada kiša ili snijeg, ponekad može razbiti prozor ili baciti s balkona lonac sa cvijećem, dobro dođe kad su ljetne vrućine. Ali to je uglavnom sve: je li vjetar sjeverni ili južni, jak ili slab, suh ili vlažan, kontinentalcima se živo fućka, pa niti ćete ih čuti da o tome govore, niti zateći da o tome misle.

Posve je obratno na moru, jer ondje ljudi o vjetru i mnogo mozgaju i mnogo raspravljaju. Zato bi se onaj promatrač vjetroelektrana mogao zapitati odakle ta razlika dolazi. Kad se udubi u razmišljanje, prvo će mu pasti na um da je ona u nekom smislu zadana krajolikom. I lako će naći argumente za tu tvrdnju.

Jer ljudi su na Sredozemlju okrenuti moru, kao mornari ili kao ribari, a na moru je snaga i smjer vjetra od presudne važnosti: o vjetru ovisi hoće li se moći ploviti i loviti i hoće li se sretno stići do luke. Tako se onda ta mornarska i ribarska briga za vjetar prenijela i na sve druge ljude koji uz more žive. A prenijela se zato što su mornarska i ribarska znanja korisna i svima ostalima: vjetrovi, naime, ne govore samo o tome kakvo jest vrijeme, nego i o tome kakvo će biti vrijeme, a to žele znati i težaci i obrtnici i kućanice. Ako puše jugo, bit će kiše, ako puše bura, bit će lijepo vrijeme, ako puše lebić, poplavit će nam rivu. I zato je na moru svakomu – prije nego što se lati ikakva posla – prva stvar da ustanovi koji vjetar puše.

Ali, ne čine oni to samo zato da bi utvrdili mogu li krenuti na ribe ili u vinograd, nego i zato da bi znali kako će se toga dana osjećati. U krajevima uz more, naime, smjer vjetra čvrsto je povezan s tlakom, s vlagom i s nizom sličnih meteoroloških fenomena koji, kao što je dobro poznato, djeluju na ljudsko raspoloženje. A pritom je raspoloženje što ga donosi jedan vjetar silno različito od raspoloženja što ga donosi drugi vjetar. Tako su svi ljudi koji žive na moru prisiljeni sebi i drugima priznati da nisu vlastiti gospodari: kad je bura, onda su veseli i euforični bez pravoga razloga, a kad zapuše jugo, zapadaju u turobna raspoloženja i skloni su svađi, pa je bolje ne upuštati se s njima u raspravu.

Uviđajući sve to, oni su dali vjetru prikladno mjesto u svome životu, i osobnom i društvenom. Što se osobnoga života tiče, dovoljno je reći ovo: svaki Dalmatinac, čim ujutro otvori oči u postelji, odmah zna koji vjetar puše i hoće li mu dan biti uspješan ili neuspješan. A što se tiče društvenoga života, podsjetit ću samo na podatak da je u Dubrovačkoj Republici svaki zločin bivao kažnjavan blaže ako bi se dogodio u doba jugovine.

A ako je u nečijem životu smjer vjetra toliko važan – ako taj smjer utječe na njegovo mišljenje i djelovanje – onda se takav čovjek ne miri lako s tim da se vjetar proglasi za obično strujanje zraka koje pokreće tamo nekakve propelere i u tome se iscrpljuje sav njegov smisao. Pristati na takav zaključak bilo bi isto kao priznati da je vjetar sporedna stvar, pa proglasiti nevažećima sve one mudre poslovice što govore o jugu i buri te baciti kroz prozor cijelo svoje životno iskustvo. A od koga se smije tražiti takva žrtva?

No možda bi se i tomu moglo doskočiti? Možda bi se na one vjetrenjače mogli montirati nekakvi uređaji, pa da proizvode glazbu koja bi bila drukčija za svaki vjetar? Glazba bi bila vesela po buri i tužna po jugu, a što je još važnije, upozoravala bi iz kojega smjera vjetar puše, jer bila bi drukčija za levanat, a drukčija za tramuntanu. Time bi se kontinentalcima što tuda prolaze – nemajući drugoga posla nego da sebe zamišljaju kao Europejce – dala nekakva pouka, a domaći bi imali potvrdu da je svaki vjetar sačuvao svoj identitet.