Velika tema: raskrinkavanje 20. stoljeća

Pripremajući se za pisanje ovog teksta, pregledao sam, i svoje godišnje „inventure“ hrvatske proze koje sam svojedobno objavljivao u Večernjem listu i posljednjih godina u Vijencu te neke kolumne sličnoga karaktera što sam ih tiskao u časopisu Most/The Bridge. I danas mislim da u tim izborima ne bih ništa bitno mijenjao; jedino mi kadšto pretjeranima zazvuče neki jači atributi uz knjige koje su me odmah osvojile, osobito u godinama kad nije bilo previše dobrih knjiga, pa sam one bolje malo još i „unapređivao“. Za ovu priliku, u početku sam mislio napraviti izbor deset najboljih proznih knjiga, ali sam od tog nauma odustao zbog dva razloga. Prvi je taj što je ovo bilo desetljeće u kojem brojnošću i kvalitetom dominira roman, pa bi se zbirke priča (premda i tu ima zanimljivih autora i knjiga) našle u podređenom položaju; a drugo, nekako mi se ne čini prikladnim trpati te dvije književne vrste u istu vreću.

Što se tiče izbora deset romana koje držim najvrednijim ostvarenjima u minulih deset godina, on je subjektivan utoliko što je ovakav posao nemoguće egzaktno braniti. Pri izboru imao sam, naravno, dilema, jer je i korpus romana bio velik (nije mi se bilo lako odlučiti ni o izboru naslova kod nekih autora, npr. kod Dubravke Ugrešić razmišljao sam o Muzeju bezuvjetne predaje, kod Mlakića o Ljudima koji su sadili drveće). Izvan kruga izabranih ostalo je dosta odličnih knjiga: Ja Dioklo Jupitrov sin Veljka Barbierija, Astaroth Ive Brešana, Polusan Ratka Cvetnića, Djeca Patrasa Zorana Ferića, Voda, paučina Nade Gašić, Razbijeni G. Gerovca, Centimetar od sreće Marinka Koščeca, Vrijeme laži Sibile Petlevski, Ne dao Bog većeg zla Gorana Tribusona… Želim još napomenuti, kad je o uvrštenim romanima riječ, da sam pišući o njima u vrijeme kad su bili objavljeni većini uputio i određene primjedbe, koje ovdje ne spominjem, ali to ne znači da ih brišem.

Pavao Pavličić, Kronika provincijskog kazališta, 2002. Nakon iskustva s Diksilendom (1995), vukovarskom storijom koja obuhvaća vrijeme od 30-ih godina 20. stoljeća do „svirke na VBR-u“, tj. raketiranja grada 1991, Pavličić je u Kronici provincijskog kazališta, pričom o varoškom kazalištu i njegovu domaru Antunu Lipovcu „portretirao“ cijelo 20. stoljeće. Preplećući sudbinu dugovječnoga protagonista romana i njegovu potragu za identitetom s pričom o kazalištu kao znaku u prostoru i vremenu, autor je ostvario impresivnu kroniku o individualnoj sudbini i kolektivnoj povijesti. Postigao je to sredstvima koja odlikuju njegova najbolja ostvarenja: zanimljivom fabulom i uravnoteženom kompozicijom, suverenom beletrizacijom povijesnih činjenica i povremenim blagim otklonom u fantastiku, s osmišljenim rješenjima u kojima nema neobjašnjivih i nemotiviranih postupaka te bez ideološke ili kakve druge zajapurenosti.

Josip Mlakić, Živi i mrtvi, 2002. Kad je riječ o tretmanu rata i likova uvučenih u ratna zbivanja, ovaj Mlakićev roman ima u hrvatskoj prozi posebno značenje: on prekida s dotad prevladavajućim traženjem „argumenata“ za isključivanje drugoga i drukčijega, i sagledava rat kao negaciju svega ljudskog u čovjeku. Tematsko uporište pisac je našao u bošnjačko-hrvatskom sukobu u BiH. Antiratni stav, koji na koncu poprima univerzalno značenje, podcrtao je dvjema fabularnim linijama, udaljenim pola stoljeća: jedna govori o suvremenosti, a druga o protagonistovu djedu, hrvatskom domobranu u Drugom svjetskom ratu. Uspostavljajući brojne paralelizme među tim linijama (istovrsni karakteri, situacije, etičke dvojbe) Mlakić uspijeva naglasiti besmislenost ratova, mržnje, progona i ubijanja: „Ko je bio u jednom ratu kao da je bio u svakom“. Metafora groblja kao točke prema kojoj neminovno vode svi (ratni) putovi efektan je antiratni krik Mlakićeva djela. Roman ima originalnu kompoziciju u kojoj su vidljiva iskustva filmske montaže te prožimanje zbiljskog i fantastičnog, s elementima horora.

Daša Drndić, Leica format, 2002. Svojom samo-svojnošću i u tematskom pogledu i u pogledu iskaza Leica format, maestralna summa dotadašnjeg rada Daše Drndić, stoji donekle izvan glavne struje suvremene hrvatske proze. Osnovna tema njezina opusa, čovjekova iskorijenjenost – potaknuta, naravno, vlastitim teškim iskustvom – dominantna je i u ovom romanu. Tekst je složen od dviju fabularnih linija: jedna prati trenutnu dramatičnu situaciju pripovjedačice/protagonistice i njezin pokušaj adaptacije u gradu (Rijeka) koji se rastače i umire iznutra, a druga govori o teškim izopačenjima u povijesti medicinskih eksperimenata na ljudima, osobito onim nacističkim. Riječ je o romanu u kojem se prožimaju fikcija i dokument, koji karakterizira vremenski i prostorni diskontinuitet i u kojem se brzo izmjenjuju pripovjedne tehnike i pripovjedna gledišta. Struktura mu je labava: građen je od fragmenata, kratkih eseja i komentara, često asocijativnim nizanjem i slaganjem srodnih, ali i raznorodnih detalja. Leica format, kao i velik dio proze Daše Drndić, iskazuje sumnju, ulazi u polemiku, ironizira i tako provocirajući pokušava probuditi savjest i društvenu odgovornost prema pojavama političkog terora, totalitarizma, recidiva fašizma.

Miljenko Jergović, Dvori od oraha, 2003. Kad je riječ o generaciji pisaca na čije je formiranje presudno utjecala tek minula ratna kataklizma, ovaj roman je snažan, odlučan iskorak iz zarobljenosti trenutkom i obnova vjere u magiju pripovijedanja kao esenciju književnog stvaralaštva. Dvori od oraha ispripovijedani su u tradiciji realističkoga prikazivanja zbilje, a u tipološkom pogledu najbliži su romanu vremena i prostora. Prateći više generacija jedne dubrovačke obitelji, autor je obuhvatio vrijeme od suvremenosti sve do austrijske aneksije BiH, pa se pred čitateljem povijesna nit odmotava unatrag. Pisac često poseže i za postupcima modificirana povijesnog romana, ali povijest ovdje nije shvaćena kao ostvarivanje volje careva, predsjednika, političara, uopće vođa, nego kao proizvodnja svakodnevnog života u kojem je mnogo više slabih nego jakih subjekata. To je pučka povijest svakodnevice, kao neposredni odjek svih onih lokalnih i svjetskih potresa i lomova. U romanu se pojavljuje četrdesetak profiliranih likova, pa se Jergovićeva imaginacija u njihovu oblikovanju, kao i u oblikovanju situacija i opće atmosfere, čini impresivnom, gotovo neiscrpnom.

Renato Baretić, Osmi povjerenik, 2003.

Činjenica da je jedan roman dobio pet najzvučnijih nacionalnih nagrada – i to roman prvenac pisca koji se u fikcionalnoj prozi prije toga nije bio okušao – u našim je prilikama sama po sebi čudo. Jer u povijesti književnoga nagrađivanja u zadnjih pedesetak godina to je situacija kakvu ne pamtimo (Marinković je svojedobno za Kiklopa dobio tri nagrade u ondašnjoj državi), a vrlo je vjerojatno da nešto slično nećemo uskoro doživjeti. Bila je to mogućnost koja je egzistirala samo u teoriji. Ali, eto, dogodila se Renatu Baretiću. i njegovu Osmom povjereniku. A je li romanu vrijeme što oduzelo od vrijednosti koje su mu svojedobno pripisivane? Čini se da „luda“ priča o posrnulom političkom karijeristu, koji po partijskoj kazni mora uspostaviti jedinicu lokalne samouprave na (izmišljenom) najudaljenijem hrvatskom otoku Trećiću, sasvim pristojno odolijeva. Baretić pripovijeda s lakoćom, vješt je u dijalogu, sklon humoru, ironiji i groteski, nema praznih hodova u fabuliranju. Najjači je u jezičnom oblikovanju građe; njegov je tretjitjanski dijalekt, „frankenštajnovski skrpan od dalmatinskih talijanizama i anglizama s australskim izgovorom, iskrivljen pa zašiven hrvatskom sintaksom“, nešto što njegovoj prozi daje dimenziju više – trajnost.

Slobodan Novak, Pristajanje, 2005. Dvadeset i osam godina trebalo je proći da se pojavi novi roman klasika Slobodana Novaka. Piše doista na kapaljku, ali kad napiše, onda je to sjajna proza. U Pristajanju tako ponovno susrećemo vrhunskog majstora sažetosti, jednog od najboljih hrvatskih stilista, spremna uvijek na kalambure i ironijski ugriz, na persiflažu i nepotkupljiv komentar situacije bića i stanja duha. Kao i u prijašnjim njegovim romanima, i u ovom je fabula neznatna: dva starca – pripovjedač Mali (onaj iz Mirisa, zlata i tamjana) i Pukovnik – verbalno se natječu iz rovova svojih suprotstavljenih životnih filozofija. Radnja se zbiva na otoku, uoči raspada Jugoslavije, kad armijski desantni brod stiže u luku da pokupi oružje Teritorijalne obrane. Piščeva je ironijska oštrica dobrim dijelom usmjerena na anamnezu vojnog mehanizma (jugoslavenskoga, ali mogu se tu naći i univerzalni aspekti) i virus ideologije usađivan u oficirski kadar koji je formirao duh soldateske. Pristajanje je roman o bankrotu svih nada, što se može iščitati i iz ključne metafore kaveza, kojom pisac zaokružuje priču o bezizlaznosti čovjekova položaja, o nemogućnosti bijega od svega onoga što mu se nameće mimo njegove volje: život je pristajanje na zadanosti. U mnogome to je roman o rezignaciji, iako pisac preko nekih likova šalje i drukčije signale.

Igor Štiks, Elijahova stolica, 2006. Štiks je jedan od onih autora čiji je životni i stvaralački put umnogome odredio rat koji se nakon raspada Jugoslavije vodio u BiH i Hrvatskoj. Osjeća se to i u Elijahovoj stolici, čiji protagonist, pedesetogodišnji bečki pisac, odlazi u ratom zahvaćeno Sarajevo da bi provjerio je li mu otac živ. Pisan u tradiciji realističke proze, dijelom kao „pronađeni rukopis“, s relativno jednostavnom kompozicijom, roman je zapravo vrlo slojevit. Ali priča koju o sebi ispisuje protagonist daleko je od toga da bude samo jedna privatna povijest: osim tzv. velikih životnih tema kao što su ljubav, moral, prijateljstvo, pitanje podrijetla i identiteta, ona se bavi i odnosom pojedinca i kolektiva, putovima povijesti, bešćutnošću rata, etikom politike, učincima slučajnosti, smislom ljudske sudbine, književnoga stvaralaštva. Tragičnu priču o srednjoeuropskom intelektualcu Štiks je sjajno ispleo uspostavljajući intertekstualne veze, s vrlo preciznom zanatskom izvedbom. Riječ je o literarno izvanredno osviještenu autoru koji se za potrebe teksta vješto koristi kodovima, simbolima i konvencijama sadržanim u djelima književne povijesti.

Mirko Kovač, Grad u zrcalu, 2007. Izborom autobiografskoga diskursa i oblika obiteljske kronike, Kovač nije odabrao i njihova ograničenja. Njegov Obiteljski nokturno, kako glasi podnaslov, ne robuje egzaktnoj provjerljivosti građe kojom se bavi, nego se vrlo često kreće u prostoru za koji se ne može razlučiti je li zbilja ili fikcija. Grad u zrcalu može se čitati kao roman o odgoju, kao knjiga posvećena zavičajnoj tematici i kao svojevrsna posveta ocu. Kronikom su obuhvaćene tri generacije obiteljskog stabla, vremenski gotovo cijelo 20. stoljeće. Odabrani narativni oblik pruža autoru dosta manevarskoga prostora u komponiranju, oslobađa ga dosljedne vremenske kauzalnosti i omogućuje nizanje naoko nepovezanih sekvencija, čak i kratkih eseja, među kojima posebno mjesto zauzima opis fascinacije Dubrovnikom. Ti esejistički rukavci, vremenski skokovi, osvješćivanje nekih zaboravljenih slika – svojevrsna montaža atrakcija, sva ta usporavanja i krivudanja koja karakteriziraju Kovačevu prozu, svjedoče o autorovu majstorstvu u postizanju mjere, one crte koja odvaja vrhunske od prosječnih pisaca, vraćajući nas iskonskim vrijednostima pripovjedačke umjetnosti.

Dubravka Ugrešić, Baba Jaga je snijela jaje, 2008.

Roman Dubravke Ugrešić hrvatski je prilog svjetskoj biblioteci Mitovi, a sama je autorica predložila da se pozabavi mitom o Babi Jagi. Tako je prethodna zadanost uvelike uvjetovala koncepciju djela, njegovu strukturu, pa i narativnu strategiju. Roman se naime sastoji od tri cjeline koje nisu strogo vezane istim vremenom i likovima, jedinstvenim naratorom i stilom. Prvi dio govori o odnosu ostarjele majke i kćeri i može se čitati kao autobiografski; drugi dio, najopsežniji, koji autorica naziva „kamufliranom bajkom“, govori o doživljajima triju postarijih Zagrepčanki na odmoru u nekim češkim toplicama; u trećem dijelu romana, koji se može shvatiti kao interpretacija proznoga diptiha što mu prethodi, probija se oštra feministička kritika muške prevlasti tijekom povijesti, koja je onemogućila emancipaciju žena. Ugrešićeva je u središte romana postavila temu starenja – problem ljudske svakidašnjice koji pogađa velik dio zapadne civilizacije. Sa stranica Babe Jage zrcali se kadšto i cinična slika društva u kojem caruje kult mladosti i ljepote i u kojem su starci zaboravljeni, prognani na marginu, potpuno bespomoćni. Moderna je Baba Jaga disidentica, izopćenica, stara cura, stara rugoba, gubitnica.

Ivana Šojat-Kuči, Unterstadt, 2009. Priča u ovom romanu Ivane Šojat-Kuči polazi od nekih realnih, povijesnih činjenica o sudbini osječkih Folksdojčera od početka do kraja 20. stoljeća (propuštajući ih kroz filtar tri velika rata i pet različitih država); u jednom svom sloju ta priča ispunjava i funkciju podsjećanja na strahote koje je službena politika željela zabašuriti. Ali Unterstadt je u prvom redu odličan roman, štivo koje na književno uvjerljiv način govori o sudbinama ljudi što su živjeli na „raskrižju povijesti koja je divljala“. U suvremenoj hrvatskoj književnosti taj roman poseban je po tome što su mu okosnica ženski likovi – prabaka, baka, majka i kći – koji pripadaju različitim vremenima i na taj način omogućuju dijakronijski presjek obiteljskih, nacionalnih i povijesnih zbivanja tijekom cijeloga stoljeća. Autorica je uspjela oblikovati mnoštvo individualiziranih karaktera, dramatičnih situacija, opisati pakao dugogodišnje šutnje o nepravdama, prikazati uvjerljivo kako se od svakodnevne muke polako bježi u ludilo kao spas ili odlazi u smrt. Knjiga je po temeljnom ugođaju teška, opomena i optužba, jer drukčija i ne može biti. Knjiga koja otrežnjuje.