Šuma arhetipskih likova

Leda Miroslava Krleže (premijera 26. studenoga), u režiji Ivana Lea Leme, HNK u Osijeku vizualno je iznimno privlačna predstava. Scena je (scenografija Vesna Režić), potpuno otvorena, predstavlja šumu, povremeno se vije scenski dim, usred te šume može biti i klavir i naslonjač i panj… Prolaze iznimno fino, ali čudno odjeveni likovi, svi kao iz nekoga jako skupa peep showa (kostimografkinja Mirjana Zagorec). Žene su polugole, u korzetima i bundama, obavezni halteri, čarape i čipka, začudne i bogate frizure; muškarci su polugoli ili goli, u kožnatim kaputima, elastičnim boksericama, nosačima za čarape i cilindrima, svi u skupim cipelama,… I sve to ima neku čudnu, ali impresivnu snovitost i nadrealnost.

Aleksandar Bogdanović i Tatjana Bertok Zupković

Lemov redateljski koncept je Ledu postavio u kontekst cijeloga Krležina ciklusa obitelji Glembay, ali Lemo nam na scenu ne dovodi ni Krležine ni vlastite suvremenike, nego arhetipske likove praznih ljudi koji su izgubili dušu zbog prokletstva roda. Zato nam na početku postmoderni kor prostitutki recitira glembajevsku povijest iz Krležine proze, od početnoga zločina u šumi do konačne propasti roda. Šumu iz koje je krenuo uspon cijele obitelji Lemo ostavlja kao znak da se ona nikada ne može istjerati iz likova pa makar se oni preselili u salone. Unatoč tomu što je očito da Lemo poštuje Krležu i da ima mašte – nakon gledanja predstave ostaje sve veća praznina…

Prvo zato jer je redatelj obje kategorije likova na sceni – one u salonima i one na ulici – izjednačio. Kako jedinstvenim scenografskim prostorom, tako i time što su svi jednako i fino obučeni. To proizlazi iz ideje da su svi likovi jednake moralne prostitutke bez obzira što prodaju: Urban, propali diplomat i krijumčar kokaina, zavodi dokone žene i prodaje pamet pišući za novac predgovore i kritike slikaru Aurelu, koji pak prodaje talent ne bi li sagradio kuću. Sve žene prodaju se za financijsku sigurnost, samo što su ove u salonima postigle bolju cijenu. Ali izjednačavanje svih likova poništava jednu od osnovnih napetosti dinamike komada – razliku između topline i luksuza salona te hladnoće i prljavštine ulice. Strah od ulice motivira njihove postupke, što u ovoj izvedbi više ne postoji.

Drugo, Lemo nije samo svoje likove razgolitio, nego je intimne radnje izravno naznačio na sceni ne krijući ih ni od publike, a ni od drugih likova. Time je izgubio drugu razinu dinamike – napetost između javne slike i privatnog/tajnog života. Duboka hipokrizija društva rezultira strahom likova iz salona zbog otkrivanja njihovih tajni kao jakom motivacijom u drami.

Krležini likovi jesu blazirani i nose maske – ali su puni unutarnje napetosti jer kroz te maske stalno probija ili strah od ulice i gubitka, ili žudnja, ili nesreća zbog nemogućnosti njezina ostvarivanja (poznati überspannt!). Iako svjestan postojanja svega toga, Lemo je to izgubio jer je lica na sceni obestrastio postavivši ih kao mehaničke lutke u izlogu peep showa s nepomičnim, hladnim maskama/licima.

Glumci su se s time različito nosili. Tanja Bertok Zupković kao Klara uspjela je istovremeno i zadržati i probiti emocijom osobito u sceni zavođenja i ispovijedi o strahu od bijede. Aleksandar Bogdanović odličan je Urban, čiju blaziranost probija donžuanski šarm muškaraca kojemu nije stalo, ali baš zato privlači sve te žene. Nela Kočiš (Melita) dosljedno je zadržala masku tek naznačivši proboje čežnje i straha. Aurel bi trebao privlačiti žene zanesenjaštvom, koje se onda razotkrije kao proračunata prozaičnost, ali Miroslav Čabraja postavljen je kao klaun pa ne može objasniti tu silnu želju žena da se udaju za njega. Njegova gola stražnjica ili potpuno neprikladna krznena šubara zabavljat će srednjoškolsku publiku, ali – ne funkcionira. Kao ni Velimir Čokljat, inače dokazani glumački prvak, koji kao Klanfar nije dobio nikakav glumački prostor osim rezanja kruha sjekirom – banalno očit i promašen znak njegova priprosta podrijetla.

Ako je redatelj predstavu tako obestrastio, ako je pogubio osnovne napetosti dramskoga teksta, odakle dinamika i zašto se predstava napeto gleda? Prvo iz sama teksta (odlični pretpostavljam redateljski, štrihovi replika koji pojačavaju dinamiku, ali ne diraju u smisao), iz glumačkoga probijanja maski i iz – duhovitosti i ironije koja ne ruši Krležu jer Lemo Ledu čita iz njezina podnaslova: komedija jedne karnevalske večeri. No neki znakovi ne funkcioniraju, a odveć doslovno slijedeći vlastiti koncept redatelj na kraju komada ubija svog princa karnevala – Urban se objesi! Kraj pripadne Davoru Paniću, koji kao Gospodin (lik s početka trećeg čina) u razgovoru s damama noći završava emotivnim akordom govoreći: „Sve mogu podnijeti, samo samoću ne…“