Što pritišće Srbiju

Drama Hipertenzija nije prvi dramski tekst uvaženoga srpskog pisca Svetislava Basare (drame Dolce vita, Oximoron, Hamlet remake, Budi Bogsnama), ali je prvi koji je sam režirao u produkciji Kulturnoga centra u Inđiji. Predstava, trenutno na repertoaru beogradske scene Kult, u Zagrebu je gostovala u sklopu Dana srpske kulture i zainteresiranim gledateljima predstavila neku novu Srbiju u kojoj, u najboljoj maniri srpskoga humora, tajni skandali postaju banalne i apsurdne dosjetke, a nove generacije prisiljene su suočiti se s mračnom prošlošću roditelja.

Satiričan, duhovit, autoironičan dramski tekst za dva glumca zapravo je ispovijed vremena koje se, putem dramskog govora bivšeg policajca Mitra Kurdulije (Predrag Ejdus), rastače i razobličuje unutar klišeja i davno pregaženih ideoloških formi. Da bi, na samu kraju, došla do svoje apsurdne i groteksne suprotnosti. Kao protuteža svijetu prije trebao je poslužiti mladi novinar, nositelj novih ideja, demokracije i tolerancije, Igor Fritula (Branislav Trifunović). Iako bi se tekst žanrovski mogao odrediti kao groteskna tragikomedija, njegov osnovni ton na tragu je britkih replika Kovačevićevih drama poput Profesionalca, kojega Basara i izrijekom spominje. Time, osim ideologije i dnevne politike, u dramu unosi i intertekstualno prožimanje s tradicijom i dramskim klišejima na koje se oslanja, resemantizira ih i uklapa u stvarnost vlastitoga teksta pretvarajući književne likove prethodnika u stvarne likove svoje dramske priče. Primjerice, Kovačevićev umirovljeni policajac Luka Laban iz Profesionalca postaje tragikomična i paranoična figura te primjer policijskoga neuspjeha.

Na rubu groteske i provokacije

Malo ideologije, zanimljiva i satirična poanta prema kojoj je policija bivše države bila homoseksualno orijentirana čime se, ujedno, ostvaruje i dnevnopolitička aktualnost (poglavito u svjetlu činjenice da je prije koji mjesec održan Gay Pride u Beogradu završio demonstracijama, odnosno gotovo ratom) ostavlja i dovoljno prostora za kritiku sveopćega duhovnog stanja u suvremenoj Srbiji. Onoj Novoj, koja se od Stare razlikuje samo po količini tolerancije koja je pak, kada se razotkriju sve mračne tajne prošlosti, upitna kao i demokracija. Prepuštajući se zavodljivosti klišeja Svetislav Basara kao da likove drame oblikuje prema klišejiziranim kavanskim pričama i vicevima o Srbima. S jedne je strane tradicionalni nacionalist i pravoslavac kojem se od demokracije i zalaganja za prava manjina bilo kojega tipa uporno diže tlak, a s druge revolucionarni mladac koji još boluje od ideja o mogućnosti promjene poretka svijeta. Život pod stalnim pritiskom (hipertenzija) doslovno je prenesen na scenu i time se, do kraja predstave, u potpunosti gubi moguća simbolika te prilično plitke metafore. No zbog toga što Svetislav Basara kao redatelj glumcima u potpunosti prepušta rješavanje dramskih situacija, ne upuštajući se ni u kakve redateljske egzibicije ili dodatne scenske interpretacije vlastitoga teksta, Predrag Ejdus i Branislav Trufunović na tom dramskom predlošku ostvaruju publici zabavan prostor scenske igre. Prirodno, zbog značaja uloge, Predrag Ejdus ima veću priliku pokazati svoje umijeće kreirajući lik bivšega policajca, a sadašnjeg birtijaša/advokata, na rubu groteske i provokacije, kojom u potpunosti osvaja publiku. Preokret, kada se grub i brutalan policajac razotkriva kao drag queen, Ejdus igra na rubu patetike, što čitav prizor vodi u tragično raspoloženje primjereno činjenici da oba Basarina lika spoznaju veliku laž u kojoj su živjeli ili još žive. S druge strane, Branimir Trufunović, unatoč nezahvalnoj poziciji uvjetovanoj predloškom, izvrsno parira impozantnom Ejdusu pokazujući da, u pravome trenutku, može u u potpunosti preuzeti scenu. I zato je njihovo međusobno glumačko nadmetanje nedvojbena kvaliteta predstave koja je hrvatskoj publici ponudila kritiku vremena u kojima je svaka teorija zavjere (spominjanje unutarnjih i vanjskih neprijatelja, floskule „jednom udbaš, uvijek udbaš“) i kreiranje svakodnevice i poretka svijeta prema direktivama s viših instanci bilo ne samo vjerojatno nego i neupitno te podsjećanje da je i suvremeni svijet isti takav samo su se imena kojima nazivamo te pojave promijenila. No kada se gledatelj tomu može nasmijati, jer je groteskna svakodnevica podvrgnuta adekvatnoj kritici, tada sigurno u kazalištu nije uzalud potrošio vrijeme.