Romanopisac u sjeni dramatičara

Iako je dio Begovićeva stvaralaštva još u rukopisu, ono ne sadrži novih romana, pa su Sabrana djela u Stoljećima hrvatske književnosti dostatna za analizu romanesknog mu kretanja. Ona će pokazati inventivnost i vješta kombinatora u Dunji u kovčegu, ali i vidno zaostajanje razine umjetničkog postupka i izraza u Sablastima u dvorcu za Gigom Barićevom, nedvojbeno vrhunskim ostvarenjem naše umjetničke proze

Begovićevo pripovjedačko umijeće visoko se vrednovalo i osporavalo, a njegovim se likovima i divilo i presuđivalo. Iako se taj Vrličanin okušao u svim književnim rodovima, njegovim se romanima kritika nikad nije potpuno priklonila. Ocjene romanesknih ostvarenja sezale su od obezvređivanja zbog navodnoga jeftinog podilaženja (ženskoj!) publici melodramatskim karakterom fabule te zbog neuvjerljivosti ženskih likova s obzirom na zbiljske žene (?!), no nije izostajalo ni glorifikacije pripovjedačke vještine i stilske izbrušenosti, pri čemu se redovito naglašavala autorova sklonost dramaturški vođenim dijalozima i umijeće u razvoju fabule. Nekad miljenik i kritike i čitateljske publike (roman Dunja u kovčegu primjerice prodan je u prvih mjesec dana u tisuću primjeraka, i to samo u Zagrebu!), Begović je nekon smrti pao u zaborav. Zatišje je prekinula edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti, kada je reprezentativni dio njegova opusa predstavljen u dvama svescima pod uredničkom palicom Branka Hećimovića. Četrdeset godina poslije Begovićeva su djela gotovo u cijelosti dostupna u Sabranim djelima, no posao će biti dovršen kada se obradi ostatak njegove rukopisne ostavštine. Kako nije poznato da u njoj ima romana, Sablasti u dvorcu (1952) opisuju krajnju točku romanesknog luka, koji započinje romanom Dunja u kovčegu (1921), i vrhunac doseže romanom-rijekom Giga Barićeva (1930/31; 1940).

Prvi nastavak romana Giga Barićeva u zagrebačkom dnevniku Novosti

Književnik i literat

Magične riječi kojima se opisuje Begovićev opus imaju isti nesretni sufiks: esteticizam, regionalizam, lirizam, erotizam. Riječ koju smo prešutjeli zbog fonijskog sklada jest psihoanaliza. Osim što se ta zazorna pošast proširila iz bečkoga znastvenog i kulturnog kruga po cijeloj Europi, često se u našoj kulturi, kada govorimo o Begoviću, povezuje s njegovim likovima i njihovom motivacijom. Nerijetko je izazivala žustre rasprave o vjerodostojnosti i utemeljenosti Begovićevih likova i fabula, i to ne zbog njih samih, nego zbog „nelagode u kulturi“ koja je okruživala Begovićeve suvremenike. Drugim riječima, „Europejac iz Vrlike“, kako ga naziva Mirko Tomasović, svoje je europejstvo prenio i u književna djela, a hrvatska se kultura s tim nasljeđem različito nosila s obzirom na okolnosti u kojima se recipiralo pojedino djelo. Ne čudi stoga ni novoprobuđeni interes hrvatske akademske zajednice za Begovićevo djelo – Sabrana djela od presudne su važnosti kako bi se taj osporavani i gotovo marginaliziran pisac sagledao u cijelosti. Više je povjesničara književnosti često isticalo kako je Begović bio uspješniji u inozemstvu nego u domovini, pogotovo s obzirom na dramske izvedbe. Ocjena Antuna Barca nije rijedak primjer kritičarskoga suda kojem se književni opus lako može othrvati ako se njime nanovo ne pozabave književni povjesničari. Do današnjih dana Barčeva je dihotomija stekla legendarni status među poznavateljima Begovićeva lika i djela, a na suvremenoj je književnoj povijesti i kritici da preispita njezinu održivost. On je naime uveo razlikovanje između literata i umjetnika, pri čemu se literat odlikuje dobrim poznavanjem zanata, a umjetnik je tek onaj tko uspije nadići uske okvire zanatskog umijeća. Begovića je prozvao literatom i ta ga je titula pratila sve do novijih čitanja. Da tu vrijednosnu vagu ipak treba zamijeniti kakvom drugom, i to ponajprije novim čitanjima i metodološkim pristupima, ustvrdio je potkraj prošloga stoljeća Krešimir Nemec. U monografiji Povijest hrvatskog romana I–III Nemec izražava čuđenje zbog romana Giga Barićeva, jer je „zaista neshvatljivo da je tako značajno djelo ostalo u tako skromnim interpretacijskim okvirima“. Ivo Frangeš je pak detronizirao roman Dunja u kovčegu, čiji je status do Frangešove Povijesti hrvatske književnosti dotad bio neupitan jer su ga zacementirale brojne kritike pridavši mu titulu najlirskijega hrvatskog romana (za što je posebno zaslužan Josip Bogner). Za roman Sablasti u dvorcu kritika nije pokazala velik interes, a to se može objasniti barem dvama razlozima: osim što tek nakon autorove smrti izlazi u knjižnom izdanju, svjetlo dana ugledao je kada je hrvatska književna scena u bitnome drukčija nego prije Drugoga svjetskog rata, pogotovo ako se sagledaju nove književne tendencije čiji su predstavnici pripadnici krugovaškoga naraštaja.

Milan Begović sa suprugom Annerl na balkonu zagrebačkog stana u Jurjevskoj ulici

Dunja u kovčegu roman je u kojem Begović tek površinski zahvaća regionalne teme, literarnom obradom nadilazi dekor Dalmatinske zagore i dubinskim uvidom u motivaciju likova stvara junake koji gube konture kulturno-bioloških tipova te izrastaju u predstavnike Muškarca i Žene. Kritičari su uglavnom omjeravali taj roman prema Begovićevoj novelistici s regionalnim temama, pri čemu je taj roman, postavljen u takve okvire, morao zaostajati, no njegov je pripovjedni interes daleko od problematiziranja regionalnoga kronotopa i njegovih stanovnika. Upravo zbog te dubine zahvata, kojom Begović odlike jedne regije prebacuje u transpovijesne i transprostorne koordinate, Dunja u kovčegu oduševila je čitatelje i velik broj kritičara. Rijetke zamjerke odnosile su se pritom na „rogobatni stil“ nastao kao rezultat nesretna preklapanja različitih tipova leksičkog raslojavanja, posebno prostornog i vremenskog (dijalektizmi, regionalizmi; tuđice i posuđenice).

Psihološko ocrtavanje, regionalno bojenje

Dunja u kovčegu pripovijest je sveznajućeg pripovjedača koji prati dvije obitelji, Mandušiće i Radišiće, no ponajviše njihove najistaknutije članove, Rođenu (Danicu) i Dušana. Zaljubljenome paru na putu k sreći stoji više prepreka, a kad se ponovno susretnu u potpuno drukčijim životnim okolnostima, njihov je susret ravan eksploziji. Begoviću se međutim često prigovaralo da za određene postupke nije dovoljno uvjerljivo izveo motivaciju likova, kako Rođene tako i Dušana, a za kraj romana pisalo se da je melodramatičan i nedovoljno razrađen. Međutim, bitno je sagledati cjelokupnu strukturu romana kako bi se vrednovale pojedine epizode i nužno je odmaknuti se od regionalnog dekora jer zastire pogled na profilaciju likova. Pomnijim čitanjem može se uočiti kako pripovjedač vještom uporabom tehnika dramskoga pisma u osmišljavanju dijaloga – kratkim rečenicama, znakovitim kretnjama, mimikom – prati stanje likova u ključnim situacijama sukoba, ali to ne znači da napušta pomniju analizu njihovih unutarnjih previranja. Slobodnim neupravnim govorom junacima daje glas da neizravno – ali znakovito – progovore o sebi. Iako ovaj roman nema razgranatu fabulu za razliku od druga dva Begovićeva romana, njegova posebnost leži upravo u kondenzaciji izraza i radnje, koja ima strukturu dramskoga sukoba.

Naslovnica prvog izdanja romana Sablasti u dvorcu (1952)

Dok je Dušan, „vješt virtuoz života“ – i daleko od toga da je don Juan, prije je onaj tip poznatih nam književnih junaka dekadenata, od Janka Borislavića do Marcela Bušinskog – „sav napravljen od nemira, od utisaka, od štimunga, i sve je to u [njemu] nepovezano i raštrkano“ te „on sam ne zna, šta je u njemu“, Rođena, „poznata u kući kao sanjarka“, predstavnica je modernističke junakinje, slična svojoj prethodnici Boji/Muljiki. Ona je simbolično portretirana dunjom – običaj je iz Dalmatinske zagore da se dunja u jesen stavlja u kovčeg kako bi poslije ispuštala intenzivniji miris. Uopće su likovi u ovome romanu, čije „stranice nemaju druge svrhe osim umjetničke“, kako to tvrdi autor, baš poput radnje, kondenzirani, stisnuti i okrenuti prema samima sebi; zatvaraju se u kukuljice i njihov unutarnji svijet dobiva na bogatstvu mirisa: „raskošan, opojan, obilan arom diže se“ upravo zahvaljujući zrenju samoće i unutarnje patnje, fermentaciji pounutrenih gubitaka i poraza. Rođena se tako prvo zatvara u svoju sobu pa u sebe, da bi naposljetku u zemlju zakopala Dušanova pisma, koja su uvelike (re)konstruirala njezinu dušu (a znakovito je da je Dušan po struci arhitekt). I njezin nevoljeni suprug Mirko „puštao ju [je] nek se zatvara u se, u svoje misli, kao svilena baja u svoju čahuru“. Posljednja scena melodramatskog karaktera takva je baš zbog dosljedne motivacije likova – u posljednjoj sekvenci odvija se „otvaranje kovčega“, dotad učahurena Rođena, čije „srce ostaje zatvoreno do vijeka“, sazrijevala je poput dunje u kovčegu i sada ispunjava Dušanu obećanje iz neposlanoga pisma, „da raskineš mladost moju za te odgojenu, da uživaš ljubav moju za te sačuvanu.“ To je ono pismo koje je sakrila među Dušanova i zakopala ih, poput svoje mladosti, poput dunje, u „skladnu, četverouglastu jamicu. Kao mali grob.“ Simptomatično je da njezino zatvaranje u sebe započinje u listopadu, kada u njihovo selo stiže potencijalni prosac Mirko i – jesen.

Na isti se način iskazuje i umjetnička dimenzija romana. Iako Begović regionalni kolorit gradi na predlošku jednostavnih pravoslavaca iz Dalmatinske zagore ucjepljujući pritom i u sam pripovjedni glas turcizme, dijalektizme, tuđice, itd., sukob svjetova koji predstavljaju Rođena i Dušan sukob je, kako se vidi, sukob spolova, jer „ni ona sama ne zna, šta je u njoj i zašto je to tako u njoj. To jest, onda se nije ni pitala zašto je takva, nit joj je padalo na pamet, da je drukčija neg li ostali svijet.“ Rođenu je „obično posmatrao samo onaj, koji je bio bogat iskustvom u ljubavi i koji je zavirio i progledao u mnogo žensko srce“, odnosno – Dušan, jer on je onaj „koji je raskinuo mnogo žensko srce i zaludio mnogu žensku glavu“, koji ima „u sebi nešto, što žene vole...“ I ovaj je Begovićev roman inspiriran psihoanalizom s obzirom na način na koji u muško-ženskim odnosima veliku prevagu nad činima i u odnosima odnose podsvijest, biologija, obiteljski genotip (tako je, tvrdi pripovjedač, i Dušanova potreba za psihičkim maltretiranjem partnerica atavizam njegovih turskih korijena). Međutim, „čovječja krv i nedokučiva priroda [koja je] namićala našim činima svoje zakone“ mogu biti proizvod koliko psihoanalitičke lektire toliko i naturalizma i simbolizma – sjetimo se samo njihovih reflekasa u Krležinu dramskom ciklusu o Glembajevima kasnih 1920-ih.

Tehnički gledano, Begović se i u ovom romanu iskazao kao inovator i vješt kombinator različitih žanrova, a da pritom njihove žanrovske odlike ne zasijecaju u pripovjedno tkivo bez potrebne funkcionalnosti i sinergije s ostatkom pripovjednih dionica. Tako su pisma koja Rođena i Dušan izmjenjuju jer im je onemogućeno viđanje poslužila kao poseban način pripovijedanja njihova međusobnog zaljubljivanja, postupak blizak cjelokupnoj strukturi De Laclosovih Opasnih veza. „Iz četvrte škulje u drugom redu“ razvija se korespondencija iz koje se dade iščitati tijek radnje „stavljene na čekanje“ i razvoj međusobnih osjećaja.

Modernistički roman o „gornjogradskoj Penelopi“

Kad smo već doveli u vezu Begovića i Krležu, spomenimo i da je jedini hrvatski roman-rijeka uz Krležine Zastave Begovićeva Giga Barićeva; unatoč širini tematskih zahvata i razvedenosti strukture to je u prvom redu roman o „gornjogradskoj Penelopi“ i uključuje se u maticu povijesti romana kao žanra značajno je modificirajući. Društveno-povijesni sloj sveznajući pripovjedač prikazuje s visokom razinom mimetičnosti problematizirajući hrvatsku zbilju nakon Prvoga svjetskog rata. Roman također reprezentira obrasce i mehanizme kulturnog pamćenja te konstituciju ženskog identiteta. Lik Gige Barićeve emancipirao se od pripovjedača, na toj dimenziji otvorenosti glavne junakinje leži cijela romaneskna konstrukcija, koju, kako ističe Vaupotić, „ponekad i dosta labavo povezuje samo osnovni lik heroine-žene djevice Gige Barićeve pl. Remetinec“. Roman ima otvorenu strukturu jer mu je u središtu konstitutivna praznina utjelovljena glavnim ženskim likom i zbog toga je sposoban u sebe ucijepiti različite žanrove, što omogućava manipulaciju njima i prekrajanje tzv. žanrovske svijesti (romana). Razmotrimo li odnos lika i romana koji je Begović uspostavio, vidimo da je autor odlučio svoj roman nasloviti po središnjem liku te pod njega podvesti naizgled daleko širi tematski okvir podnaslovom Roman iz zagrebačkog poslijeratnog života. Time je Giga Barićeva postala značenjski nadređena „zagrebačkom poslijeratnom životu“. Kad se Pavao Pavličić osvrće na kompoziciju romana u odnosu prema „priči o Gigi Barićevoj“, ispravno napominje: „da nije bilo intertekstualnih i intermedijalnih izleta, da se pripovijedalo na tradicionalan način, priča o Gigi Barićevoj ne bi uopće mogla biti ispričana, jer se pripovijedanje ne bi dalo valjano organizirati“. Valjalo bi zaoštriti njegovu tvrdnju – opravdano je naime zapitati se je li priča o Gigi Barićevoj uopće ispričana, unatoč posezanju za intertekstualnim i intermedijalnim izletima te nije li posezanje za tim radikalnim pripovjednim postupcima u odnosu na tradicionalnije pripovjedne obrasce znak nemogućnosti da se lik Gige Barićeve značenjski totalno zahvati? Što je to u Gigi što okuplja prosce? Zbog čega je baš ona predmet ekvivalentnih bračnih ponuda? Na to roman pokušava odgovoriti neprestanim obigravanjem pripovjedača i likova oko Gige, prikazuje ju se u susretima i dijalozima s drugim likovima i, konačno, u završnom obračunu s mužem Markom. S druge pak strane, upravo romaneskna odgoda odgovora na pitanje: „Tko je Giga?“ radikalizirat će se u dramskome tekstu Bez trećega. Jedino bi naime takva formulacija problema bacila novo svjetlo na Begovićev zanemarivan roman, ispravila nepravedne sudove o njegovoj književnoj vrijednosti i uvela nove parametre za klasifikaciju toga romana. Iako su dosadašnja čitanja uzimala u obzir Begovićevu smjelu manipulaciju romanom kao žanrom, previdjela su da tu manipulaciju i omogućuje i jamči otvorenost lika Gige Barićeve. Zamišljena i ostvarena kao modernistička junakinja, Giga Barićeva na razini fabule oko sebe okuplja prosce, a da je nitko od njih potpuno ne poznaje. Samostalnosti priča sedmorice prosaca suprotstavlja se razvedena priča o ženskom liku; ona se proteže na daleko veći broj stranica, u tri sveska. Dodajmo da bi se mogla i nastaviti jer kraj romana nipošto ne pruža jednoznačno, eksplicitno objašnjenje Gigina pucnja. Naime, ako je fokus romana na društveno-povijesnoj analizi, logično bi bilo očekivati da će se fabula romana produljiti kako bi se prikazalo suđenje ženi zbog umorstva supruga, ratnog veterana. Begović je više puta revidirao svoj rukopis i imao je priliku dopisati nastavak s obzirom na čak četiri izdanja za života, što baca novo svjetlo na strukturu romana. Nameće se logika kako pravni poredak ne bi dodatno okarakterizirao Gigu jer mu je (pravna) svijest ograničena na upravo Markovu poziciju. „Bez trećega“ kao fizičkog svjedoka u Giginu bi obranu mogla govoriti, paradoksalno, samo njezina životna priča, već jednom ekstenzivno iznesena u romanu pa sažeto Marku u posljednjem poglavlju. Drugim riječima, kako je Begović unaprijed odustao od mogućnosti da dohvati lik Gige Barićeve (a tomu u prilog govori i dramski tekst Bez trećega), stvorio je modernistički roman par excellence. Pripovjednim tehnikama koje je pritom uveo kako bi obuzdale otpor koji lik pruža prebacio je veću odgovornost na čitatelja. Giga Barićeva stoga je u prvome redu modernistički roman lika: pripovjedač dosljedno prati svoju junakinju u njezinu svakodnevnom životu, u potrazi za izgubljenim suprugom na ratištu, u ispovjedaonici, na čajankama s proscima, itd.

Talent u sjeni poznatih predložaka

Sablasti u dvorcu zapanjujuće je djelo tako vrsna pisca – ako se ne sudi prestrogo, zaslužuje prosječnu ocjenu. U njemu je ostvarena tek sjena pripovjedačkoga talenta njegova tvorca, radnja je razgranata do stupnja posvemašnje raspršenosti i pripovijedanje je vrlo tradicionalno, daleko od eksperimentiranja žanrovima i vješte kombinacije radikalnih pripovjednih postupaka. Roman je prava sablast Begovićeva pripovjedačkog opusa – pojavio se naime kao glas iz groba jer je objavljen nakon autorove smrti te predstavlja barčevskog literata u punom smislu, sablasnu sjenu (svakoga) velikog pisca. K tomu je pripovijest omogućila još jedna sablast, duh francuskoga grofa, koji je novom stanaru dvorca pružio uvid u posljednju etapu materijalne propasti nekoć ugledne i bogate obitelji iz redova hrvatskoga plemstva. Sablasti u dvorcu posljednji su potomci plemstva, žive „dok bude išlo, svoj sablasni život“ u „pretpotopnom feudalnom ekskluzivizmu“ krijući „svoje kadaversko lice“. Svijet oko njih također mijenja lice – grofa Héderváryja zamjenjuje na banskoj stolici grof Pejačević, no Begoviću nije stalo do društveno-političke ili ekonomske analize, njegov je fokus na privatnoj drami materijalno uništene obitelji. Sudbina se njezinih članova ispisuje na relaciji Beč – Zagreb – Pešta da bi nakraju skončala u zagrebačkom stanu s maksimalno reduciranim brojem posluge. Iako posljednje poglavlje obiteljske kronike počinje i završava putovanjem, između dolaska u dvorac i konačnog odlaska iz njega Begović među stranice na kojima donosi obiteljsku povijest upleće i niz individualnih, osobnih (pret)povijesti likova koji su usko vezani za plemićku obitelj. Tematizacijom propasti plemstva na prvi se pogled Begović pridružio nizu autora poput V. Novaka, K. Š. Gjalskog i I. Vojnovića, no iz toga ga niza ipak isključuje izvedba – Begovićev se pripovjedač naime ne upušta u dubinske analize obiteljskih problemâ i uvjeta njihova nastanka usko ih dovodeći u vezu sa širim društvenim i ekonomskim datostima vremena i prostora. U cijeloj galeriji likova uskrsnula su poneka poznata lica iz Begovićeva opusa – Gizina vjernost, mudrost i ljepota refleksi su Gige Barićeve, prpošna Mađarica i vatrena plesačica čardaša Etelka Rózsay razvijeni je portret negativa iz Gige Barićeve, Barićeve nevjenčane supruge Piroške, inspektor Rózsay nasljednik je degutantnoga Salfa (Giga Barićeva), grofu je kao predložak poslužio Gigin otac, itd. Anakron i trivijalan, roman Sablasti u dvorcu iznimka je u Begovićevu romanesknom opusu koja potvrđuje pravilo – Begović je veliki pisac, a hrvatsku je književnost zadužio inovativnim pripovjednim tehnikama, vjernošću visokoestetskim načelima, smjelim žanrovskim manipulacijama te posebnom pažnjom kojom je portretirao i analizirao ženske likove. Ne smije se previdjeti ni njegov ključni prinos hrvatskoj književnosti i kulturi zbog aktualiziranja psihoanalize na domaćem tlu. Taj „Europejac iz Vrlike“, kao građanin svijeta i zaslužni kulturni radnik, upravo je zbog toga veliki nacionalni pisac.