Propuštena prilika

Zasigurno najomiljenija opereta svih vremena, Šišmiš Johanna Straussa mlađeg, ima lijepu tradiciju izvođenja u Zagrebu. Hrvatsko narodno kazalište postavljalo ga je od 1883. osam puta i posljednji put, 1990, izvelo koncertno. Od 1996. do 2008. bio je na repertoaru kazališta Komedija, a sada ga je, u predblagdansko vrijeme, Zagrebačka opera, kao brojne operne kuće, ponovno uvrstila. Je li se u vrijeme njegova planiranja, a tomu je barem godinu dana, moglo doista pouzdano naslutiti što će se u društvu događati, teško je pouzdano ustvrditi. Bit će ipak da je posrijedi slučaj.

Opereta Šišmiš ima izvore u farsi Zatvor Juliusa Benedixa, praizvedenoj u Berlinu 1840, kojoj je vodvilj Le Réveillon (večera) Henrija Meilhaca i Ludovica Halévyja, izveden u Parizu 1872, dao elegantniji oblik. Dvije godine poslije, nakon temeljitih tekstualnih preradbi u Beču, Strauss je sve poentirao glazbom koja pruža obilje užitka, od vatrometne uvertire, preko atraktivnih solističkih arija i višepjeva do zanosnoga finala drugog čina (Brüderlein und Schwesterlein / Brate moj, sestrice i brate moj) u ritmu valcera koji je obilježio epohu. Šišmiš je neiscrpno djelo čiji naslov definira i simbolizira čitav žanr, pružajući ujedno njegove najbolje trenutke.

Premda je isprva slabo primljen, Šišmiš je ubrzo stekao popularnost, jer se pojavio poslije katastrofalne 1873. godine u kojoj je euforiju Svjetske izložbe zamijenio očaj, izazvan burzovnim slomom, krizom i epidemijom kolere te sveopće razočaranje liberalnom erom. Tu poveznicu s današnjicom Šišmiš je ublažio zabavnošću i glazbom koja je služila kao melem za dušu.

Redatelj Krešimir Dolenčić načinio je pomak i odmak u nešto što je ostalo nejasno i nedorečeno, a umanjilo je iskonsku zabavnost djela i njegovu suvremenost. Odveć se priklonio karikaturalnosti u likovima i baletu (koreografkinja Valentina Turcu), karikaturalnosti koja je ispala sama sebi svrhom. Rosalinda je postala šizika koja jurca amo-tamo, Alfred i dr. Blind veći imbecili nego što treba, Adela neka ogorčena Pepeljuga, Orlovski nedorečen, zbor skupina prolaznika koji dođu otpjevati i otplesati broj. Eisenstein je donekle zadržao svoje obličje bonvivana kao i mefistovski nastrojen Falke, dok je Frosch od tamničara transformiran u mađioničara. I kostimi Ane Gecan Savić pridonijeli su svekolikoj nerazumljivosti pomaka.

Srećom, glazba je bila dovoljno jako vezivno sredstvo, koje je ipak predstavu zadržalo u prihvatljivim okvirima. Pod vodstvom dirigenta Michaela Helmratha cijeli je ansambl – orkestar, zbor i solisti – lijepo muzicirao s mnogo dinamike, nijansi i finih preljeva. Solističke arije solidno su otpjevane. Sklad su tek ponekad pomutile reskosti u visokim forte tonovima kod Tamare Franetović Felbinger i Krešimira Špicera. Ansambl Brate moj, sestrice i brate moj bio je i vizualno lijep u svojoj snovitosti. Scenografkinja Dinka Jeričević obavila je bolji dio posla u pomaku, raskošnim zimskim vrtom u prvom činu i zanimljivim ugođajem (oblikovatelji svjetla Deni Šesnić i Miljenko Bengez) provincijskoga kolodvora u drugome i trećem činu, koji je dobro asocirao na izvornu odrednicu mjesta radnje koja se odvija u toplicama u blizini velikoga grada.

Solisti su zdušno odigrali ono što se od njih tražilo. Ležernošću i šarmom, što je u opereti itekako važno, ako ne i presudno, isticali su se Krešimir Špicer kao Eisenstein, najiskusniji u ansamblu Davor Radić kao Falke, Tamara Franetović Felbinger kao Rosalinda, Dušan Bućan kao Frosch i Josip Filipović kao pridodani lik, garçon Jacques. Marijan Jurišić (Frank), Marko Cvetko (Alfred) i Ladislav Vrgoč (dr. Blind) nisu u nametnutoj karikaturalnosti nalazili spontanost igre. Orlovskom u tumačenju Helene Lucić nedostajalo je glasovne sonornosti. Malom ulogom Ide istaknula se Maja Mejovšek Haluza. Ivana Lazar kao Adela sve je dobro napravila, prekrasno i muzikalno otpjevala, ali za svoju ulogu beznadno nije imala šarma.

Ni druga odlika su-i-sve-vremenosti Šišmiša, njegova satiričnost, nije došla do izražaja. Podaci u programskoj knjižici koji navode niz raznoraznih asistenata ne navode važan podatak tko je počinitelj zahvata u tekstu, adaptacija i sažimanja u drugome i trećem činu? Je li to bio redatelj, njegova suradnica Jasna Žarić ili su se pjevači i glumci u tome okušali? Spominjanje banane i nadopisane rečenice, poput zatvori su postali idealno mjesto okupljanja, govore kako se koketiralo s remetinačkom aktualnošću, ali nedostajalo je odvažnosti tu temu satirički istaknuti i iskoristiti na pravi i promišljen način, što bi predstavi, nedvojbeno, osiguralo urnebes i, možda, donijelo katarzu. Glavni junak koji odlazi u zatvor (i to zbog neznatna prijestupa) što pokreće niz komičnih zgoda i intriga, pa i njegov sat o kojem se pjeva cijeli duet, itekako daju materijala. Satiričke oštrice mogle su se očekivati, pogotovo s tolikom slobodom mijenjanja teksta, i kada se dan premijere poklopio s danom uhićenja bivšega premijera, što se dugo kuhalo. Tako je jedinstvena prilika nepovratno propuštena, a s njome i više puta isticana želja Hrvatskoga narodnog kazališta da njegove predstave budu provokativne.