Preludij ratu

Cirkus Columbia osrednje je, neuravnoteženo i plošno djelo koje Tanoviću sigurno neće opet donijeti Oscara

Vrlo površno temeljena na istoimenom nagrađivanom romanu novinara i književnika Ivice Đikića, romantična egzistencijalna drama Cirkus Columbia četvrti je dugometražni igrani film oskarovca Danisa Tanovića. Taj društveno i politički angažirani filmaš afirmirao se vrlo zanimljivom, premda donekle tezičnom antiratnom alegorijom Ničija zemlja, za koju je 2002. osvojio pozlaćeni Akademijin kipić, a godinu ranije i nagradu za scenarij u Cannesu. Sretna je zvijezda u to doba pratila Tanovića, pa mu je u ruke ubrzo dospio nerealizirani scenarij drugoga dijela trilogije Raj – Pakao – Čistilište glasovitih Poljaka Krzysztofa Piesiewicza i pokojnoga Krzysztofa Kieslowskog. Mozaično strukturiranu priču o nesretnim intimnim i ljubavnim životima triju mladih Francuskinja, temeljenu na Euripidovoj Medeji, redatelj je oblikovao kao stiliziranu, emotivnu i snažno feministički intoniranu melodramu. Nažalost, svi dijelovi mozaika nisu imali jednak emotivni naboj i povremeno su se kretali rubom doslovnosti i banalnosti, a upravo su doslovnost i banalnost osobine koje će znatno doći do izražaja u sljedećem i dosad najslabijem Tanovićevu filmu Trijaža iz 2009. Ovaj je put bila riječ o trivijalnoj i gotovo posve promašenoj adaptaciji romana Scotta Andersona, opet naglašeno antiratno angažiranoj storiji o ratnom reporteru koji, oporavljajući se od ranjavanja na bojištu u Kurdistanu, polako shvaća pravu narav i tragediju ratnih zbivanja.

Vjerujući da je Tanović predodređen za osvajanje nagrada, Udruženje filmskih radnika BiH ove je godine upravo Cirkus Columbiju izabralo kao nacionalnog oskarovskog kandidata za najbolji film s neengleskoga govornog područja. Bojim se da je to pogrešan izbor, jer je riječ o tek osrednjem, neuravnoteženom te odveć značenjski siromašnu i plošnu djelu. U svojevrsnom središtu zbivanja senzibilni je dvadesetogodišnji radioamater Martin Buntić iz Čapljine, koji sa samohranom majkom Lucijom na početku demokratskih promjena 1990. godine dočekuje povratak oca Divka. Divko je navodni politički emigrant koji je prije dva desetljeća pobjegao u Njemačku i ostavio trudnu suprugu Luciju te koji se sad vraća puna novčanika i s novom mlađom djevojkom Azrom. On tvrdi da namjerava od Lucije zatražiti razvod, no povratak u stari kraj, ponovni susreti sa suprugom i sinom te ozračje prijetećeg rata i kaosa mogli bi promijeniti Divkove planove.

Temeljni problem Tanovićeva novog filma je površnost, podjednako u odnosu prema nekoherentnoj dramaturgiji s nejasnim vremenskim skokovima (priča kao da teče polako, iz dana u dan, no u jednom trenutku protagonisti na televizoru prate rušenje Berlinskog zida, a nekoliko scena kasnije granatiranje Dubrovnika), kao i prema likovima protagonista dominantno obilježenima klišejima i općim mjestima. Tijekom većega dijela filma Divko je tako prikazan kao samodopadni i razmjerno arogantan gastarbajter-povratnik koji kao simbol nekakve dekadencije svagdje sa sobom vuče crnoga mačka Bonija (on mu navodno nosi sreću), Martin dobrano podsjeća na junaka Kusturičina filma Sjećaš li se Dolly Bell (zaljubljivanje u Azru najavit će njegovu seksualnu inicijaciju u svijet odraslih i ozbiljnih), a Lucija je utjelovljenje klišeja o plemenitim i požrtvovnim, no nevoljenim i nesretnim (hercegovačkim) ženama koje čitav život vole jednog muškarca ne baš vrijedna njihove ljubavi. Napokon, tu su i podli i prijetvorni šef općine, kukavica koji vojnu odoru odijeva „da vidi kako mu stoji“, prijatelj mladoga protagonista koji će ga metaforički izdati u ključnom trenutku, kao i nostalgični soundtrack s pjesmama Azre, Haustora i na odjavnoj špici baladom znakovita naslova Sve smo mogli mi Jadranke Stojaković. Sve likove, njihove potencijalno intrigantne intimne drame i složene odnose ocrtane na pozornici prijelomnih društvenih zbivanja Tanović režira korektno i mjestimice solidno, no i dobrano konvencionalno i nenadahnuto, u nekim trenucima nezgrapno posežući i za bosanskim humorom, barem onakvim kakvim ga redatelj doživljava. O autorovoj tezičnosti i doslovnosti, o naznakama jugonostalgije te razmjernoj naivnosti i površnosti kojom sagledava rat i njegove uzroke, svjedoči i emotivna i donekle katarzična melodramska završnica s mogućom obnovom stare ljubavi u sjeni bombi koje počinju padati na grad. Cirkusom Tanović zasigurno neće opet osvojiti Oscara.